Putovanje iz snova


         Okrutno su nam ukradene najljepše godine

         Pa opet neko slavi, na stolu spremno sve je

         Sjednimo, krenimo ponovo s puste ledine

         Gdje ljubav sada elegije seje

 

                                      M. Stojić

 

 

PV
PV

I tako ti ja, dragi čitatelju, u mislima stalno nešto podešavam; ravnam neravno, ispravljam presavijeno. Nagnuto povraćam pod Wasserwaagu (kao onaj čudnovati inspektor Monk). Odmaknuto primičem, primaknuto odmičem. Pitam se samo, a što ja to ovom blesavom perfekcijom, dobijam natrag? Je li se to ja s nekakvom krivnjom, ovako obračunavam ili podešavajući kojekakve primisli samome sebi za dobro činim? I kome da se obratim ako odem predaleko? Dragom Bogu? Frau Doktor? Mene ništa više ne čudi! Sve je postalo moguće. I još k tomu, (silom zakona prirode) jednoga dana izgubimo majku, oca i naš lijepi izgled; zgubimo sve do čega nam je stalo. Okrutno, zar ne?!

 

Sjedim u vlaku, kompjuter na koljenima, novine na sjedištu pored mene, moja torba. Ipak ne radim ništa i ne čitam ništa - nije mi prvi put da sam zaboravio, ili negdje zaturio (kao uskršnja jaja) naočale za čitanje. Dobrodošli u moj život. Na daljinu vidim ali nemam što vidjeti jer magla je i tama svud okolo; nema daljine. Čini mi se da se vlak uopće ne kreće, kao da stoji u mjestu. Jedno metafizičko iskustvo u jednom sasvim normalnom svibanjskom jutru kao poklon pri putu na nekakav seminar u daleki grad; na koji ću vjerojatno stići sa zakašnjenjem i bez naočala za čitanje. Iz torbe vadim i na stranu stavljam novine od prije tjedan, dva. Pogled mi pade na naslov iz kulture: Umro pisac Gabriel García Márquez! Svaka vijest o smrti rastuži me. Dobitnik je Nobelove nagrade za književnost a njegovo najpoznatije djelo, "Sto godina samoće", prodato je u više od 30 miliona primjeraka.  Bio je veliki pisac. No, usprkos svemu jutarnja hektika je isčezla negdje u gustu bjelinu kroz prozor; osjećao sam se opušteno.

 

 

Poput otkrića ljubavi, poput otkrića mora u mladenačkim danima težili smo buntovnosti ali zrelost traži i otkriva smirenije pisce. Prelistavam Univerzalnu povijest beščašća od Borgesa. Znam, znam što ćete sad reći:

─ Ali nemaš naočale!

─ Točno, nemam ali imam dugačke ruke!

Dakle, izmaknem koliko mogu (izgleda glupo, ali učinkovito) i vido ovo!? Na strani 61. stoji ─ Maskirani bojadžija / Bik:

 

─ Na kraju mjeseca šabana 158. godine, pustinjski zrak bio je vrlo jasan i ljudi su gledali na zapad u potrazi za mjesecom ramadanom, koji donosi askezu i post. To su bili robovi, prosjaci, trgovci konjima, kradljivci kamila i kasapi. Ozbiljno su sjedili na zemlji i čekali znak sa kapije jednog svratišta za karavane pri putu za Merv. Gledali su zalazak sunca, a boja zalaska bila je boje pijeska.

Iz dubine vrtoglave pustinje (čije sunce donosi groznicu i čiji mjesec donosi grč) vidjeli su kako se primiču tri figure, koje su im izgledale veoma visoke. Sve tri figure bile su ljudske, a onaj u sredini je imao glavu bika. Kada su se približili, vidjeli su da ovaj u sredini nosi masku, a da su ostala dvojica slijepi.

Netko je (kao u pričama iz 1001 noći) pitao za razloge ovog čuda. 'Slijepi su', izjavio je čovjek pod maskom, 'zato što su vidjeli moje lice'.

 

***

 

Budim se iz polusna. Napokon, kroz prozor nazirem vrhove drveća iznad magle kao iznad vode. Priroda djeluje kao u nekoj bajci. Gdje sam to ja? Gdje ja to putujem? U putovanje iz snova. Zatim mi prva sunčeva zraka padne na lice. Vlak je usporavao u jednu varoš s malim kolodvorom; vidim kuće, ulice i semafor, koji uvijek čini jedno te isto: zeleno, žuto, crveno (Bože kako je to monotono). Preko ceste treptavim neonskim svjetlom, na oronuloj fasadi, piše: "Hotel". S druge strane kolodvora kao da vidim livadu, pašnjak, ali prazan je; tek pokoja živina na dvije noge, kao kvočke ─ bijele, kljunate i guzate, nešto kao naše ćurke. Nedaleko od prozora stajao je plakat (reklama) za žvakaće gume "Stimorol": Wenn ich aus dem Club komme und mir die Sonne ins Gesicht prallt, die Beine wehtun & meine Ohren taub sind... dann war es eine geile Nacht*. Čini mi se, krenuli smo. Nasuprot meni sjele dvije mlade žene, dobro raspoložene nazdravljale su jedna drugoj uz Prosecco iz zlatnih aluminijskih limenki. Pitam se, što ima petkom ovako rano ujutro da se nazdravlja i slavi?. Alkoholne kiše su prošlost i dugo, dugo nisam okusio niti kapi. Suh kao barut. Ne bogaram. Želim opet slikati moja platna u ulju, bolje i više nego prije. Vlak je ponovno ušao u gustu bjelinu.

