Slijepi putnik


Svaka nam zora (kažu) tolika čuda stvara

Što i najodlučniju kob ublažiti mogu;

I mjesec već čovječiju osjetio je nogu

A nesanica milje i godine razara.

         Jorge Luis Borges ─ Prostodušan čovjek, 1976.

 

pv
pv

Biti muškarac, priznat ćete, nije niti malo lako. Spoznao sam to kada sam uvečer u deset sati sišao dolje, iz mašine, pokupiti i prostrti, na štrik, opran veš. U to vrijeme muškarci bi trebali biti u svojoj omiljenoj birtiji uz čašu crnog vina, uz karte i debele cigare između požutjelih prstiju, ili u ustima; uz sočne viceve o Bosancima i plavojkama.

 

Došetao sam u poluosvijetljeni podrum. Ne volim podrume i kojekakve mračne prostorije; još od djetinjstva i da razbijem strah zviždao sam iz Morriconievog filma "Dobar, loš i zao." Nikad mi nije bilo jasno a nije ni danas zašto bubanj od mašine pri kraju okreće tako sporo!? Ono brzo shvaćam ali ovo, ne. Isto kao i ljudi - treger između neželjene forme kao osnovnih (postojanja radi) potreba do uloge žrtve u nekom psihotrileru; a sve u brzom tijeku vremena (mislim na dane, mjesece, godine) i obaveznom fleksibilitetu što htjeli mi to ili ne, mijenja naš život (Anti-Typus). Takorekuć - danas ovdje, sutra tamo negdje; otvorene mogućnosti su posvuda  i izgledaju kao Grove novog milenija. Ponekad jako godi otkazati termin, prekrižiti ga u agendi jer na kraju krajeva živi se samo jednom (kako ono ljudi vele: "pustiti psa s lanca"). Carpe diem! Ali Achtung! Kako je znao reći moj dobri otac: "Sinko moj, od cjelokupnog života mladosti je najmanje."

 

Često puta sam se pitao - može li se biti hedonist a pri tome ne upadati u oči drugih kao neki antievolucijalni krkan koji na autocesti vozi u unazad i pri tome snima samoga sebe; ili pubertetlije, fakini koji na zabavi povraćaju u Bowle i iz toga opet piju; jednostavno jer mogu. Mladi ljudi i oni koji se tako osjećaju pored (ne)imetka više polažu i djeluju spontano. Vrijeme i volja prolaze i ako već moraju proći bolje je iskoristiti i uzeti ono što je najbolje. No, problem je u tome što spontanitet (voljno ili nevoljno) može ponekad izgledati kao kad mali klinci puše cigaretu. Cool, nema što! Ali, sve ovo povlači za sobom i dozu odgovornosti (dakle, dolazimo do mjesta gdje se pita moral i etika), zbog koje se poneki znaju zastidjeti. Bubanj se više ne okreće ali ne mogu otvoriti mašinu!?

 

Ljubav je vječna samo dok traje i niti minutu više. Mislim... S povećanjem slobode, povećava se  i mogućnost izbora. I što sad? Biti spontan i sve doista iskoristiti i slobodu tako prožetu musti sve do apsolutne suše. Da nam mozak u stvarnosti reagira fleksibilno, kao udarena kugla u bilijaru pa u ogledalu buljimo otvorenih usta i želimo sami sebi lupiti šamar. Takva smo mi vrsta. Dičimo se jer smo sami sebi šefovi, a nitko i ne pomišlja sebi u lice reći da je šef, ipak, ponekad papak.

 

Nekidan mi jedan poznanik reče da se vidi kako je netko ostario po tome što sve što kaže poprati anegdotom. Ako je tako, ja sam se rodio star i sve je senilno. Jedan dokaz toga je i ova bilješka.

 


Siječanj 2015.