Quatsch! – rekla bi jedna moja prija

IS
IS

Vadim olovku iz pernice, šiljim je i kao opet bih pisao. Moja pokojna baba znala je kazati:

─ Piši sinko, piši; al' nema od toga kruva.

 

Iako sam imao dosta slobodnog vremena, iako je bila noć, iako sam bio suh kao barut, namirisan, podšišan i lijepo odjeven, znadem što želite reći – ali nisam napustio sobu nego sam gledao „Casablanca“.

─ Ja gledam u tvoje grudi, mala.

Da je to rekao mislite da bi Humphrey Bogart bio pored one plavojke, Ingrid Bergman? Naravno ne!

Žene polažu u to i žele da ih se gleda u oči. To sad opet iziskuje veliku snagu u red dovesti i sebe pod kontrolom držati. (Ali krkani ko krkani, boljerečeno - šeprtlje). Tako nešto se postiže (ne skupim operacijama očiju, kojekakvim aparatima i dosadnim terapijama) vježbanjem i kočenjem hormonalnog nagona (u Bosni vele: „Jarane misli glavom, a ne jajima) - mada su stručnjaci ustanovili i naučno dokazali da onaj muškarac koji svakodnevno gleda ženski Dekollté, duže živi.

─ Zašto je to sve tako?

Muškinje trče za ženskadijom. Žene trču za muškim.

─ I de ti sad budi pametan!

Što ja znam? – Tako je valjda htio Veleum, i oko toga se ne prćka. Zato žena u grudima i ima dvije dojke; da otac ne bude ljubomoran na sina. A opet s druge strane negdje sam pročitao da se muški zaljubljuju gledajući, a ženskinje slušajući. Friedrich Nietszche je jednom rekao: „Žene su po prirodi takve da svaka istina (o muškarcu, ljubavi, djetetu, društvu ili životnom cilju) izaziva u njima gađenje i nastoje se osvetiti svakome tko im otvori oči.“

Znam, znam sad vi kolutate očima i na mene dižete kuku i motiku. Reći će te kako je on bio ženomrzac plus bio je poremećen. Ali evo napismeno... ne znam ja - filozof tako dubokoumno na ćagetu zbori!

A opet nešto se mislim: „Džaba dižu galamu te žene (a on bez potrebe laje i bogara); ne mogu one bez muške ruke. Da s njim divane, ispijaju kavicu, čaj ili Pelinkovac (ako je ovaj pivopija, može i pivo); da mu zgotove ručak i sitno sjeckaju i meću u jelo ono što on baš i ne voli (luk ili mrkvicu) i naravno da mu komandiraju, ako osjete da mogu i koliko on bude dao.“ A da je tako nekako govori mi i ova knjižica koju držim u ruci. Leopold Ritter von Sacher-Masoch, koji u svojoj čuvenoj noveli „Venera u krznu“ junakinji Vandi stavlja u usta ove riječi:

"...zapamti što ću sada reći: Nikada se ne osjećaj sigurno sa ženom koju voliš, zato što je u ženskoj prirodi mnogo više opasnosti nego što zamišljaš. Žene nisu ni onako dobre kao što njihovi obožavatelji zaštitnici misle, niti onako loše kakvim ih njihovi neprijatelji smatraju. Karakter žene je beska­rakteran. Najbolja žena će u trenutku pasti u kaljugu, a najgora će se neočekivano uzdići do veličine i dobrote i osramotiti one koji su je prezirali. Nijedna žena nije ni tako dobra ni tako loša, ali je ona u svakom trenutku sposobna za ono najđavolskije, kao i za ono najuzvišenije, za najprljavije, kao i za najčistije misli, osjećanja i postupke. Usprkos napretku civilizacije, žena je ostala onakva kakvom ju je priroda stvorila. Ona ima prirodu divljaka koji je vijeran ili nevjeran, velikodušan ili okrutan, u zavisnosti od impulsa koji vlada tim trenutkom njom. Kroz povijest je uvijek postojala ozbiljna, duhovna kultura koja je stvarala moral, čovjek se, čak i kad je sebičan i zao, uvijek drži principa, žena se nikada ne drži ničega osim impulsa. Nikada to ne zaboravi i nikada se ne osjećaj sigurno sa ženom koju voliš."

 

Šaltao sam kanale i što mislite što sve možete, u sitne sate, vidjeti na televiziji? Glupe dijete ili gologuze i sisate tete. A ima i blesavih komercijalnih ponuda. Bilo je to vrlo edukativno. I tako u gluho doba noći maznuo sam cijelu čokoladu... zamislite.! (Banane u kuhunji u zdjeli bile su žute i jednobojne. Sad imaju pjegave fleke po sebi. Svašta!) Vjerujte, nisam uopće ponosan na to ali život je tako i tako ono hladno i pusto mjesto (nije Lolipop) i tko sebi ne bi priuštio barem jedan Snickers? {Ako proizvođač Snickersa želi mi platiti za ovu reklamu – napisat ću cijelu knjigu, i zvat će se: „Ja sam maznuo cijeli Snickers“}. I sve bi bilo dobro da se nije svršilo na Pelinkovcu; dakle, bio sam dovoljno pijan da mogu podnijeti sve te glupe priče o kojekakvim dijetama i spravama za skidanje kila (znate ono – ždereš što hoćeš, legneš i čitaš novine, a kile se tope).

─ Quatsch! – rekla bi jedna moja prija.

 

No, tako vam je to, draga braćo i sestre (nadam se da nisam bio dosadan) – uobičajeni tijek svega u životu. I ruža i hrast gube svoje listove. Jednoga dana Rozga više neće pjevati, Seve će se sretno udati i sve stvari imaju svoju sezonu (početak i kraj) a evo i ja već osjećam prve dodire zimskog vjetra. A dan i noć će se i dalje utrkivati i jedno drugo (točno u bocu) smjenjivati.

 

P.S.

 

Nemojte mi zamjeriti na silnim zagradama. Zamislite samo kakvo bi gologlavo i ubogo jadniče bilo moje štivo bez njih, kao Božićna jelka bez nakita?!