Između fašizma i komunizma


Petar JELEČ


Ove 2015. godine navršava se se sedamdeset godina od završetka najkrvavijeg sukoba u povijesti ljudske civilizacije - Drugoga svjet­skoga rata koji je iza sebe ostavio pustoš i preko 50 milijuna pobijenih ljudi. Velike suprotnosti među eu­ropskim i svjetskim državama koje su se nagomilale u dva desetljeća nakon završetk Prvoga svjetskog rata izazvale su velike napetosti u među­narodnim odnosima. Na rađanje tih napetosti velik je utjecaj imao kata­strofalni mir uspostavljen Versajskim ugovorom, koji je zapravo stvorio preduvjete za Drugi svjetski rat.


Taj je mir značio potpuno poniženje za Njemačku i Austriju koje su postale objekt, a ne više jednakopravni su­bjekt u međunarodnim pregovorima i međunarodnom pravu. Štetnome svjetskome miru najveću su prijetnju predstavljale dvije europske države kojima se pridružio Japan. Bile su to fašistička Italija i nacistička Njemač­ka. Ishod Prvoga svjetskoga rata zbog različitih je razloga izazvao nezadovoljstvo tih triju sila: Njemačke, kao glavne poražene države, zbog terito­rijalnih gubitaka i drugih teških uvje­ta određenih Versajskim ugovorom, a Italije i Japana zato što su smatrali nedovoljnim ono što im je dodijelje­no nakon ostvarene pobjede. Nasu­prot njima bile su Francuska, Velika Britanija i SAD koji su htjeli zadržati prevlast u kolonijama, na moru i u svjetskoj trgovini. Njima se nakon njemačkog napada pridružio i SSSR. Ove napetosti i suprotnosti na me­đunarodnom planu imali su odjeka i na jugoslavenskom području. Veli­kosrpska politika koju su provodile gotovo sve vlade u Prvoj Jugoslaviji jačala je međunacionalne antagoniz­me, posebno između Hrvata i Srba. Dana 25. ožujka 1941. godine pred­sjednik jugoslavenske vlade Dragiša Cvetković je u Beču potpisao pristup Kraljevine Jugoslavije Trojnom pak­tu, zbog čega je u Beogradu 27. ožuj­ka 1941. organiziran državni udar. Čim je Hitler čuo za vojni udar u Ju­goslaviji, odlučio je kazniti Beograd pripremajući napad na Jugoslaviju. Ujutro 6. travnja 1941. njemačka i talijanska vojska napale su munjevi­to i iznenada Jugoslaviju iz Austrije, Istre, Bugarske i Albanije. Nacističke zračne snage u nekoliko su sati bom­bardirale najveće zračne luke i glavni grad Beograd. Akcija je bila poput bljeska pa je zemlja, u kojoj ništa nije učinjeno da se organizira čvrsta obrana, brzo zapala u stanje kaosa.


Kralj Petar Karađorđević je zajed­no s članovima svoje vlade pobjegao iz Jugoslavije ponijevši sa sobom cje­lokupne novčane rezerve. Vlada se na kraju sklonila u London i otuda je, uz pomoć Britanaca i drugih saveznič­kih vlada, pokušavala utjecati na ra­zvoj situacije u zemlji. Već 17. travnja 1941. u generalnom štabu njemačke vojske u Beogradu potpisana je be­zuvjetna kapitulacija Kraljevine Ju­goslavije, a jugoslavenski je teritorij okupiran i podijeljen između Nijema­ca, Talijana, Mađara i Bugara. Italija je okupirala Dalmaciju, dio Slovenije i Crnu Goru, a Njemačka je dobila ostatak Slovenije, Banat i Srbiju, u ko­joj je postavljena marionetska vlada. Mađarska je okupirala Međimurje te jugoslavenske dijelove Baranje i Bač­ke, a Bugarska je dobila dio jugoistoč­ne Srbije i najveći dio jugoslavenske Makedonije. Najveći dio Jugoslavije pripao je satelitskoj Nezavisnoj Dr­žavi Hrvatskoj, kojoj je pripao i cijeli teritorij Bosne i Hercegovine.


