Posavino moja poharana


PV
PV

Dragi Posavci i ostali; poslije toliko godina, nakon pogibelji, došao vrag opet po svoje (2014.), poplava koju ne pamte ni najstariji. Krenuli smo: Adrian, kombi pun do krova i ja.

 

─ Čini mi se da je sad gore nego kad smo išli s čamcima - veli Željko. Kod fra Blažana u Dubici, rođak Mato zvani Hendrix, s podignutim kažiprstom, galami.

 

─ I gdje su sad? Ja sam došao odmah čim ste zvali. Recite fra Velmiru da se ovdje nacrtaju u roku odmah!

 

─ Ali fra Velimir nije tu - dobaci netko.

 

Još nisu stigli ljudi iz poplavljenih mjesta da preuzmu dogovorenu robu (sušilice za zidove i perilice pod visokim tlakom). Ali ubrzo, stizali su jedni za drugim. Adrian je na toj žegi od preko trideset stupnjeva uporno razvrstavao i protokolirao robu. Fra Blažan i ja smo se sklonili u hladovinu pored kućara.

 

─ Ma poznam ja tebe - veli fratar.

 

─ Poznam i ja Vas.

 

─ Ja sam tebe krizmao, i od tada neke su se stvari promijenile; ti si dobio koju kilu i minđušu a ja sam izgubio kosu.

 

I tako uz smijeh i razgovor, ni sam ne znam kako, pripovijedali smo o turskoj kopiladi, senjskim uskocima i sjecikesama. Pri odlasku nam je rekao:

 

─ Vi samo vozite i pomažite, a ja ću se za vas moliti - napravivši rukom znak križa.

 

Vozili smo sve dalje i dublje u središte katastrofe. Na zidovima kuća još uvijek je vidljiva crta do koje je bila voda (2 do 3 metra). Kod poznanika Joze pitali smo za Ivu. Jozo je zgrabio za bicikl i rekao da ga pratimo. Probijali smo se kroz nanose smeća pored ceste (pomislih, kao da je rat). Kod Ive u dvorištu, na drvetu suši se trobojka, a okolo hladnjaci, šporeti i ostala bijela tehnika (ako se spasiti dadne). Gledam, poznam čovjeka ali ime sam zaboravio. Netko je rekao da se slikamo, na što je Ivo odgovorio:

 

─ Može, ali samo pored trobojke.

 

I dok je Adrian, kao brzi Gonzales, pičio s busom po mjestu tražeći obitelji s malim bebama da razdijeli pamperse i dječiju hranu, ja sam sa Ivom sjeo u hladovinu pored njegove garaže. U par riječi mi je opisao kako se to sve zbilo:

 

─ Sve se odigralo u vremenu od dva do tri sata. Izgledalo je kao sudnji dan; kiša i voda koja nadire sve više i više. Svoje sam evakuirao i vratio se, no voda je rasla sve više. Vidio sam da nema zajebancije. Pomislih da mi je plivati do Dubice, ali ubrzo su naišli dečki s čamcima.

 

Oko mojih nogu se igrao mali, slatki psić.

 

─ Kako je on spašen?

 

─ Popeo sam ga na tavan i svaki dan dolazio hraniti i pojiti - kaže Ivo.

 

U međuvremenu Adrian se je vratio. Idemo dalje... Pri kratkom razgovoru, prije rane mise, vlč. Matije mi je rekao da je hrana najpotrebnija i to osnovne namirnice kao što su brašno, ulje, konzerve..., to se traži. Mala Leona (Albanka s Kosova) iz Švicarske poslala je punu (veliku) kartonsku kutiju s igračkama. Adrian ju je darovao Manueli iz Pruda uz obavezu da se slikaju i da Leona vidi kod koga su njene igračke.

 

─ Poznam ja tebe. Ti si Jadranko - kaže mu.

 

 

 

Sutradan sam proveo u mjestima gdje je bila najveća poplava. Ljudi šutke čiste i izbacuju svoju muku, uspomene i smeće pored puta. Čula se samo tišina. I ptice su pobjegle. Sve je uništeno; u kućama, usjevi, trava, zemlja..., a zrakom se širi nesnosan smrad. Pri povratku svratio sam u jednu birtiju (više mi je sličila na poljuprivrednu zadrugu) da koliko, toliko ugasim žeđ i skrenem misli. Hladno pivo je otišlo kao u kreč. U hladovini suncobrana stalni gosti pričaju o politici. Onda jedan glasno dobaci:

 

─ Kate daj jednu pivu, al da nije 'ladno!

 

U sebi sam pomislio: „Zaboga ima li išta ružnije od mlakog piva na ovoj pripeci!?“  Zagledao sam se u moje prašnjave cipele. Naslonjen na zid maramicom obrisah znoj sa čela i po vratu.

 

Kući sam se vratio sa sitnišem u džepu.

 

 


Prije i poslije (fotografirano na istom mjestu)


Svibanj-Lipanj 2014.