Pica sa sto lica


Sjedim u kavani „Dubrovnik„ na Jelačić plazu i gledam kroz prozor. Kiša samo što nije. Svi nekamo žure, više mrzovoljni nego nasmiješeni, tramvaji prolaze li prolaze; samo ban stoji nepomičan, dok gradski golubovi odlijeću i slijeću na kapu mu i sablju.

E moj bane… nama je samo ostala povijesna priča o jednom od najvećih vitezova hrvatske povijesti. Na toj povijesti mi smo ponosno gradili Tvoj kult, bili zbog Tebe često proganjani i zatvarani u komunističkoj Jugoslaviji. Tvoj velebni spomenik (našemu opjevanom banu) postavljen je u središte Zagreba mjeseca prosinca 1866. godine, no komunističke ništarije uklonili su Te preko noći 26 srpnja 1947 plašeći se da će Tvoj duh ući u nas i povesti u oslobođenje od mnogo gorih, nego koje si Ti porazio. Sklonili su Te, ali Ti si i dalje živio u srcima rodoljuba. Živio si u našim pjesmama koje su se potiho, iza zatvorenih vrata, pjevale. A nisimo smjeli pjevati ; ni Tebe ni Vilu Velebitu. Zbog toga su se razbijale lubanje ili išlo na tešku robiju.

Kaže mi prijatelj nekidan, uz pelinkovac sa ledom i bez limuna, da se čudnovat zveket čuje noću s Mirogoja i Šestina :

─ To mora da se „ludi„ hrvatski idealisti okreću u grobu.

 

Pitam tako, jučer, kuma Jozana što on misli o drugu Zoranu i njegovom „ustašluku„.

─ Ma pusti budaletinu i petokolonaša. Uvijek on tako; malo, malo pa poludi. ─ Pica sa sto lica – kaže meni moj kumašin.

 I još veli on

─ Ne znam jesi zamijetio kako Božo i Zoran samo seru po Hadezeu.

 

Negdje sam pročitao, ali sad više ne znam gdje, to da politiku prate, nju komentiraju ili se njome bave oni muški koji nemaju ljubavnicu ili im je brak u banani. Iz tih i takvih razmišljanja trgnu me glasovi pozadi, za susjednim stolom. Koliko sam mogao vidjeti radilo se o starijem čovjeku i mladoj djevojci; po svemu sudeći bili su to djed i unuka mu.

─ I onda su dva čovjeka došli k nama u podrum – reče djevojka. ─ To su naši - rekla je mama.

Jedan od njih dvojice nam je rekao da će nas prebaciti u drugo mjesto gdje nema granata i da će se i oni povući jer napad je silan i ne mogu više braniti mjesto.

─ A koje su znakovlje imali na sebi dijete moje drago ? – zapita djed.

─ Ne znam i ne sjećam se ali sam zapamtila da im je na rukavu pisalo : „za dom spremni„ – reče djevojka.

 

pv

 


Kolovoz 2016.