Zemlja, zemlja - Zrak, zrak


         Vidio sam bijes tvrdih momaka
         demonska igra odbačenih ljudi.
         Tko je zauzeo mjesto u raju
         poštenje ili vlast?
         Tko je hvalio carevo ruho -
         patuljci s naslovnih strana.

 

                   Branimir Štulić Johnny


PV
PV

Rijetko kad se vozim gradskim prijevozom ali danas je dan kao stvoren za to. Ima li što ljepše od sunčanog jesenjeg dana?! Sjedio sam i čitao dnevne novine, i netko se uvali upravo do mene (od toliko praznih mjesta ─ pomislih). I ne samo to! Osjetih kako mi se sve više približava, stišće me. I kad sam napokon htio reagirati, na uho, začuh:

─ Ljepotane, jel' ti se još diže ili si odložio oružje?

Kao opržen nagnuo sam se prema prozoru i preko naočala pogledah drznika.  Bila je to moja stara prijateljica koju nisam vidio tolike godine. S osmijehom i od dragosti rekoh:

─ Ooo, od kud tebe?!

Poslije smo svratlili na kavu i pričali o svemu i svačemu. Priča mi o svom poslu.

─ Vrijeme renesanse je prošlo.

Priča mi o ljudima koji nedjeljom idu u crkvu u prve redove pa tamo se križaju  i sline po propetiju, a ovim danima lažu, kradu, ignoriraju, rugaju se i zavide. Priča o bivšim muškarcima. Ostala je onako pričljiva; kao da je izašla iz Borgesovog labirinta ali vrijeme je ostavilo trag na njenom licu. Pitala me treniram li još Silat i slikam li. Kaže da joj je dosta svega i da ganja neke papire jer je pukla psihički.

─ Stavno si pukla ili samo foliraš? ─ zapitah.

─ Još uvijek si onako drzak. ─ odgovori.

Poslije sat i više poljubila me u obraz i trčeći nestala u masi svijeta. Zadnje što sam čuo bilo je da se javim barem nekad, i da pazim na sebe. Malo me zbunilo ovo da "pazim na sebe". Ustvari nisam znao kako shvatiti; kao upozorenje ili dobru namjeru?

 

 

Krenuo sam i ja za svojim poslom. S dozom malodušja, gledam gradski beton i tako... mein Leid ist mein Glück; kroz glavu mi prolaze Krlažine misli iz novele "Veliki meštar svih hulja":

 

Lomi se metal zvona pod teškim maljevima razbijača i ori smrvljeno i bolno. Rulja se razuzdane školske dječurlije razlila kao bujica, i djeca se tuku i ganjaju, bacaju se u blato, cerekaju i smiju, a polugoli fakini nose gitare okićene crvenim vrpcama pa udaraju u žice i pjevaju, te se čini, kao da je sve pijano i kao da sve pleše u provaliju i bezdan nepoznat... Ide Gospodin Krist ulicom, ali nitko ne mari za "Njegovo Presveto Tijelo", svi ljudi bježe za papirom, za novcem, za robom i profitom, za srećom. Prolaze dame u krznu i koketiraju, idu djeca i smiju se, idu gospoda i barabe, svi idu i svi se žure i svi bježe ludo, ludo, preludo.

 

Tako uronjen zaboravio sam da semafor važi i za pješake; malo je falilo da me na pješačkom prijelazu udari bijeli lakirani BMW X6 (pa ti se sad pazi). Viknuo sam:

─ Tko ti dade dozvolu majmune!?

Vozač (malan rastom), kao u filmu, isturi ruku kroz prozor BMW-a i pokaže mi srednji prst. Stisne gas i ode. "Papak jedan, maleni" - pomislih.

A koliko sam samo puta čuo:

─ Sinko moj čuvaj se malih muškaraca i ružnih žena. Bježi od toga!

Poznam jednog koji je gledajući u sise pored ceste razbio auto. U glavu mi dođe ideja: "Da li bolesničko osiguranje plaća ovakva stanja? Mislim pretrpljeni strah?"  

