Gulag

ROY GUTMAN


Slavonski Šamac, Hrvatska, 3. kolovoza 1992.

Iz noći u noć na drugu stranu Save mogu se čuti krici i zapo­maganja muslimanskih i hrvatskih žena i djece koje Srbi drže zatočene u Bosni. Kamioni se dovezu do riječne policijske posta­je. Čuju se krici. Kamioni odlaze.

Za muškarce koji su prošlog proljeća bili u logorima ti krici predstavljaju dvostruko mučenje. Oni kažu da su zvukovi koji su se između travnja i lipnja mogli čuti s druge strane rijeke bili krici muškaraca koje su tukli u policijskoj postaji.

Ovdje, na hrvatskoj strani rijeke, Muslimani i Hrvati koji su oslobođeni razmjenom zarobljenika nemaju pojma o tome što se događa ženama u Bosanskom Šamcu. Da li ih odvajaju od njiho­ve djece? Odvode li ih u druge logore? Spremaju li ih za raz­mjenu?

Nekad su ova dva skromna grada bila povezana trgovinom, brakovima i sportom. Međutim, danas je Sava pretvorena u rije­ku krvi, što je bila i tijekom drugog svjetskog rata. Most leži u ruševinama, dok ga nadgledaju Srbi sa stražarskog mjesta ispod mosne konstrukcije a njihovi snajperisti vrebaju sa svojih po­ložaja na vrhu žitnog silosa, naoružani raketnim granatama i puškama velike snage.

Prema kazivanjima ljudi, svakog dana između gradova bliza­naca niz rijeku prođe šest do sedam tijela ljudi ubijenih tijekom srpskog napredovanja u sjevernoj Bosni. Četvorica muškaraca koji su bili zatočeni s druge strane rijeke sjećaju se zvukova tog proljeća — svojih vlastitih krikova. Sjećaju se da su batinanja postala još češća uoči njihovog oslobađanja. Neka od mučenja kojima su bili podvrgnuti su neopisiva. Nakon što je novinar Newsdaya razgovarao sa četvoricom bivših zatvorenika, jedan mu je od njih uručio pismeni iskaz u kojem opisuje kako su morali gledati ubijanje 15 zatočenika i mučenje zatvorenika. Jednom je prilikom, piše, jedan zatvorenik bio natjeran da pojede svoj vla­stiti izmet.

Klikni na foto...

Logori su bili ustrojeni kao dio gulaga, osnovale su ih srpske snage koje su sad zauzete »čišćenjem« osvojenog muslimanskog i hrvatskog teritorija. To nisu bili logori smrti kao takvi, usprkos izvješću o krvavoj orgiji u kojoj je oduzet život petnaestorici muškaraca. Ova četvorica bivših zatvorenika procjenjuju da je tamo bilo zatvoreno 800 muškaraca, od kojih su mnogi u logor odvučeni s ulice, dok su obavljali jutarnju kupovinu. Zatvoreni su u policijske postaje, zemljoradničke zadruge, osnovne, sred­nje škole te u urede teritorijalne obrane.

Jedan neobičan aspekt šamačkih logora je da sve do prošlog tjedna njihovo postojanje nije bilo poznato bosanskoj vladi, koja je Visokom povjerenstvu UN-a za izbjeglice poslala popis od 94 zatvorenička logora. Ovaj propust ukazuje na to da bi ukupan broj logora u Bosni mogao biti znatno veći od onog koji je poznat do danas.

Srpsko vodstvo u Bosni odlučno niječe postojanje zatočenih civila. Radovan Karadžić, psihijatar, predsjednik Srpske demo­kratske stranke, u subotu je izjavio za Newsday: »Srpska strana energično negira postojanje logora za civilno stanovništvo u bilo kojem dijelu Srpske republike Bosne i Hercegovine.«

Međutim, sve je to slikovito opovrgnuo jedan pogled na zatvorenike koji su iz zatočeništva, koje je trajalo dva ili više mjeseci, izašli slomljenih kostiju, oštećena vida ili s ozljedama organa koja su posljedica premlaćivanja. H.D., 38, ima ožiljak preko čitave glave na mjestu gdje gaje stražar udario željeznom šipkom. On kaže da su ga stražari vjerojatno izdvojili za dodatna batinanja zato što je bio član muslimanske političke stranke SDA, ali, prema njegovim riječima, tijekom sedamdesetodnevnog zatočeništva nije niti jednom bio odveden na ispitivanje.

»Tukli su nas željeznim šipkama, palicama za bejzbol, pen­drecima, ali mi smo pendreke nazivali 'bananama' jer su pred­stavljali neku vrst olakšanja.« On nije želio otkriti svoje ime jer mu je žena još u zatočeništvu; koliko zna, nalazi se u selu s druge strane rijeke. Jednog ga je dana znakom dozvala skupina od četiri stražara. Iz kožne vreće su izvukli četiri bejzbol palice i počeli ga tući. H.D. svjedoči: »Gledao sam bejzbol na televiziji, zamahivali su palicama kao da udaraju loptu, držeći je objema rukama. Te sam se noći oprostio od života. Jedino što sam želio bilo je da umrem.«

Jedan čovjek, star 61 godinu, zatražio je da ga predstavimo samo imenom »Preživjeli«. Njegova je priča priča o sadističkoj izopačenosti. Napisao je: »Žrtvu bi tukli po glavi, vratu, rameni­ma, leđima, grudima, bokovima, nogama i rukama — odnosno po čitavom tijelu. Ponekad bi žrtvu tukao jedan čovjek, ponekad trojica, a ponekad čak i desetorica policajaca u isto vrijeme. Obično bi nas tukli tijekom dana, ponekad u prostoriji u kojoj smo bili smješteni, a ponekad u dvorištu...« Nakon takvog zlo­stavljanja žrtva bi bila sva u krvi, a leđa bi joj bila plavocrvena od udaraca.

Sudeći prema svjedočanstvima bivših zatvorenika, čini se da je velik dio takvih postupaka uobičajena pojava u logorima sje­verne Bosne. U malim spremištima je natrpano toliko zatočeni­ka da ne mogu normalno leći, tako da u najboljem slučaju mogu spavati samo na smjene. Stražari im dopuštaju obavljati nuždu samo jedanput dnevno, ako i uopće, te ih hrane oskudnim obro­cima. No primjeri se razlikuju. U Bosanskom Šamcu stražari bi stajali u vrsti prisilivši zatvorenika da hoda oko njih, a svaki od njih udarao bi ga štapom ili pendrekom dok bi prolazio.

 

Vrelo: „Svjedok genocida“ str. 86-88


Kolovoz 2011.