 

Razdanjivalo se, sunčane zrake gutale su sve pred sobom; izgledalo je kao David naspram Golijata. Sunce je najbitniji planet u našem sustavu ─ daje svjetlost, toplinu i dobro raspoloženje. Odjednom shvatiš koliko toga utječe na naš život. I usprkos svemu čini ti se kako ovisiš samo o ljudima i njihovoj volji (djelimice točno). Obično se radi o dobrim anđelima ili pak o smradovima posebne vrste; egocentrici, paraziti, stidljivi, uplašeni, ekscentrični, hladni, nezainteresirani ili tajnoviti. Kad te ovaj soj destabilizira (posavski: sjebe) kako veli moj poznanik Milo Šumadinac:

─ Nemož bre burazeru više da se opasuljiš!

 A Bog? Ozbiljan i nedostižan, ravnodušno nas promatra sa svojih visina, i sa svoje strane ne poduzima ništa, ili mi to ne zamjećujemo?! Gospodin Krist je naučavao da se možemo spasiti vjerom i ćudorednošću (ovo ne važi za one što u crkvi kleče u prvim redovima, križaju se i mlataraju rukama, kao helikopter. Džaba, jer kad po svršetku mise izađu i naprave grijeh - mišlju, riječju, djelom ili propustom.) Swedenberg je k tome pridodao inteligenciju. U Paklenim izrekama sam pročitao: "Put neumjerenosti vodi u dvorac mudrosti." Ne slažem se s ovim u potpunosti. Trpati mudrost i iskustvo u isti lonac, ne ide. Uostalom Gospodin nije raspet zbog sebe, nego zbog tebe, mene, nas. On hoće od nas odricanje i žrtvu - za oca, majku, dijete, ženu, muža, za svoj narod. A pogledajte! Opet svatko gleda samo svoje prkno, svoju blagodat. Nisam ni ja sam ništa bolji, ali barem sam toga svjestan; koliko će mi to biti pridodato ili skinuto s računa, vidjet ću na kraju. I ne zaboravite! Gospodin je oživio Lazara ali Lazar je opet umro.

 

No svijet se opet spasio.

Svjetlost teče izmišljajući prljave boje

i s malo grizodušja

zbog sudioništva u uskrsnuću dana

tražim svoju kuću,

prozračnu i ledenu od bijele svjetlosti,

dok jedna ptica zaustavlja tišinu,

a istrošena noć ostaje u očima slijepca.

 

Kroz prozor gledam Ženevsko jezero, moćno i veliko. Godine 1971., četvrtog prosinca Frank Zappa je imao koncert u Montreux, u Casinu. Nepažnjom nekog iz publike izbio je požar. Casino je nestao u plamenu, a nad jezerom se nadvio ogromni, gusti dim. Članovi britanskog Rock sastava Deep Purple promatrali su to sa porozora hotela i tako je nastala 1972. godine legendarna svirka: "Smoke on the Water", pjesma koja je ostala najveći Rock uradak sve do današnjih dana. Kad sam je prvi put čuo , tamo sedamdeset i neke, odmah sam je zavolio. Volim je još uvijek. Ko' danas se sjećam kada je Puurple u Švicarskom gradu Usteru, u rano ljeto 2004. godine i u sitne sate podigao stadion na noge. "Narodnjake" nisam slušao. Pa što smeta, ako nisam? (Pevaljke sam volio samo gledati.) Što će mi "narodnjaci"; nisam ja veseljak! Nisam ni mrzovoljni trezvenjak, ali po prirodi sam pretežito ozbiljan i ponekad zabrinut čovjek. No, da ne mislite da sam onaj Štrumpf Mrgud znam se ja smijati da mi poteknu suze niz obraze. Ma znam - kako ne bih znao! Ali ako je moralo biti, neka bude ona budaletina Vuco.

─ "Što mi lomiš dušu ko pijanac čaše...!" Atmosfera usijana do plafona; jedna kriva riječ, krivi pogled i eto belaja; let inventara u prostoru.

 

Htio bih vam još puno toga pripovijedati ali čini mi se da se moje putovanje bliži kraju. Vlak je usporavao i između mnogobrojnih tračnica, vagona, drugih vlakova , ulazio u stanicu. Naziru se tragovi velikog grada. Pored mene prema izlazu prošao je čovjek srednjih godina s plavim šalom. Pošao sam i ja. Napokon, masa žurećeg svijeta i izlaz iz  betonskih katakombi na jutarnje sunce, drugoga dana u mjesecu svibnju, ljeta gospodnjeg.

 

─ Bienvenue!  Willkommen!

 

* - Kad dođem iz kluba s licem obasjano suncem, kad osjećam bol u nogama a moje uši gluhe su... to znači da je bila jedna super uspješna noć.

 


Svibanj 2014.