Samoća ljude ubija


PV
PV

Po primitku SMS-a, da je moja porudžbina stigla, sutradan sam i otišao po nju. U Ex Librisu buckastoj plavojki, na kasi, objasnio sam o čemu je riječ i ona je ispod pulta izvadila malu kartonsku kutiju na kojoj je pisalo "Inspektor Columbo - 10 Staffel". Pročitao sam na glas što piše na poleđini omota : "... eine wirklich allerletzte Frage..." (još jedno, posljednje pitanje)“. Kasirka me je čudno pogledala i sa osmijehom rekla: „Ja, sehr gern, fragen Sie nur“ (Da, vrlo rado, pitajte samo).“

 

Dan je bio sunčan, ranojesenski; kao stvoren za hladno pivo ili pelinkovac s ledom, na terasi Marjanove birtije. I kao obično smjestio sam se, a iza šanka dopire srcolomka: „Ej od kad sam se rodio sreće nisam imao…“ U rukama sam okretao mog omiljenog inspektora a zatim gutljaj (ipak) pelinkovca.

 

Htio ne htio, slušam što se oko mene priča. Ljudi ko ljudi! Trabunjaju! O tuđim mukama i uspjesima. Svaki ima o rečenoj stvari svoje mišljenje, i njega se niti jedan od ovih mudraca ne odriče. I o svemu svi sve znaju. Znam da nije njihovih pričica i dogodovština ne bih se imao čemu isčuđivati. Ne bih se imao nad čime zgražavati, ali isto tako i slatko, u sebi, nasmijati. I da nije svega toga, zar bih ja razmišljao ovako kako razmišljam. Svi oni u nečemu imaju pravo. I oni što klimanjem glave nešto potvrđuju i oni što kažiprstom nešto hoće da dokažu. Jer toliko je toga nepoznatog.

 

Preko puta jedan gladiator priča svome sugovorniku: "Oronuo sam; sasušio i ufitiljio. Pogledaj koliko sam osijedio. Samoća i ono prkno od sobice, brate, s trlo me. I nikamo mi više žuriti nije! A još se zateknem kako žurim. Jurcam! I druge požurujem svojom žurbom. Potrčko! Kao da nisam rastao među smirenima i krotkima"

"Socijalni kontakti su važni! Ako ne i najvažniji! Svakodnevno!" Tvrdi njegov strpljivi sugovornik.

 

Dozvolit ćete mi da vas ovdje i na ovom mjestu s ovom temom malo gnjavim s one druge, filozofske, strane. (Molim vas ne kolutajte očima; samo par prosto proširenih rečenica. Neće boljeti!). Dakle, što kažu stručnjaci:

"Sam, sam, posve sam; sam na beskrajnoj pučni." Jeste li kad osjetili usamljenost o kakvoj govori pjesnik Coleridge? Jeste li kad pogledali sliku puste obale usred zime ili primijetili beznadnu prazninu gradske ulice u pet izjutra i zadrhtali kad vas je osjećaj izoliranosti povezao s tim prizorom? Što je to što nazivamo usamljenošću? Je li to jednostavno ono što osjećamo kad smo sami? Nije. Kao što je to primijetio jedan pisac: "Ne može li se srce usred gomile ljudi osjećati usamljeno" S druge strane, ne može li čovjek biti sam, a i dalje osjećati bliskost s voljenim osobama?

Biti usamljen nije isto što i biti sam. Usamljenost opisujemo kao stanje duha, kao nedostatak u osjećajima; a moguće ga je ispraviti nadvladavanjem tog osjećaja nedostatka. Usamljenost nije moguće nadvladati stjecanjem nečega; to je stanje potrebno popraviti davanjem!

 

Kad čovjek nastoji zadovoljiti potrebu čovječanstva, mogućnosti su beskrajne. Iznenadili biste se kad biste poznali da i na udaljenosti od samo tri ulice od vašeg doma možda možete naići i na očaj i bespomoćnost. Oni koji osjećaju najveću bol često nisu u stanju samostalnoprepoznati izvor vlastitih nevolja. Svatko će lako prepoznati potrebu za hranom, potrebu za skloništem i potrebu za produktivnošću koja će donijeti korist. Emocionalna bol i unutarnja usamljenost, međutim, možda će zahtijevati više blagog napora i osjetljivosti. Zagledate li se u sebe, možda ćete pronaći i vrijednu imovinu, jedinstvene izvore i nadarenost koje je moguće dijeliti s drugima. Kad misli okrenete prema van, tražeći načine na koje biste mogli postati korisni, usamljenost se najčešće topi i nestaje.

 

Zagledan u prometnu ulicu nisam ni zamijetio da gladiatora više nema. Njegov sugovornik, pri plaćanju runde kazuje konobaru:

- A jel znaš, prika moj, zašto služe dobri prijatelji?

- Nemam pojma! Reče golobradi mladić

- Pa da dođu, popiju koju i sjebu ti dan - reče mu ovaj.

 


Listopad 2013.