Snađi se majčin sine...


            Ulazi svjetlost i iz mnogih snova

            Tupo se penjem u san meni zadan,

            Svaka stvar stiže na mjesto gdje spada

            I želi biti; u trenutak ovaj mutan i težak,

            Prodiru i sjene prošlosti:

            Ljudske seobe i jata

            Ptičja, pa prizor iz punskoga rata

            I legije od mača uništene...

 

                                   Jorge Luis Borges "Buđenje" ─ Sabrana djela 1952-1969.

 

PV
PV

Kavana je bila poprilično popunjena (skoro svaki stol je bio zauzet). Tako je uvijek nedjeljom u blizini kolodvora. Pio sam moj popodnevni espresso i  jedan kojnak..., dva; izvadio moju ostarjelu bilježnicu; tražio po torbi mašinicu da zašiljim olovku (ili ovo što je od nje ostalo), mrmljajući u sebi da je napokon došlo vrijeme pospremiti ovaj svinjac. Udobno i toplo smješten promatrao sam svijet oko sebe. Muževi su čitali novine a žene zureći kroz friško očišćena stakla, razmišljale što će zgotoviti za večeru ili o drugim muškarcima (mlađahnoj divljači).

 

Na radiju vijesti i između ostaloga (što mi je zapelo za uši), vijest da je univerzitet u Zürichu, po kvaliteti, prvi u Europi, a dvanesti u svijetu. Prisjećam se: davnih osamdesetih vozeći prema centru u ulici koja se zove Seilgraben na kući broj 9 vidio sam kamenu ploču na kojoj je pisalo: "Der grosse Jugoslawische Staatsmann Nikola Paschitsch wohnte im diesem Hause als Student am Eidg. Polytechnikum 1868-1872." (Veliki jugoslovenski državik Nikola Pašić stanovao je u ovoj kući kao student Politehnike). U to da je bio "veliki" državnik nemojte uopće sumnjati. On je Antu Trumbića, Hrvata, pravaša, predsjednika tzv. Jugoslavenskog odbora, privolio da Krfsku deklaraciju potpiše na ćirilici.

─ Aferim Nidžo!

 

Zatim spazih u ogledalu tko se kreće u mom pravcu; skladno odjevenena i hodom ponosite lavice došla je skoro do mene. Lady im Black od Uriah Heep nije joj ni do koljena. Bila je nalik razvijenim zastavama što su lepršale na vjetrovima s olimpa. Izgledala je kao ukazanje; zastade u mojoj blizini da u istom ogledalu baci pogled i provjeri stoji li krzno oko vrata onako kako treba. Na ruci nije imala vjenčanu burmu, samo neki prsten, možda zaručnički, prolazni. "Bog joj je dijelio i šakom i kapom" ─ pomislih.  Iako rođen u "Biku", nisam imao hrabrosti niti slova kazati; jezik mi se zakočio a mozak zablokirao kao na ispitu krivičnog prava kad se nisam mogao sjetiti "prekoračenja u slučaju samoobrane" (inače taj pojam sam poznavao u pol dana u pol noći i još uvijek se sjećam razočarane face profesorice Rajke). Izgledala je kao Baba Roga.

─ Lijepo ljudi kažu;  "Ruglo stigne, jašta nego stigne!"

Uplašen kao drvo; tek poslije nekoliko sekundi osjetih njen parfem. Mislio sam u nesvjest ću pasti od ljepote mirisa. Neću slagati ako vam kažem da ljepšu ženu nisam vidio nikad u životu (ako ovo ne napišem nitko mi neće vjerovati). Gibajući bokovima njena duga i valovita kosa lelujala je, od sopstvene težine, u ritmu njezinog hoda. A struk joj kako je Petar govorio svojoj Zubejdi ─ "vrijedi Carigrada!" Išla je prema izlazu i nestala u masi svijeta. Ovo me podsjeti na jedan roman od Yasunari Kawabate (inače nobelovca) kojeg sam čitao prije mnogo godina i u kojem piše o vremešnim ljudima koji su plaćali samo da gledaju lijepe žene. Na trenutak sam se osjećao kao ishlapjeli stari i napušeni japanac. Svi su gledali u nju s ovolikačkim očima. Nije ni zamijetila da postojim ali ipak sam podigao čašu i u sebi pomislio: "U tvoje zdravlje ljepojko!"

