Poznati danski filozof i pisac Søren Kierkegaard je jednom, između ostalog, napisao:
I u bezgraničnom moru razonode uzalud sam tražio sidrište kao i u dubinama spoznaje. Osjećao sam gotovo neodoljivu moć, čime je jedna razonoda pružala ruku drugoj; osjećao sam onu vrstu nepravog oduševljenja koje je u stanju probuditi; osjećao sam i dosadu, rasčetvorenje koje potom slijedi. Okusio sam plodove sa stabla spoznaje i često se radovao njihovom divnom okusu. Ali ta radost je bila samo u trenutku spoznaje i nije ostavila nikakav dublji otisak u meni sa mnom. Čini mi se da nisam pio iz vrča mudrosti, nego da sam pao u njega.
Ovu sjajnu misao danskog filozofa uzeo je čak i poznati Norveški filozof Lars Svendsen kao uvod u njegovu knjigu „Filozofija dosade“. No, o tome neki drugi put.
Nije na meni da vas, prijatelji moji, učim koječemu, ali imam nešto za kazati. Ponekad stvari stoje sasvim drukčije nego li smo mi zamislili. Naime :
─ Kad vam život ponudi zrele šljive upotrijebite ih. Dobre su za jelo, a i pekmez je dobar.
─ Glupo je ono što glupan radi, stoga prestanite činiti gluposti.
─ Zamislite da je život poput šarene, čokoladne bombonjere. Pojedete li brzo i sve najednom, bit će vam muka u trbuhu. Vidi li vas netko da uživate u čokoladnim slatkišima pokušat će vam maznuti koju.
─ Razmislite, prije nego li govorite. Nemojte šutjeti kad nije vrijeme ali nemojte ni brbljati kad ne treba i pred ljudima se obrukati. Pa, se poslije toga kajati. Prije nego li krenete razmišljati operite ruke.
─ Ja sam u redu.
─ Nipošto gubiti vrijeme razmišljajući da li je čaša do pola, skoro prazna ili prazna. Odmah pozvati još jednu rundu.
─ Svatko je od nas barem jednom u životu sputavao naum koraka svojih.
─ Koliko je puta samo, prisutnost za kojom čeznemo bila odgođena, odnosno bila preoblikovana u odsutnost. To je kao da je sva refleksija odgojena sentimentalnim pogledom u nostalgični retrovizor.
─ Olako se kažu kojekakva obećanja (prevrtljivci), (lažu ljudi).
─ U životu vam je kao i u vrijeme objeda. Samo glupson kaže sve što misli, ali postoji i onaj soj dosadnjakovića koji misle sve što kažu. Bože, kako su oni dosadni.
─ Nemojte samo reći „ne“. Nemojte to učiniti! To traži smotrenost i dosljednost. Kažite samo: „Na meni je da to znam, a na tebi je da otkriješ“. Recite samo: „Moža da, a možda ne“.
─ Nemojte uopće ništa reći.
Iako je dobro rodila šljiva s ove strane Save nema više kazana da peku, nema svih tih ljutih pijanica - sve je otišlo u legendu.
„Naši mrtvi spavaju na planinskim vrhuncima. U rane jeseni kad se šumom razgaraju rumenkasti požari, oni se noću skupljaju na proplancima i mi ujutro na rosi zatičemo njihove tragove. Na riječi naše žalosti oni praskaju u smijeh, jer mi ne znamo kako se gine od okrutne ljudske ruke. A oni znaju. Oni dobro znaju.“
***
Jadan je narod koji je pun vjerovanja a ne zna za vjeru.
Jadan je onaj narod koji nasilnika veliča kao junaka, i koji razornog osvajača smatra darivateljem.
Jadan je narod koji nikada ne podiže svoj glas osim u pogrebnoj povorci, i ne ponosi se ničim drugim osim svojim ruševinama, a pobuni se tek kad mu se vrat nađe položen između mača i panja.
Jadan je onaj narod koji dočekuje novog vladara s trubama, a ispraća ga s uvredama, samo da bi sljedećeg opet srdačno dočekao s trubama.
Jadan je narod čiji su mudraci s godinama poglupili, a čiji muškarci još nisu stasali jer su tek u povojima.
Jadan je onaj narod koji je podijeljen u dijelove, a svaki dio sebe smatra cijelim narodom.
Ove znamenite riječi je izrekao još znamenitiji Arapsko-katolički filozof i pisac iz Libanona, Kahlil Gibran, koji je u rodnoj zemlji sahranjen i slovi za legendu.
A ja vam velim, prijatelji moji, zbunjeni, iznevjereni i očajni:
─ Jadan je onaj narod koji prijepodne ide u crkvu na svetu misu, a poslijepodne glasuje za
komuniste i one koji su pucali na tu crkvu.
PV