Rakija


PV
PV

AH, TE ŽENE

 

Rijetko kad idem u grad, a još rjeđe gradskim prijevozom. No, obzirom da je danas ispod ceste pukla cijev u mojoj ulici, morao sam prvo pješke preko neke ledine a zatim tramvajom. Na jedvite jade kupih nekako kartu (uznapredovala ova tehnika) ali nisam siguran koji broj vozi kamo ja želim, boljerečeno trebam. Sjeo sam u trojku pa što bude. Dva-tri mjesta iza mene razgovaraju dvije ženske srednjih godina. Tad jedna reče:

─ Pogledaj me kako sam dobra, i mrtvom bi se digao.

 

Jutro, hladno s debelim mrazom, sunčano i lijepo kao muštuluk. Razmišljanje. Ah te žene! Pomislih. Te žene i njihov neizlječivi tjelesni narcizam. One su, jadnice, osuđene na ogledalo - kao sudbinu. Njihov izgled je njihova slaba točka, Ahilova peta; i čine sve, apsolutno sve (od kozmetike do plastičnih opeacija) da se dopadnu muškom oku. I opet su, sa svojim izgledom, ne zadovoljne. Ženi možeš reći sve što želiš: možeš joj čak reći i da je glupa ali izgled ne diraj. To ne! Inače odmah se hvata za pištolj, jer si ugrozio njen narcisoidni ego. A, ako joj (ne daj Bože) kažeš da je debela, odmah baca atomsku bombu. A ako to kažeš u nazočnosti neke druge žene (svaka žena u drugoj ženi vidi rivalku) ugrizao si je za srce. Ima još… ako joj vrijeđaš njenu vanjštinu s dozom cinizma, e tad si stekao neprijatelja do groba; mrtav si. Amen! Nema tu Boga Jokina!

Marie Louise Fischer je rekla: „Jedno je siguno – muškarci pojma nemaju što se stvarno zbiva u jednoj ženi.“

 

A kolika je muška glupost u svezi žena ispričat ću vam jedan vic:

Ulazi ženska u birtiju punu muškaraca. Pri ulazu, pogledavši okolo, zapita:

─ Ima li ovdje netko da od mene napravi ženu?

Muškarci se u čudu pogledaše i ustade jedan mrga:

─ Imam ja! ─ svuče košulju sa sebe, baci joj u ruke i reče:

De, popeglaj to!

 

O da – pomislih. Muškarci su homo sapiensi i često misle (a tu se grdno varaju) da kad osvoje jednu ženu – osvojili su je zauvijek. Ne, braćo moja draga, ženu uvijek treba iznova osvajati. Žena nije automat, ubaciš novčić i dobiješ što želiš. U nju se stalno mora investirati pažnje i nježnosti inače će sve to potražiti sa nekim drugim. Uostalom znadete i sami; ako ženi par puta kažete da joj ormar pun cipela i kad će sve to iznositi ?; nakon nekoliko puta razbijesnit će se. Ali, ako joj sto puta na dan kažete da je volite – ona to želi čuti sto i prvi put. Pa i one koje kažu da im je svejedno što su tetke i babe (biologija je učinila svoje i ne privlače muške poglede), zastanu za sekundu i očekuju od nas ono poznato:

─ Ma neee kakvi… super izgledaš.

 

Žene kao plitko moralna bića su često jako zaljubljive prirode ali s vremenom njihova plitka zaljubljenost usahne jer slika njenog muškarca i onoga kojeg ima pored sebe je u velikoj nesrazmjeri. Ženin emotivni potencijal je tanak i površan, jer ona misli da je dovoljno što je gola i tako napaljena muškarcu od uzbuđenja će se ne samo dignuti nego će mu popucati svi krvni sudovi; a nekima se od tog „balvan fenomena“ diže samo nervoza i krvni tlak. Takve ona želi ponovno vidjeti ali samo na groblju. No, muškarci (o Bože, zablude) misle da su oni jači spol. To ne samo da je neistina, nego njih preko 90% ne zna (skoro ništa) o ženama i ne snalaze se u njenom labirintu. A to da su muški slabi na žene kriv je i njihov seksualni naboj. Dokaz je i spartanski kralj Menelaj ; On je htio ubiti svoju nevjernu ženu Helenu jer je pobjegla s Parisom iz Troje. Kada je isukao mač da to i učini, ona se skinula gola i kad je Menelaj vidio tu ljepotu nije izvršio svoj naum. Uzeo je Helenu u naručje i  otišao na brod.