 

Iz ove rajsko nebeske epizode iz oblaka, na zemlju me spustio zvuk mobilnog telefona. Bilo je malo poslije tri sata poslijepodne. Kćerka mi javlja da je stigla na odredište. Tako ona uvijek javi da stari na brine. To je dobro, smiri me. Proputovala je skoro cijelu planetu, a ja se još uvijek držim one moje: "hebeš zemlju do koje ne mogu doći  s autom."

 

Sjedim udobno s otvorenim kompjuterom u krilu kao s mladim labradorom i surfam tu i tamo... u potrazi za dva kotača

I neću politiku u moju butigu!

Ali k'o za inat naletim na Svetlanu Cecu Broz; Titinu unuku koja već godinama mlati ogromne pare na bosanskoj nesreći. Njezin djed (mašinbravar) je bez suda, u ljeto 1945., ubio mog djeda u Bosanskom Šamcu na Savi; samo zato što je ovaj, branio svoj kućni prag, ženu i djecu svoju i da ironija bude veća moj djed im je dragovoljno otišao u ruke. Otišao je s porukom ukućanima: "Ma pusit će oni mene, nisam ništa kriv!" Otišao je, četvrtak je bio (Presveto tijelo i krv Kristova - Bršančevo, uvijek pada četvrtkom). Tražio je tamo svoje prijatelje iz mladosti koji su, eto, bili u partizanima nebili rekli koju dobru riječ za svog prijatelja. Nisu bili tu ili nisu htjeli biti. Noć je prespavao na čaršiji na novinskom papiru, pred starom poštom. Ljudi su ga vidjeli bio je sam, nitko ga nije čuvao (mogao je otići kud god je htio). Sutradan su ga odveli i od tad mu se gubi svaki trag. A bio je samo za dom spreman.

─ Otiš'o je Savom ─ kako je znao reći moj otac.

Ono malo posavskih partizana bili su samo tupavi pijuni i sitni karijeristi pod okriljem pobjedničkog režima, poslije su godinama prali ruke kao Poncije Pilat i gurali glavu u pijesak; a da ih je bogdom bilo više. Možda preko dvije tisuće posavskih muževa ne bi bilo pobijeno. Ponavljam!: bez suda.

─ Kao da je bitno što je Odžak pao poslije Berlina. Jebo vas Berlin.

 

Jeste li zamijetili kako sam fin? Ne lajem, ne bogaram (malo, malkice) i čini mi se stigao sam do sredine i uvijek kad dođem tu uznemirim se. Nazad ne mogu a do kraja ima još. Ne znam dali me uopće pratite ili radoznalo gledate u naslove s desne strane. No, kako hoćete! Ja moram dalje.


Prošli mjesec u ruke mi je dospjela jedna zanimljiva knjiga: "Die letzte Schlacht des Zweiten Weltkriegs" (Zadnja bitka Drugog svjetskog rata), od Prof. Mag. phil. Eliasa (Ilije) Brice: "Die letzte Schlacht fand aufauf dem Balkan, in Kroatien statt, rund um die Ortschaften Odžak und Vlaška Mala. Elias Brica war damals 14 Jahre alt und schildert in seinen Erinnerungen das Grauen des unerbittlichen Kampfes zwishen den kroatischen Ustascha-Einheiten und der Partisanenearmee Titos. Bis zum 25. Mai 1945 dauerten die Kämpfe an und hinterliessen in jedem Ort tiefe Narben." (Zadnja bitka Drugog svjetskog rata bila je na Balkanu, u hrvatskim mjestima Odžak i Vlaška Mala. Elias Brica imao je tada 14 godina i prisjeća se brutalnosti borbe između hrvatskih ustaša i Titovih partizana. Borbe su trajale do 25. svibnja 1945. godine i u svakom okolnom mjestu ostali su duboki ožiljci rata.)  Knjiga je tiskana na njemačkom i na 167 stranica. Ako ugrabim vremena budem (barem neke dijelove) preveo. Velim, ako stignem; nemojte me, molim vas, držati za riječ!

