Savo vodo bil' malo zastala...


Poznati danski filozof i pisac Søren Kierkegaard je jednom, između ostalog, napisao:

 

I u bezgraničnom moru razonode uzalud sam tražio sidrište kao i u dubinama spoznaje. Osjećao sam gotovo neodoljivu moć, čime je jedna razonoda  pružala ruku drugoj; osjećao sam onu vrstu nepravog oduševljenja koje je u stanju probuditi; osjećao sam i dosadu, rasčetvorenje koje potom slijedi. Okusio sam plodove sa stabla spoznaje i često se radovao njihovom divnom okusu. Ali ta radost je bila samo u trenutku spoznaje i nije ostavila nikakav dublji otisak u meni sa mnom. Čini mi se da nisam pio iz vrča mudrosti, nego da sam pao u njega.

 

Ovu sjajnu misao danskog filozofa uzeo je čak i poznati Norveški filozof Lars Svendsen kao uvod u njegovu knjigu „Filozofija dosade“. No, o tome neki drugi put.

 

Nije na meni da vas, prijatelji moji, učim koječemu, ali imam nešto za kazati. Ponekad stvari stoje sasvim drukčije nego li smo mi zamislili. Naime :

─ Kad vam život ponudi zrele šljive upotrijebite ih. Dobre su za jelo, a i pekmez je dobar.

─ Glupo je ono što glupan radi, stoga prestanite činiti gluposti.

─ Zamislite da je život poput šarene, čokoladne bombonjere. Pojedete li brzo i sve najednom, bit će vam muka u trbuhu. Vidi li  vas netko da uživate u čokoladnim slatkišima pokušat će vam maznuti koju.

─ Razmislite, prije nego li govorite. Nemojte šutjeti kad nije vrijeme ali nemojte ni brbljati kad ne treba i pred ljudima se obrukati. Pa, se poslije toga kajati. Prije nego li krenete razmišljati operite ruke.

─ Ja sam u redu.

─ Nipošto gubiti vrijeme razmišljajući da li je čaša do pola, skoro prazna ili prazna. Odmah pozvati još jednu rundu.

─ Svatko je od nas barem jednom u životu sputavao naum koraka svojih.

─ Koliko je puta samo, prisutnost za kojom čeznemo bila odgođena, odnosno bila preoblikovana u odsutnost. To je kao da je sva refleksija odgojena sentimentalnim pogledom u nostalgični retrovizor.

─ Olako se kažu kojekakva obećanja (prevrtljivci),  (lažu ljudi).

─ U životu vam je kao i u vrijeme objeda. Samo glupson kaže sve što misli, ali postoji i onaj soj dosadnjakovića koji misle sve što kažu. Bože, kako su oni dosadni.

─ Nemojte samo reći „ne“. Nemojte to učiniti! To traži smotrenost i dosljednost. Kažite samo: „Na meni je da to znam, a na tebi je da otkriješ“. Recite samo: „Moža da, a možda ne“.

─ Nemojte uopće ništa reći.

 

 

***

 

Moj stari zaboravlja što se zbilo prije pola sata ali jako se dobro sjeća što je bilo prije nekoliko desetaka godina. Ispričao mi je nešto što me se dojmilo. Kaže:

 

„Imao sam tada 7-8 godina i spavao sam. Probudili me glasovi. Došavši do vrata vidio sam punu kuću muškaraca. Bili su to ustaše i domobrani. Mislim da je bilo pred pad. Sve momci k’o jablanovi, podšišani, izbrijani, visoki, glavama su zakačali za grede. Jedan crnomanjasti (Petar Rajkovčić, op.a.) je brišući čelo i vrat maramicom, sjedio na očevoj stolici i nešto im govorio. Pored njega je stojao moj stric Ilija, povratnik sa Staljingrada, inače Petrov pobočnik i ustaša od punog povjerenja. Kad me stric spazio, nasmijao mi se i namignuo. Prije rata vodio me za rukicu, a kad se ja umorim nosio me, često puta sam tako zaspao. Žene su ludile za njim, bio je fakin. Od tad ga nisam nikad više vidio. Poslije sam doznao da su on , njegov zet (muž tetke Marte), Ivan Mikulić iz Srnave i Vinko Čalušić iz Potočana poslije pada preplivali Savu i pobjegli. Moj najmlađi stric Ivo se sjeća kada je Ilija zadnji put došao: „Ivo brate ja moram ići! Komunistima neću ni mrtav u ruke; evo ti Pero i Ruža (Ilijina djeca op.a.) i pazi na njih.“ Od tad ga nitko nikad nije vidio. Samo se zna da je pedesete Vinkov sin,  Ilija, dobio poštom iz Italije vreću brašna (te godine bila je velika glad u Jugoslaviji). Ilija je zbog toga bio u pritvoru i na ispitivanju (tuki su ga zbog toga). Mog oca su partizani ubili, maljom 26. svibnja 1945, bez suda i sudišta, i bacili u Savu. Pobili su svu muškadiju iznad 16 godina.  Dugo godina poslije toga nisam smio kazati da sam Jozo Markov, nego Jozo Sofijin. Moja mater Sofija je poslije umrla od posljedica mučenja, jer nije mogla plaćati obavezu koju su komunisti nametnuli. A znali su pokupiti do zadnjeg zrna sa tavana. Eto,... to je bila država gazde Broza. A sad banditi hoće da uklone jedino čeljade koje misli i na nas. Pogledaj samo u državnom saboru... malo, malo pa se hvataju za pištolj. Pa zar nema nitko muda da toj jugo bandi, nakon sedamdeset i više godina kaže - dosta!?"

 

Zatim opsuje Titu, potegne gutljaj i nakon par sekundi obadvoje,… i Titu i partiju.

 

  Kad već pišeš de pribilježi i ovo :

─ Nebi Čabro (to mu je nadimak, op.a.) glas’o za komunjare pa taman kruva ne im’o.

─ Jesi zapis’o?

─ Jesam.

─ Sve?

─ Sve.

─ E tako…’ajd živio ti meni.

 

***

 

Jadan je narod koji je pun vjerovanja a ne zna za vjeru.

Jadan je onaj narod koji nasilnika veliča kao junaka, i koji razornog osvajača smatra darivateljem.

Jadan je narod koji nikada ne podiže svoj glas osim u pogrebnoj povorci, i ne ponosi se ničim drugim osim svojim ruševinama, a pobuni se tek kad mu se vrat nađe položen između mača i panja.

Jadan je onaj narod koji dočekuje novog vladara s trubama, a ispraća ga s uvredama, samo da bi sljedećeg opet srdačno dočekao s trubama.

Jadan je narod čiji su mudraci s godinama poglupili, a čiji muškarci još nisu stasali jer su tek u povojima.

Jadan je onaj narod koji je podijeljen u dijelove, a svaki dio sebe smatra cijelim narodom.

 

Ove znamenite riječi je izrekao još znamenitiji Arapsko-katolički filozof i pisac iz Libanona, Kahlil Gibran, koji je  u rodnoj zemlji sahranjen i slovi za legendu.

 

A ja vam velim, prijatelji moji, zbunjeni, iznevjereni i očajni:

 

─ Jadan je onaj narod koji prijepodne ide u crkvu na svetu misu, a poslijepodne glasuje za komuniste i one koji su pucali na tu crkvu.

 

PV

 


Svibanj 2016.