 

Ako se, pak, jedna žena zaljubi u nekakvog muškarca i ovaj je odbije, tada se ta nesreća i sunovrat ne može opisati i naš vokabular je isuviše siromašan za sve ono što ona želi izgovoriti. Ona želi da on pati zbog nje, pa i da se ubije, jer moralitet žene je paradoksalno rečeno, ne moralan; isto tako žena nikada ne obožava muškarca – ona obožava njegovu obožavanost nje same. I u kratkome vremenu on za nju postaje nitko i ništa.  No moram kazati da svaka fatalna žena (to su one sisate, muški trče za njima kao tele za kravom) sanja barem jedno omanje groblje muškaraca koji su pomrli zbog nje. A dobri stari Freud je davno rekao da su najugroženija skupina oni koji vole. Zaljubljen čovjek je kao napušen i njegov mozak radi ono što mu ludo srce kaže. S druge, pak, strane zaljubljenost uzdiže i daje volju. No, jedno je sigurno – ljubav dođe i ode. Ode sigurno! Dakle, ljubav je samo za emotivno visoko inteligentna bića. A dokaz da muškarci više i dublje vole nego žene, je četiri puta više samoubojstava zbog ljubavnih jada. Muškarci su slabi i na ženske suze a imaju i onaj glupi nagon zaštitnika. Zato vam kažem – ako žena plače zbog ljubavnih jada ne obraćati pozornost, jer upravo od takvih „heroja“ ženi se povraća i gnuša.

 

Usprkos napretku civilizacije, žena je ostala onakva kakvom ju je priroda stvorila. Ona ima prirodu divljaka koji je vjeran ili nevjeran, velikodušan ili okrutan u zavisnosti od hira koji tog časa vlada njom i nikad (skoro nikad) ne drži se principa i dogovora. Žena će ti sve oprostiti ali nikada ti neće oprostiti to što si ti njoj (bilo što) oprostio. Moram vam, braćo moja draga, na kraju kazati što su nekad pametni ljudi govorili: „Jednoj ženi treba  preko dvadeset godina da od sina napravi muškarca, dok nekoj drugoj ženi treba samo par minuta da od njega napravi budalu“.

 

RAKIJA

 

Nije poznato točno kada se rakija počela proizvoditi ni tko je otkrio da se od voća može proizvesti alkohol. Proces destilacije rodio se u laboratorijima alkemiča­ra, kojega je alkohol zanimao samo u okviru znanosti i koji su ga koristili za izradu lijekova. Navodno je papa Inocent u 13. st. izliječen tinkturom zlata u alkoholu, koju je za njega izradio Arnaldus de Villa Nova. Mnogi antički medicinski i alkemijski zapisi govore o destilaciji ljekovitog bilja s ciljem izvlačenja njihove esencije. Destilaciju su poznavali i Egipćani oko 4000. g. pr. Kr., a učenjak Cleopas je detaljno opisao tadaš­nje destilacijske naprave.

