Sunčanom stranom

─ Pun mi kufer ovog nogometa! ─ veli mi jučer jedan poznanik.

─ Zamisli molim te, dvadeset i dva odrasla muškarca trče, kao sumanuti, za jednom loptom i još dva kretena pored crte što viču i nerviraju se. Ja to ne shvaćam! ─ veli. Ja sam manje, više pratio što se događalo u Brazilu. Kako prođosmo (i jedni i drugi) vidjeli smo. Vatreni se nisu ni zapušili. Falile su im samo još  štiklice, torbice i sukjice. Mogu mislit koliko se moj Jozo nasikirao, i kao da čujem kako galami i bogara:

─ Ne bio vam ja trener majku vam j....

 

***

 

Ovih dana u ruke mi dospjela jedna zanimljiva knjiga. Naime radi se o uratku poznate hrvatske psihologinje Mirjane Krizmanić: "Jesenji valcer - Šetnja sunčanom stranom starenja". Knjiga je namijenjena čitateljima srednje životne dobi, kojima će pomoći da se što bolje pripreme za dio života koji dolazi; o životu koji teče svojim tijekom i kako crpiti kapljice sreće iz svakog dana - provedenog na poslu, s djecom, unucima, partnerima, prijateljima, tečajevima stranih jezika, putovanjima...

 

"Žene i muškarci na pragu pedesetih godina još su, svojoj srednjovječnosti unatoč, daleko od starosti. To doduše, jesu godine kad se uočavaju prvi tjelesni znakovi starenja, bilo u vidu dodatnih kilograma ili bora na licu koje u manjoj ili većoj mjeri pokazuju što je to lice tijekom dotadašnjeg života preživjelo."

 

Bob Hope (1903-2003), američki glumac je rekao:

Srednja životna dob stigla je kad je pokazuje sredina vašeg tijela.

 

Sjetih se, na ovom mjestu, jedne pjesme koju je napisao Mile Stojić, a posvetio ju je svojim prijateljima:

 

Svi moji prijatelji nekamo žure / Farbaju kosu, drugi put se žene.

Svi moji prijatelji nastoje pozabiti / Kako zima gudi ledenim akordima.

Svi moji prijatelji trude se misliti / Na prošle dane i ispunit nove igrama

Mladim ljubavima, što ih udaljuju / Od tužne djece, od dolazeće bolesti.

 

Svi moji prijatelji pišu memoare / Jer njihove pjesme ugasle su, uvele

Jer misle da su bili svjedoci historije / Pune noćne sveske smiješnim užasima.

Dobri moji prijatelji piju pića naiskap / Zabacujući glavu unatrag, k ništavilu

Grade potajno jule u bijelim oblacima / A znaju da malo su mrtvi, da malo žive.

 

***

 

Da ne pomislite kako ovaj samo tuzga i muzga; a i nakon toliko rada na Vremeplovu i  spominjanja majke mi balijake, četničke ali ponajviše ustaške, ovih dana doživjeh nešto lijepo i motivirajuće. Via mail javio mi se nitko drugi do Mirko Popović; pisac i pjesnik iz Sarajeva. Bio je to krasan osjećaj kad netko ove veličine dadne pohvalu. Gospodin Mirko je obećao s vremena na vrijeme ponešto objaviti na ovome skromnom portalu. I zamislite! Ispostavilo se da smo kolege (obadvojica studirali pravo u Sarajevu). Moja pokojna baka bi rekla:

─ Još jedna učevna glava.