 

─ Vidi ovo! Srebrni Suzuki Intruder 1800 (Das Kraftpaket) ili u istoj boji Audi TT. Ako mi se probudi išijas u lijevom laktu, odluka će brzo pasti (sitno li je to veselje). Internet je čudo, gutač vremena. Bauljao sam tamo-vamo (kao guska u magli) i najednom začuh u Tuns Store indijanske ratne plesove ─ Ogala Sioux Singers i unaokolo (klik, klik, klik) pojavi se Metin Alatli. O Metin Alatli nikad u životu nisam čuo, ali ono što je dopiralo do mojih ušiju bilo je čudesno. Sintesaiser svirka iz 70-tih kada su glazbeni instrumenti izgledali kao telefonske centrale iz crno bijelih filmova i zvuče kao kavezi pretučenih ptica  iz neke daleke galaksije.

 

Na Facebooku sve sija od dobrote (svila i kadifa - med i mlijeko). Kao u rasadniku - kupusa, najviše. Naime zamijetio sam, nije bitno što je objavljeno, nego tko je objavio. Što više sisâ i golih nogû, više i lajkova; to bi bilo za ženski svijet. A Što se tiče muških, mogu biti glupi k'o čivija (to se ne vidi), ali ako su nabrijani sa onako zajebanom macho facom na fotki lajkovi padaju kao kiše jesenje. Internetu nema kraja, kao svemir je i smori me. Gasim! I baterija se skoro ispraznila. Iz torbe, kao mače, proviruje Krležin "Cvrčak pod vodopadom": "Postoji samo stvarnost naših odvratnih krčmetina, i to u mrkim, debelim, bezizlaznim, pijanim tminama naših domaćih lumperaja, kad se čovjek opija da bi zapio pamet, da bi otrovao srce, kad čovjek loče od neke samorazorne potrebe da što prije krepa i da se rastereti svih naših depresija, ove naše gluposti, našeg nihilizma, u jednu riječ ─ našeg života kao takvog."

 

Oblačim kaput i šal. Vani se podobro smračilo, puše sjeverac, kao da će snijeg i krenuh ni sporo ni brzo (ne smijem brzo da se ne zajapurim kao prošli put). I tako..., sretneš čovjeka kojeg nisi vidio godinama. I kad ga sretneš bude ti drago a on čim otvori usta ruga se.

─ Kukavice, kukavne! ─ Rekla bi moja pokojna  baka.

Dugo sam mislio sam da je to stvar ne kulture i primitivizma, ali moja maserka veli da je to zavist. Pa kad spojimo nekulturu, zavist i glupost rezultat je za plakanje.

─ Ali zavist?! Zašto? Ne shvaćam.

No, ljudi su kao golubovi. Kad su slomljenih krila i nemaju kud, jedu ti iz ruke a kad odlete (kurz und deutlich) više te ne poznaju i seru ti se na glavu.

Pali se i ulična rasvjeta. Nedjelja je utonula u noć. Samo da opet ne sretnem one utvare i nasukano brodovlje u gustoj jelovoj šumi. Okolo se muvaju klošari i beskućnici tražeći mjesto gdje će zanoćiti. Prostitutke u kratkoim suknjama (jedva prekrile prkno) su prešle na prvu crtu "bojišnice" i prodaju ljubav na kilo tipovima koji u masnim i debelim autima staju po strani ceste i navrat nanos skidaju vjenčanu burmu.

 

Pružio sam korak! Tijekom puta u misli mi dođoše riječi, od prije neki dan, mog prijatelja Mirka Popovića: "Slike života ostaju negdje zabilježene. Ne znam kome će služiti. Sve se udaljava što je nekad bilo dobro, pravedno i odgovorno. Snađi se majčin sine…" 

 

PV

 


Listopad 2014.