 

Prvi napredniji aparati za destilaciju nastali su u Rim­skom Carstvu, u vrijeme Plinija Starijeg. Sinesije iz Kirene spominje Dioskoridov ambix, iz čega se daje zaključiti da usprkos uvriježenom mišljenju, destilacijski kotao alkemičara - poznat pod nazivom alambik - nije izum arapskih alkemičara, iako je prefiks a!- u svakom slučaju iz arapskog jezika. Važan je korak u procesu svladavanja destilacije bilo shvaćanje koje su tvari najpogodnije za destiliranje: vina, voćna vina, fermentirane žitarice daju snažniji alkohol. Nakon tog otkrića rakija je prestala biti rijet­kost koja se koristila tek u ljekovite svrhe i proširila se kao piće što se uživa uz obroke. Koristila se za spravljanje likera ili se konzumirala zasebno. Antički majstori destilacije ipak govore samo o desti­latima vina, ali ne i o rakijama dobivenim iz koma. Tek je Athanasius Kircher, njemački isusovac koji je živio u 17. st., usavršio tehniku destilacije koma. U istom je stoljeću i Philip Jacob Sachs iz Leipziga opi­sao tu tehniku u svojemu traktatu Ampelographie. Ovi podaci ukazuju na to da je u drugoj polovici 17. st. rakija dobivena destilacijom koma već bila raspro­stranjena, ali vjerojatno se zbog skromna podrijetla i manjka profinjenosti smatrala nedostojnom znan­stvenog proučavanja, pa znanstvenih radova na tu temu gotovo i nema. Trgovački dokumenti pokazuju da se iz sjevernog dijela Italije (iz Furlanije) takva ra­kija izvozila već u 15. st., a u 16. st. Nizozemcima su je izvozili i venecijanski trgovci. Iako, dakle, prvi zapisi o prodaji rakije potječu iz 15. st., vrlo je vjerojatno da je ona postala popularna znatno ranije.

 

Ovo je, prijatelji moji, priznat će te bilo dosadno. Umalo sam zaspao.

─ Marjane, de naspi još jednu!

 

JOZO FOREVER

 

U partizanskoj nam domovini ništa novoga. Sve ide onim tijekom koji su zacrtali vučji čopor i prvi i glavni u državi, Milorad i ekipa. Onaj tko je za prosperitet i boljitak biva eliminiran, jer najbolje se može vladati kad je narod gladan. Mediji su nam masu tema gurnuli pod nos, i mi o tome razglabamo kao gladni kerovi. Elem, komesar Milorad je naredio Vladi (jer njega to vrijeđa) da u razumom roku ukloni spomenploču vitezovima koji su poginuli u obrani domovine; i usput nam je objasnio da svatko normalan u Hrvatskoj treba nositi (s ponosom) četničku kokardu. Pomno sam ga slušao, velim slušao sam kako Milorad besjedi – tiho, dostajanstveno (ne dere se kao neka budaletina), sve pod konac. Zašto je poslije svake bitne riječi stanka? To bi Božo, kao psihijatar trebao znati. Pa zato da svaka izgovorena riječ dobije na značenju, na težini, na ubjedljivosti. I džaba, džaba sam se ja, iz petnih žila, trudio da i moju malenkost Milorad i njegovi medijski poltroni stave u onaj časni spisak s rodoljubima ali oni ništa, ni mukaet.

 

Onda je drug Bero pri izboru za sekretara skoja pozdravio nas starim hrvatskim pozdravom „zdravo“?! A ja sam godinama mislio da je to „hvaljen Isus i Marija“. I klicalo se bogme: Jozo-partija-omladina-akcija, kao nekad davnih pedesetih kad je partija nizala pobedu za pobedom.

 

Osnovana je i nova komunistička partija Jugoslavije; još žešća nego Joze bravara i svi jugo-partizanski isprdci su bili nazočni, plus „šarafciger“ ekipa. Oni se zalažu za Jugoslaviju, dakle državu koja je propala u ekonomskom, moralnom i svakom drugom smislu. Jedna od tema je bila i kad dođu na vlast kako će nam sprašiti metak u glavu. Obrali smo bostan, braćo moja. Ah..., što ćeš?! Svaka akcija ima reakciju.

─ E pa partizančine budite mi za dom spremni ili ako vama odgovara – spremni za dom – meni je svejedno.


Siječanj 2017.