No mene je opet zaokupilo: "Zašto mali muškarci kupuju velika auta i obratno?" "Zašto mali muškarci imaju velike pse a veliki muškarci male? Kažu, fakat, da mali muškarci imaju, da prostite, veliku onu stvar"

U meni je kuhalo kao voda u đezvi za kavu kada je skineš s vrele plate šporeta, ali polako postadoh opet miran, polako, velim. Pomislih, pa me nasmija, onaj vic o plavuši: "Vozi ona tako i zamalo udari pješaka na prijelazu. On onako ljutit drekne - kravo, jebote onaj 'ko ti dade dozvolu! Plavojka otvori prozor i na sav glas viknu - a jel' misliš da nije, krkane jedan!"

 

Nedugo zatim vidjeh reklamu na velikom plakatu za umilnu bebu iz Bayerna sa znakom X6 koja poziva na mobilni neposluh u pet koraka:

1. "POSTOJI SAMO JEDAN SMIJER: PRAVAC."

2. "GRANICE SU DA SE PRELAZE."

3. "SVEJEDNO JE ŠTO DRUGI KAŽU."

4. "SNAGA JE NAJBOLJA ODLIKA."

5. "MOBILNI NEPOSLUH, DOŽIVJETI: sjedni za upravljač, sveži pojas, daj gas!"

 

Beyrische Motorwerk X6 je, moram priznati, lijepa mašina (mlađi brat od X4).

Možda niste znali da je X4 već postojao. Da, da u Drugom svjetskom ratu. U tvornici  koja se zvala Ruhrstal radio je inžinjer Max Kramer i usavršio jednu raketu, početkom četrdesetih, za naciste. Posebnost ove rakete je u tome što je mogla oboreni njemački borbeni zrakoplov (naprimjer Junkers Ju 88) usmjeriti prema položajima saveznika. Glava ovog metalnog rugla bila je napunjena s 20 kila eksploziva a motor je imao sexy ime " 109-547". I tko je ovaj raketni motor napravio? Točno: jedna firma s imenom BMW u Stargard u Pommern (danas Stargard Szczecinski), sve dok je saveznici nisu bombama sravnili sa zemljom. Tako se zatvorio krug, iako postoji samo jedan smijer: pravac.

 

Pravac sam ušao u radnju s mobilnim telefonima, da pitam za novu pretplatu. Dočekao me je široki, marketinga radi, osmjeh mlade prodavačice s ovolikim noktima. Moram kazati - imala je lijepe zube. Naslonio sam se na pult kao na Marjanov šank a ona se i dalje smiješi, sve dok nije pogledala u kompjutor; nakon dva "hm" i jednog "sooooo", osmijeh je nestao.

─ Ali Vi imate skroz pogrešan abonnement! Zato plaćate previše. No, sad ću Vam ja napraviti novu ponudu.

Uzela je olovku i na papir pisala nekakve brojeve.

─ Vidite, sad plaćate ovo... hm... ali ovako će biti sa novim ugovorom... i dakako dobijate novi i Phone, gratis.

─ Ali ja ne želim novi i Phone, i on uopće nije gratis.

─ Doch, doch, gratis je ─ ubjeđuje me curetak.

─ Ništa danas nije gratis!

─ Ali za Vas je gratis. ─ uporno će ona

─ Nije gratis, netko ga mora platiti - velim, već nervozan.

─ Dobro, možda i nije ali Vi dobijate gratis.

Izgledali smo kao dva papagaja i ovaj razgovor mogao je trajati do sudnjeg dana, sve dok mi brada ne naraste, i u nje nokti za pletenje, ali sam ga brzo okončao s pitanjem:

─ Kažite mi, molim Vas, kako mogu moju pretplatu otkazati?

 

Izašao sam iz radnje i ispred pješačkog prijelaza pogledao kao dijete u dječijem vrtiću - lijevo, desno, i onda opet lijevo. Na vidiku nema X6 ili X4. Nema zemlja-zemlja bolida, nema zrak-zrak rakete. Krenuh.

Postoji samo jedan smijer: pravac.


Studeni 2014.