Savo vodo bil' malo zastala...


Poznati danski filozof i pisac Søren Kierkegaard je jednom, između ostalog, napisao:

 

I u bezgraničnom moru razonode uzalud sam tražio sidrište kao i u dubinama spoznaje. Osjećao sam gotovo neodoljivu moć, čime je jedna razonoda  pružala ruku drugoj; osjećao sam onu vrstu nepravog oduševljenja koje je u stanju probuditi; osjećao sam i dosadu, rasčetvorenje koje potom slijedi. Okusio sam plodove sa stabla spoznaje i često se radovao njihovom divnom okusu. Ali ta radost je bila samo u trenutku spoznaje i nije ostavila nikakav dublji otisak u meni sa mnom. Čini mi se da nisam pio iz vrča mudrosti, nego da sam pao u njega.

 

Ovu sjajnu misao danskog filozofa uzeo je čak i poznati Norveški filozof Lars Svendsen kao uvod u njegovu knjigu „Filozofija dosade“. No, o tome neki drugi put.

 

Nije na meni da vas, prijatelji moji, učim koječemu, ali imam nešto za kazati. Ponekad stvari stoje sasvim drukčije nego li smo mi zamislili. Naime :

─ Kad vam život ponudi zrele šljive upotrijebite ih. Dobre su za jelo, a i pekmez je dobar.

─ Glupo je ono što glupan radi, stoga prestanite činiti gluposti.

─ Zamislite da je život poput šarene, čokoladne bombonjere. Pojedete li brzo i sve najednom, bit će vam muka u trbuhu. Vidi li  vas netko da uživate u čokoladnim slatkišima pokušat će vam maznuti koju.

─ Razmislite, prije nego li govorite. Nemojte šutjeti kad nije vrijeme ali nemojte ni brbljati kad ne treba i pred ljudima se obrukati. Pa, se poslije toga kajati. Prije nego li krenete razmišljati operite ruke.

─ Ja sam u redu.

─ Nipošto gubiti vrijeme razmišljajući da li je čaša do pola, skoro prazna ili prazna. Odmah pozvati još jednu rundu.

─ Svatko je od nas barem jednom u životu sputavao naum koraka svojih.

─ Koliko je puta samo, prisutnost za kojom čeznemo bila odgođena, odnosno bila preoblikovana u odsutnost. To je kao da je sva refleksija odgojena sentimentalnim pogledom u nostalgični retrovizor.

─ Olako se kažu kojekakva obećanja (prevrtljivci),  (lažu ljudi).

─ U životu vam je kao i u vrijeme objeda. Samo glupson kaže sve što misli, ali postoji i onaj soj dosadnjakovića koji misle sve što kažu. Bože, kako su oni dosadni.

─ Nemojte samo reći „ne“. Nemojte to učiniti! To traži smotrenost i dosljednost. Kažite samo: „Na meni je da to znam, a na tebi je da otkriješ“. Recite samo: „Moža da, a možda ne“.

─ Nemojte uopće ništa reći.

 

Iako je dobro rodila šljiva s ove strane Save nema više kazana da peku, nema svih tih ljutih pijanica - sve je otišlo u legendu.

 

„Naši mrtvi spavaju na planinskim vrhuncima. U rane jeseni kad se šumom razgaraju rumenkasti požari, oni se noću skupljaju na proplancima i mi ujutro na rosi zatičemo njihove tragove. Na riječi naše žalosti oni praskaju u smijeh, jer mi ne znamo kako se gine od okrutne ljudske ruke. A oni znaju. Oni dobro znaju.“

 

 

***

 

Jadan je narod koji je pun vjerovanja a ne zna za vjeru.

Jadan je onaj narod koji nasilnika veliča kao junaka, i koji razornog osvajača smatra darivateljem.

Jadan je narod koji nikada ne podiže svoj glas osim u pogrebnoj povorci, i ne ponosi se ničim drugim osim svojim ruševinama, a pobuni se tek kad mu se vrat nađe položen između mača i panja.

Jadan je onaj narod koji dočekuje novog vladara s trubama, a ispraća ga s uvredama, samo da bi sljedećeg opet srdačno dočekao s trubama.

Jadan je narod čiji su mudraci s godinama poglupili, a čiji muškarci još nisu stasali jer su tek u povojima.

Jadan je onaj narod koji je podijeljen u dijelove, a svaki dio sebe smatra cijelim narodom.

 

Ove znamenite riječi je izrekao još znamenitiji Arapsko-katolički filozof i pisac iz Libanona, Kahlil Gibran, koji je  u rodnoj zemlji sahranjen i slovi za legendu.

 

A ja vam velim, prijatelji moji, zbunjeni, iznevjereni i očajni:

 

─ Jadan je onaj narod koji prijepodne ide u crkvu na svetu misu, a poslijepodne glasuje za komuniste i one koji su pucali na tu crkvu.

 

PV

 


Svibanj 2016.