Računica


─ Ah ─ reče miš. ─ Svijet mi svaki dan postaje sve tješnji. Isprva je bio toliko prostoran da sam se plašio, pa sam trčao dalje i bio sretan što napokon u daljini slijeva i zdesna vidim zidove, ali ti dugi zidovi toliko se brzo približavaju jedan drugome da sam već u posljednjoj prostoriji, a ondje u kutu stoji zamka u koju ću uletjeti.

─ Treba samo da promijeniš smjer u kojem trčiš ─ Reče mačka i... poždere ga.

 

                                                                  Franz Kafka

 

PV
PV

Kad je Franz Kafka umro, na njegovom pisaćem stolu je pronađeno jedno kratko pismo naslovljeno na njegovog dugogodišnjeg prijatelja Maxa Broda. Na komadu papira je pisalo:

"Dragi Max, moja posljednja želja:

Sve što ostavljam za sobom (dakle u ormaru za knjige, u komodi, u pisaćem stolu, kod kuće i u uredu, ili je bilo kamo odneseno pa ti nađeš), dnevnike, rukopise, pisma, tuđa i moja, blješke i tako dalje, neka se sve odreda spali nepročitano, a isto tako i svi moji spisi ili zapisi koji se nađu kod Tebe ili kod drugih, od kojih ih zatraži u moje ime. Pisma koja Ti ne budu htjeli dati neka bar sami pošteno spale.

Tvoj Franz Kafka"

 

Max Brod nije ispunio ovu posljednju želju svoga najboljeg prijatelja. Upravo tomu moramo zahvaliti što su svjetlo dna ugledala remek djela moderne književnosti, kao što je roman "Proces", kojeg evo držim u rukama; tiskan 1974. godine sa žigom na unutarnjosti prve stranice: "Škola za medicinske sestre - Zagreb - Socijalistička republika Hrvatska". Što je još zanimljivo, roman je prvi put objavljen 1925. godine, godinu poslije autorove smrti i Kafka (što na Češkom znači "Čavka") nije nikad bio omiljen među komunistima, i sve do pada socijalizma Kafka je u tim zemljama (Varšavski pakt) bio nepoznat.


Pogled mi skreće na grabovu šumu i suncem okupan jesenjski dan. Ima li išta ljepše od sunčanog dana u jesen?! Ma kažite slobodno, da nema! Kiša nije padala danima a veš mašina barbarima i hajdučiji pere li mozak pere. Svaki Božiji dan, sve tri dalekovidnice i stožerni tisak. No ipak nema, ali nigdje pod kapom nebeskom nema da jedan narod prijepodne ide u crkvu a poslijepodne zaokružuje one koji su pucali na tu crkvu. A kad sam vidio malog veselog Bosanca; kameleona kao vječiti predsjednik Stipe, znao sam u čemu je stvar. Ustvari, ne bi me čudilo da taj kepec (kojeg stožerni tisak jako voli) jednog dana postane predsjednikom države. (Kažu ćaća mu je bio okorjeli boljševik.)

Oni ne napadaju svjetonazor, program, mišljenje.

─ Jok!

Oni se rugaju, izgledu, načinu govora, ne poznavanju engleskog, i tako dalje..., oni kao gavrani - kopaju po utrobi, po mesu... i grakću. Vade iz naftalina stare (pred smrt) udbaše. To narod voli,... puši. Isto tako raja voli kad staneš i kažeš: "A što ti to sve treba bubuljičavi, nadrkani, dezerterski stvore!?" Ali, mi smo kulturni i ne govorimo takve prostote, jer fini ljudi nikad ne kažu ono što misle. Onda ti se ja bacim na računicu: kad odbijem onih 80% od 4% plus Lasta autobusi, opet mi ove stoke sitnog zuba ostane puno. Puno brate Braune. Puno kuna si zaradio.

─ Naših a čijih drugih!?

 

Dakle, bolest se širi i dođe vrijeme, prika moj, da o bitkama govore ljudi koji bitku ne okusiše a ratnici po birtijama i šatorima pričaju nešto što im nitko ne vjeruje i žicaju sitniš za gemišt.

 

Pokojni njemački kancelar Helmut Schmidt je jednom rekao: "Unterschätzen Sie nie die Dummheiten einer Regierung" - što u prijevodu znači: "Nikad ne potcjenjujte gluposti jedne Vlade."


Studeni 2015.