Na teritoriju NDH i Jugoslavije od 1941. do 1945. vodilo se više para­lelnih ratova koji se ne mogu svoditi samo na dva bloka - fašistički i antifa­šistički, oslobodilački i osvajački kako je to redovno činila komunistička hi­storiografija, premda i ta vrsta podjele postoji. Slika je znatno složenija. Prvi je naravno bio rat Njemačke i Italije protiv Jugoslavije kada su 1941. anek­tirani neki dijelovi jugoslavenske dr­žave. Partizanski rat pod vodstvom komunista bio je rat za "oslobođenje od okupatora" i "domaćih izdajnika", no bila je to za njih ujedno i socijali­stička revolucija kojom je trebalo uni­štiti kapitalistički poredak i usposta­viti diktaturu proletarijata. Po svom obliku rat između 1941-1945 bio je "narodno-oslobodilačka borba", a po suštini zapravo komunistička revolu­cija. Za ustaše i Hrvate odane NDH ovaj rat je bio borba za obranu naci­onalne države od "komunističke i ju­goslavenske najezde", a za četnike je to bio rat za restauraciju Velike Srbije. Bilo je tu dakle mnoštvo unutarnjih etničkih sukoba između ustaša (Hr­vata i muslimana) i četnika (Srba) u kojima su zločini ustaša nad srpskim stanovništvom i zločini četnika nad hrvatskih i muslimanskim stanovniš­tvom poticali uzajamnu mržnju i po­goršavali situaciju.

Bilo je i sasvim neprirodnih savezništava, tako da su se naprimjer ustaše i četnici skupa s Nijemcima zajedno borili protiv partizana tije­kom ratnih sukoba, a znali su sklapati i sporazume o uzajamnom nenapada­nju i vojnoj suradnji. Ni sami partizani nisu bili imuni na strateške pregovore s okupatorima, tako da su 13. ožujka 1943. u Gornjem Vakufu, a kasnije u Zagrebu, održavani razgovori između partizana i Nijemaca. Stoga bi se ovaj ratni sukob koji je harao jugoslaven­skim teritorijem moglo definirati i kao oslobodilački i kao građanski rat, ali i kao revoluciju, a iza sebe je ostavio preko milijun mrtvih.

Kako se bližio kraj rata, sve je izgledniji bio poraz nacističke Nje­mačke i njezinih saveznika, pa tako i same Nezavisne Države Hrvatske. Ante Pavelić je 6. svibnja 1945. za­jedno s vladom NDH pobjegao iz Zagreba prema austrijskoj granici. Svim jedinicama vojske NDH Pavelić je naredio da napuste Hrvatsku i Zagreb i da se povuku prema austrij­skoj granici kako bi se mogle predati saveznicima, a ne Titovim partizani­ma. Zajedno s vojskom povlačili su se i mnogi hrvatski civili, djeca, žene i starci. Sve je to bilo loše organizi­rano, bez vojne i političke pripreme. Mnogi od njih bojali su se Titovih komunista i zato su se željeli preda­ti saveznicima. Ponašanje partizana tijekom rata nije ulijevalo povjerenje da bi predaja mogla proći mirno jer obje su strane počinile previše zloči­na. Titovi partizani su osim toga pred kraj rata gubili onu popularnost koju su imali do tada kada su u svoje redo­ve primali pripadnike svih jugosla­venskih naroda i vjeroispovijesti. Već od 1943, a svakako od 1944. gubili su sve više onu privlačnost koju su imali na temelju proklamiranih oslobodi­lačkih i demokratskih parola.

Kako su partizani sve više jačali, pokazivalo se da sve manje drže do demokratskih obećanja, a sve više teže uspostavljanju diktature po so­vjetskom modelu. Među antikomu­nističkim stranama i narodom sve više je rastao strah od pobjede Tito­vih komunista koji su i sami iteka­ko davali mnogo razloga za taj strah zbog mnogobrojnih zločina koje su i sami činili. Kako su više jačali, sve su očitije postale represivne metode ko­jima su se služili, te su od načela do­brovoljnosti prešli na prisilnu regru­taciju i mobilizaciju u vlastite redove. Partizani su zatim počeli na silu uzi­mati hranu od seljaka koji bi ostajali bez minimuma sredstava za život.

Osnivanjem OZNE i KNOJ-a kre­nulo se u "obračun s narodnim nepri­jateljem" što je bio vrlo širok pojam za komunističke vlastodršce pa su u tom "obračunu" počinjeni mnogi zloči­ni nad nevinim ljudima. "Narodnim neprijateljima" se osim okupatorskih jedinica i "domaćih izdajnika", sma­tralo i "buržoaziju, reakcionariste, i klerikalne ostatke i utjecaje" (sve kla­sni neprijatelji), odnosno sve poten­cijalne pristalice starog građanskog uređenja. Mnoge se sasvim neistinito etiketiralo kao ustaše iako nisu nikad pripadali ustaškom pokretu. Sve ne­prijatelje i potencijalne protivnike se moglo ubijati i progoniti bez sudova, oduzimana im je imovina.


