Rastanak

Svaka velika ljubav nosi sa sobom okrutnu

misao da predmet ljubavi treba ubiti kako bi

on jednom zauvijek bio odvojen od opake

igre promjene: jer ljubav se više grozi promjene

nego uništenja.

 

         Friedrich Nietzsche

 

PV
PV

Ona nije više tu; otišla je zavijek. Ležim na mom krevetu, kao da ležim pri samome dnu moje kraljevine, s očima prikovanim za prazan, bijeli zid. U ruci mi njen štrikani poluver (koristila ga je u hladnim danima), koji neopisivo miriše na nju. Do kada? Pitam se, kako može mene ostaviti, ovako samog? Ljut sam; ljut na nju. A rekla je da će mi čitati dnevni tisak, kada me napusti vid i kada onemoćam. Mrmljam sam sebi u bradu, lajem i bogaram. Tamo s onu stranu jave sve sam moguće riječi ispisao, izgleda s nevidljivom tintom. Strašnih li misli, bijednog li prizora – samoća ljude ubija. Kažu ljudi da je ljubav vječita, a ja velim da je vječita samo dok traje i niti minutu više.

 

Ljeto je pri kraju, na pragu je žuta, kišovita (nadam se ponekad i sunčana) jesen. Dolazi ono vrijeme turobno i samoća, poput krpelja, koja traje i kojoj nema kraja. Sustiže ono čega sam se najviše bojao - vrijeme jalovo u govoru i opasno u šutnji. Kao da mi siše krv. I koliko puta moram ponoviti!? Mi ljudi (homo sapiensi), bez obzira na protok vremena (čak i oni koji kažu: 'ko si ti?) ne možemo zaboraviti. Zaborav ne postoji; nego li vječito guranje na stranu, da preko toga padne patina, i po tomu se razlikujemo od naše braće – životinja. Silno želim ovoga časa preskočiti crtu B.D. Benediktovog paralelnog svijeta i opet biti pas, jer tako ništa ne osjećam. Mi ljudi smo takvi; ne volimo istinu. Istina je brutalna, jer svi ćemo jednom ostariti i umrijeti. Strašno, zar ne?!

Zaborav?! Rekoh li da to ne postoji? Najbolje bi bilo utonuti u njegovu šupljinu i beskraj. To je logična misao koja se, kao na pladnju, sama nameće; mada je za to potrebno biti romantičar, koji ja nisam. Volja je tu, ali kombinatorika mi je krnja. I tako stjeran uz zid, zatvorim oči i počinjem na svjetlo dana izvlačiti zajedničke nam poznanike, putovanja i njene govorancije... zašto je Zavratnica drukčijeg izgleda s Velebita nego na fotografijama?... zašto barke stoje u moru a kao da su u zraku?... dan koji prođe nikad se neće ponoviti, nikad više. Tako je govorila, mila moja.

 

Probudio sam se i obrisao oči. Bilo je točno trinaest sati. Sišao sam u naš vrt da se, prije njezinog sprovoda i ukopa, saberem. O... ružnog li prizora u vječnosti.


Kolovoz 2017.