Valentinovo II

IS
IS

Pametni ljudi vele – kad netko ostari, onda poprati sve anegdotom. Ako je tako ja sam se onda rodio star. Jedan dokaz toga je i ovo štivo.

─ Jeste li vidjeli kako je toplo u ovo bablje ljeto.

─ Ovdje je uvjek tako.

Toliko je zagrijalo da su poneka stabla drveća zalijepljena smolom, a strnik je pust i nema niti jedne vrane. One više vole uzorano (zbog podzemnih crvi i glisti).

Jedna moja prijateljica mi je rekla da prijošnje štivo nalikuje meni i pristaje mi, tj. onih dvoje ljubavnika što ih sastavljam pa rastavljam, navališe kao sumanuti u me.

Džaba sam ja govorio da nemam pojma što je doživljeno, pročitano ili izmišljeno (čekaj malo nije to kokošinjac).

─ Dobro izmišljaš!

─ I de ti Bože sad znaj što je ovdje doživljeno, a što izmišljeno.

A spisatelji su čudna sorta (čas su na konju, čas su na magarcu). Elem, sve i da sam htio nisam mogao suspregnuti odnos njih dvoga. I u onoj pričici pokazalo se da su ljubavnici, zapravo odmetnici i da me, mojom krivnjom, varaju (čuj ovo – krivnjom). Takvim njihovim ponašanjem bijah pogođen i nije mi preostalo ništa drugo da tu ljubavničku zavjeru koju ispisah dokinem i postanem nešto kao osvetnik. Prisjelo mi je i njihovo ljubakanje, vjetar koji je nagonio valove u galopu, cvijetni buket, praline i Valentinovo. Božemiprosti izgledao sam kao svodnik. Bolje bi bilo (ovo ne velim ironično) da sam pisao o plavom nebu, visibabama, maslačku i o tomu kako se puževi pare; ovako (ni kriv ni dužan) ispadoh moralnim prijestupnikom. A da nije bilo kako je bilo ljubavna bi priča mogla opstat sama a ovako ućutkujem sumnju u taj cjelokupni kostrukt. Uvečer napišem i primaknem, a ujutro pobrišem i odmaknem (ako odmah ne zapišem – zaboravim). A ruku na srce, najbolje bi bilo da je ljubav prevagnula, ali ne – baciše mi, njih dvoje, vruć krompir u ruke. Pa ti se sad pušî i gledaj odakle je vedro! Spetljao si se kumašine .... hajde sad snađi se majčin sine.

─ Ušuljali se u tuđe štivo – a nisu ni pozvani.

─ A zašto?

─ Da bi zavirivali i spletkarili i po kojekakvim straćarama, onako odmorni, ljubovali.

─ I uostalom tko normalan ljubuje tolike godine? A blagdan Valentinova, vjerojatno su izmislile žene.

Jedna mi prija reče da je sveti Valentin bio neki biskup i da je zagrljenima darivao cvijeće. Čudak neki.

Sa zapada počelo se oblačati u taj dio dana kao stvarnost naše biti, pozornica nama samima, a mi opijeni vlastitim promišljanjem nalazimo metode (kojekakve izgovore) kojim bi mogli sve to tumačiti. I uvjek još imamo iste aršine kojima mjerimo sopstvenu korist, zaboravljajući da sve muke (mučne i krvave) nisu jednake. Kao da smo sve ovisniji i usamljeniji.

─ Moglo bi se kazati – umaženost naša i ništa više.

─ Opet sam počeo pametovati.

Sjeta (blago stanje tuge, pa čak i depresije) – rekli bi.

Uz prvi srk jutarnje kave vidjeh... promatrjući svrake na susjednom krovu kako se prepiru ili kao kumice nekog ogovaraju.

─ Hvala Frau Google. Hvala hrvatskom jezikoslovcu.

─ Pa koliko ja puta moram reći? Dakle: netočnost i nevjerodostojnost je u spisateljstvu podnošljiva ili vjerodostojna, jer joj u stvarnosti uvjek naginjemo – recimo pojmovno pojednostavljenje složenih stanja koja se zbivaju u tren oka. Ako moj prijatelj kaže: ja se zovem Martin plemeniti Marijić von Derventa – pa ljudi moji je li to teško utufiti u glavu?

─ Otelo se to, prika moj. Došla neka moderna vremena; a opet ko velim i avion je moderan pa opet tresne o zemlju.

 

U ovo tužno vrijeme i peglanja tamnih košulja (crnina žensku lijepo stoji, a muški u crnom su, da prostite, kao konobari), kad jedan po jedan odlaze na brzinu pročitah Màrquezov kratki roman „O ljubavi i drugim nečistim silama“; iz vremena markizâ i biskupâ, gusara, robova i gubavaca. Čudnovata je to priča o sudbini markizice Sierva Marije osumnjičene za opsjednutost demonskim silama. Na prvi pogled kao da se radi o poglavlju remek djela „Sto godina samoće“ gdje je u fokusu bio prikaz jednog snovitog svijeta i storija o nemogućnosti ljubavi. Ova priča – neodoljiva i nezaboravna, melanholična... priča o najgoroj od svih nečistih sila – ljubavi – odmah bi osvojila vaša srca.

Znam, znam što hoćete sad reći: „Ovaj malo, malo pa piše u zagradama.“

Zamislite samo koje bi to bosonogo siroče bilo moje štivo bez tih zagrada?

 

Dakle, kojim redom se pegla košulja?

─ Pa to znade svaka šuša.

1) Kragna.

2) Rukavi.

3) Ono okolo, mislim, ono što je ostalo.

4) Burek 

 

─ Ili?