U Hrvatskoj i Bosni i Hercegovi­ni uz velike zločine ustaša i četnika, počeli su se sve više množiti i zločini komunističkih partizana koji su ubi­jali ne samo svoje vojne neprijatelje, nego i političke i ideološke protivni­ke. I Katolička crkva i njezini sveće­nici smatrani su ideološkim neprija­teljima, a mnogi su od njih, ne samo zbog pogrešnih postupaka nekih sve­ćenika i biskupa tokom rata, platili vrlo visoku cijenu kada su ih komunisti uhićivali, zatvarali i ubijali pod optužbom da surađuju s narodnim neprijateljima.

Komunistička historiografija ve­ličala je borbu Titovih partizana kao veličanstvenu epopeju oslobađanja jugoslavenskih naroda od okupatora i domaćih izdajnika, no zaboravlja se da im je uz to primarni cilj bio doći na vlast kako bi proveli komunistič­ku revoluciju prema sovjetskom mo­delu uklanjajući sve one koji bi bili smetnja ostvarenju tog cilja.


Zločini koje su počinili komunisti tijekom i poslije rata (o njima se nije smjelo govoriti za vrijeme Jugoslavi­je) otkrili su pravo lice komunizma. U teoriji se komunizam mnogima či­nio manjim zlom od fašizma i naciz­ma, štoviše bio je vrlo privlačan zbog svojih univerzalnih ideja i utopijskih obećanja, no u političkoj praksi ko­munizam se u mnogim zemljama po­kazao jednako okrutnim kao i razne vrste fašizma. Radi se zapravo o dva zločinačka totalitarna sustava u ko­jima nisu poštivana ni ljudska prava niti je puno vrijedio život pojedinca.

U takvom okružju straha i opće konfuzije mnogo je ljudi početkom svibnja 1945. odlučilo napustiti svoje domove bilo zbog straha od komuni­sta bilo zato što su bili žrtve ustaške propagande kojoj je bilo u interesu pokrenuti što veći broj ljudi kako bi ustaškim vlastodršcima i onima koji su počinili zločine tijekom rata bio olakšan bijeg. I tu je početak jednog bolnog poglavlja u hrvatskoj moder­noj povijesti - blajburškoj tragediji koju je obilježilo masovno stradanje poraženih jedinica vojske NDH, slo­venskih, srpskih i crnogorskih kolabo­racionista i neutvrđenog broja civila.

Blajburška tragedija bila je veliki zločin koji je obilježio rađanje i poče­tak Druge Jugoslavije. Baš kao što je Nezavisna Država Hrvatska započela svoje postojanje represijom i zločini­ma nad srpskim, židovskim i rom­skim stanovništvom, tako je i Druga Jugoslavija počela egzistirati obilježena ovim velikim zločinom Titove Jugoslavenske armije nad poraženim snagama NDH što će snažno obilje­žiti čitav period njezina postojanja. O toj se tragediji za vrijeme Druge Ju­goslavije nije smjelo javno govoriti, a bila su zabranjena objektivna povi­jesna istraživanja ovog stradanja, što je onda omogućilo daljnje manipula­cije blajburškom tragedijom. Tako su i danas Bleiburg i "Križni put" jed­na od najzamršenijih i najsloženijih tema hrvatske historiografije, nabi­jena velikim emocijama koje priječe objektivno povijesno istraživanje. Još nema konačnog broja ubijenih, a kako vrijeme prolazi sve će ga biti teže i utvrditi.


Komemoracije žrtvama Bleiburga koje se svakog svibnja događaju na blajburškom polju i dalje izazivaju snažne podjele u hrvatskom druš­tvu, kojima svoj pečat redovno daju i visoki predstavnici Katoličke crkve koji nerijetko izbjegavaju spomenuti i odgovornost Ante Pavelića i ustaš­kog režima za sve ono što se dogodilo tog svibnja 1945. godine.

Europa po prvi put u svojoj povi­jesti živi 70 godina mira, no Hrvat­ska, Bosna i Hercegovina i Kosovo nisu bili te sreće jer su ih od 1992. do 1995. zadesile nove ratne strahote kada je velikosrpski režim Slobodana Miloševića, potpomognut Srbima iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine kre­nuo u brutalnu agresiju na Hrvate, Bošnjake i Albance, ostavivši iza sebe pustoš i masovne zločine.

 

Vrelo: "Kalendar svetog Ante 2015"


Svibanj 2015.