Predmeti

IS
IS

Sokrat je, prolazeći Atenom vidio da su trgovci izložoli svakovrsne predmete te da im se kupci dive i da za njima žude, rekao: „Koliko stvari na jednom mjestu, koje mi uopće nisu potrebne!“

 

No, jednom se u mojoj kući zametnuo razgovor među predmetima kao među ljudima (kao da imaju dušu). U dnevnoj sobi začuh, tužan i teretan, glas stola:

─ Svi spuštaju i odlažu teret na mene; i nitko da mi zahvali. Dođu, okupe se, jedu, smiju se, bodu me laktovima i onda odlaze tamo negdje za životnim radostima. Teško je nositi terete drugih a nikada ne biti ponesen i rasterećen. Teško je ljudima koji sliče meni. Možda će jednom onako ostarjeli završiti negdje u tami i umrijeti od čežnje za nekim nježnim i toplim dlanovima. Kad bi netko spustio vazu s mirisnim cvijećem bio bih sretan – sjetnim glasom reče stol.

 

Na stolovu tužnu besjedu nadovezao se jedan kuhinjski lonac koji je iz dna duše požalio što nije odlučit i tvrd kao veliki kuhinjski nož; koji je jak i ne osvrće se oko sebe i ne treba u životu postavljati bilo kakva pitanja. Dno ne postoji – postoji još samo veći glib.

─ Sve treba trpati u sebe, bez pitanja i razmišljanja i nešto će nastati iz svega toga. Tako i ljudi koji su poput mene, žive neopterećeno i gutaju što god im se dadne. Oni marširaju cestom uzdignute glave i ne razmišljaju puno. Zašto se brinuti kad nam životna bujica određuje tijek igre. Ljudi poput mene zadovoljni su, prihvaćaju životne situacije i ne rasipaju uzalud svoj trud. Otvri se i uživaj – reče lonac.

 

To začu knjiga s police i piskavim glasom reče:

─ Ja vam većinu života provodim u nečijim rukama i moja pamet im donosi olakšanje, pa ako hoćete i radost. Moja inteligencija od njih tjera neznanje i nelagodu. Neki ljudi su, znate, pametni poput mene; ali, ponekad, teško me razumiju ili pak ljude koji su slični meni (kažu.... puno analiziraš).

Mali plišani medo zasjaji okicama, poče skakutati pa reče:

─ Poneki ljudi su poput djece. Često skrivaju u sebi puno tuge i puno neisplakanih suza. Toplinu i nježnost koju daju drugima u njima ostavlja veliku prazninu koja čezne za toplinom i nježnošću drugog bića. Tužan sam kad vidim da nečija grubost povrijedi ljude slične meni ili kad nitko ne opazi koliko se čežnje za ljubavlju i nježnošću u njima krije – reče plišani medo.

 

Popivši gutljaj vode, mašina za kavu se ubaci u razgovor.

─ Ja sam vrlo tražena, naročito ujutro; nešto kao krava muzara. Svi su sretni i zadovoljni. Tapšaju me po ramenu i onako živahni, kažu: „weiter so“, a znadem svatko i svugdje je zamjenjiv, i kad ne mognem više svi će me šutati i završit ću u starom gvožđu.

 

Velika, uramljena, slika sa zida se zakašlja i pridruži razgovoru.

─ Moj život je predivan; sijam od ljepote i sve promatram s visoka. Postoje, naravno, i ljudi koji su slični meni – veličinom i ljepotom zadivljuju druge. Njima se sve prašta i svi ih vole, ali postoji nešto što ih muči. To je velika tuga koja se krije iza sjaja i ljepote a to je samoća. Ali oni to skrivaju. Jer kad divljenje prestane, kad se svjetla pogase, nastupaju brige i strahovi. Rastrgana sam, poput ljudi sličnih meni, između sjaja i visine koja me odvaja od drugih i čežnje da nekome daleko od javnosti značim oslonac i životnu važnost – reče ljepojka sa zida.

 

 

Tog časa me spaziše predmeti i zašutiše. Nisu više ništa govorili. A ja pomislih: „Teško je nekada biti čovjek, ali slušajući njihov razgovor, svatih da bi bilo sve isto“.