Posavino moja poharana


PV
PV

Poslije dvadeset i koju godinu došao vrag opet po svoje: poplava koju ne pamte ni najstariji.

 

Krenuli smo Adrian i ja, natovareni do krova i teški preko zakona. U glavi nam samo jedna misao, da se dokopamo ono malo Save i da prijeđemo (kako veli moj stari) u Svetu zemlju, kuda je Isus hodao.

 

Susret sa Željkom (čovjekom koji je uvijek išao i spašavao gdje je bilo najteže).

─ Čini mi se da je sad gore nego kad smo išli s čamcima - veli on.

Kod fra Blažana rođak Mato zvani Hendrix, s podignutim kažiprstom, galami.

─ I gdje su sad? Ja sam došao odmah čim ste zvali. Recite fra Velmiru da se ovdje nacrtaju u roku odmah!

─ Ali fra Velimir nije tu - dobaci netko.

Još nisu stigli ljudi iz poplavljenih mjesta da preuzmu dogovorenu robu (sušilice za zidove i perilice pod visokim tlakom). No, stizali su jedni za drugim. Adrian je na toj žegi od preko trideset stupnjeva uporno razvrstavao i protokolirao robu. Fra Blažan i ja smo se sklonili u hladovinu pored kućara.

─ Ma poznam ja tebe - veli fratar.

─ Poznam i ja Vas.

─ Ja sam tebe krizmao , i od tada neke su se stvari promijenile; ti si dobio koju kilu i minđušu a ja sam izgubio kosu.

I tako uz smijeh i razgovor, ni sam ne znam kako, pripovijedali smo o turskoj kopiladi, senjskim uskocima i sjecikesama. Pri odlasku nam je rekao:

─ Vi samo vozite i pomažite, a ja ću se za vas moliti.

Vozili smo sve dalje i dublje u središte katastrofe. Na zidovima kuća još uvijek je vidljiva crta do koje je bila voda (2 do 3 metra). Kod poznanika Joze pitali smo za Ivu. Jozo je zgrabio za bicikl i rekao da ga pratimo. Probijali smo se kroz nanose smeća pored ceste (pomislih, kao da je rat). Kod Ive u dvorištu, na drvetu suši se trobojka, a okolo hladnjaci, šporeti i ostala bijela tehnika (ako se spasiti dadne).

Gledam, poznam čovjeka ali ime sam zaboravio. Netko je rekao da se slikamo, na što je Ivo odgovorio:

─ Može, ali samo pored trobojke.

I dok je Adrian, kao brzi Gonzales, pičio s busom po mjestu tražeći obitelji s malim bebama da razdijeli pamperse i dječiju hranu, ja sam sa Ivom sjeo u hladovinu pored njegove garaže. U par riječi mi je opisao kako se to sve zbilo:

─ Sve se odigralo u vremenu od dva do tri sata. Izgledalo je kao sudnji dan; kiša i voda koja nadire sve više i više. Svoje sam evakuirao i vratio se, no voda je rasla sve više. Vidio sam da nema zajebancije. Pomislih da mi je plivati do Dubice, ali ubrzo su naišli dečki s čamcima.

Oko mojih nogu se igrao mali, slatki psić.

─ Kako je on spašen?

─ Popeo sam ga na tavan i svaki dan dolazio hraniti i pojiti - kaže Ivo.

U međuvremenu Adrian se je vratio. Idemo dalje...

 

Pri kratkom razgovoru, prije rane mise, vlč. Matije mi je rekao da je hrana najpotrebnija i to osnone namirnice kao što su brašno, ulje, konzerve..., to se traži.

Mala Leona (Albanka s Kosova) iz Švicarske poslala je punu (veliku) kartonsku kutiju s igračkama. Adrian ju je darovao Manueli iz Pruda uz obavezu da se slikaju i da Leona vidi kod koga su njene igračke.

 

Sutradan sam proveo po mjestima gdje je bila poplava. Ljudi šutke čiste i izbacuju svoju muku, uspomene i smeće pored puta. Čula se samo tišina. I ptice su pobjegle. Sve je uništeno; u kućama, usjevi, trava, zemlja..., a zrakom se širi nesnosan smrad. Pri povratku svratio sam u jednu birtiju da koliko, toliko ugasim žeđ i skrenem misli. Hladno pivo je otišlo kao u kreč. U hladovini suncobrana stalni gosti pričaju o politici. Onda jedan glasno dobaci:

─ Kate daj jednu pivu, al da nije 'ladno!

U sebi sam pomislio: Zaboga ima li išta ružnije od mlakog piva na ovoj pripeci!?

Pogled mi je pao na moje prašnjave cipele. Naslonjen na zid maramicom obrisah znoj sa čela i po vratu.

 

Kući sam se vratio sa sitnišem u džepu. Sve sam razdijelio. I da sam još imao i to bi dao.

 


Prije i poslije (fotografirano na istom mjestu)


Svibanj-Lipanj 2014.