Zadovoljstvo prisjećanja


U četrdesetoj godini života Aristotel je napisao svoje poznato djelo „Retorika“. Na pola puta između svanuća i sumraka nalazi se srednja dob, koju Aristotel naziva „vrhuncem“. Tu je sve idealno; karakter, čovjek nije lakovjeran ali nije niti nepovjerljiv, nije rastrošan, niti škrt. Tijelo se nalazi u naponu snage od tridesete do trideset pete, a duša u četrdeset i devetoj godini. Kad ljudi ostare, kako veli Aristotel, više živie od uspomena nego nade, jer im je preostalo vrijeme života kratko, a prošlo dugo; nadanje je okrenuto budućnosti a sjećenje prošlosti. To je razlog njihove glagoljivosti: neprestano pričaju o svojoj prošlosti, jer u predavanju uspomenama nalaze svoje zadovoljstvo.

 

Starci su nepovjerljivi jer su često bili prevareni i znaju da većina stvari u životu završi loše. Oni su i škrti jer iz iskustva znaju da je imetak teško steći, a izgubiti ga je lako. Ako ostavljaju dojam da žive umjereno i prisebno, to je samo zato što ne žude ni za čim. Suosjećanja imaju jedino zbog toga što za sve misle da se i njima samima može dogoditi. Ali prije svega: neprestano pričaju o prošlosti.

Što se to događa mojem ljetu?

Gdje su sada one lijepe, drage žene?

Proljeća mi snena prođoše u letu.

Da li barem neka pomisli na mene?

 

Meni samo osta sa sjećanjem da se družim.

Na ramena umorna, teška prošlost pada.

Sada, iznad mene crni gavran kruži ─

Mrka tama mojim nebom vlada...

 

No, ni kod mladeži osobine nisu ništa bolje. Oni su naprasiti i nagli. Lako im je povrijediti osjećaj časti. Budući da su u svom kratkom životu imali malo prilike iskusiti prevaru, naginju lakovjernosti. Žudnja im je snažna i lako joj se prepuštaju. Njihov odnos prema sjećanju potpuno je u supronosti onomu kod starijih. Jer, doista se u zoru života nemamo čega sjećati, već se svemu nadati.

 

Švicarski književnik, Max Frisch u svom romanu „Udruga dobrovoljne smrti“, u jednom dijelu nadopunjuje Aristotelovu „Retoriku“. Mladi i stari različito se odnose prema prošlosti i budućnosti. Za mladu osobu, kaže Frisch, budućnost je „zbroj neizvjesnih mogućnosti (jednom će se vjenčati a možda neće nikad, možda će kasnije postati poznat, a možda i neće, možda će otići živjeti u neku stranu zemlju, a možda će zauvijek ostati u domovini)“. Za starce je budućnost „sve što se više ne odnosi na njih, zbroj definitivnih ne mogućnosti (više nikad neće naučiti jedriti, voziti motor, neće doživjeti slijetanje na Mars, a ni novi kolodvor u Zürichu, itd.).“

 

Naslov knjige od Herrn Frischa je pomalo odbojan, ali na tih stotinjak stranica preovladava duhovitost i temelji se na dnevničkim bilješkama iz razdoblja od 1966. do 1971. godine. Te godine Max Frisch je navršio 60 godina , tako da je bio, što bi se danas reklo, pravi stručnjak po iskustvu.

Da rezimiramo:

 

Taj povratak starih uspomena koji se u psihologiji naziva „efekt remniscencije“ prilično je zagonetna pojava. To što se u prisjećanju javljaju upravo rane uspomene kao da je u suprotnosti onome što se može nazvati Prvim osnovnim zakonom zaboravljanja: što je nešto dalje u prošlosti, to su manji izgledi da se toga sjećamo. Isto je tako zagonetno to što se ta sječanja, čini se, opet izviru tek u starosti. Zašto se opet pojavljuju tek kad pamćenje, uistinu, ostari?

 

***

Ovdje vjerojatno isčekujete da kažem koju pametnu u svezi aktualnog stanja u domovini koja se zove Ili Mi ili Oni. No, ja ću vam, zamislite, ispričati jednu basnu. Da, da, dobro ste pročitali – basnu.

Bili jednom lav, magarac i lisica; osnuju interesnu zajednicu i krenu u lov: Kad je već bila uhvaćena obilna lovina, reče lav magarcu da izvrši diobu. Jedan dio plijena magarac je skrio kod lisice, a ostatak podijeli po načelu jednakosti, tri jednaka dijela i stane nuditi neka izaberu. Lav je osjetio da magarac nešto mulja i pojede ga. Zatim naredi lisici da dijeli. Ona zgrne sve na jednu hrpu, a sebi ostavi samo nešto malo. Lav će joj tada: „Tko te je, mila moja, naučio tako dijeliti?“ Ona odgovori: „Magarčeva nesreća.“

 

PV

 


Lipanj 2016.