Komunističko evanđelje


Zoran DUJAK

 

Tvrde vojne cokule udarale su hodnikom. Pod se motao i škripao, stražari stajali mirno, nitko nije disao. Hodnikom je stupao poručnik Mitar Majkić. Mitar je bio desna ruka majora Mate Belića, čovjeka zaduženoga za slom hrvatskoga otpora u sada već jugoslavenskom Odžaku. Ljudi obični, seljački još uvijek nisu razumjeli što se krije iza prirodne činjenice da Hrvat postaješ po rođenju, a da si Jugosloven onoga trena kada ti u matičnom uredu neki od drugova ili drugarica napišu da si Jugosloven. Upravo tu ideju je branio, za nju se borio i nju zastupao major Belić. Zavolio je komande, nije mogao bez njih. Upravo radi njih, kada uđe poručnik Majkić, reče mu da sjedne. Otpoče komunistički pamflet. Prvo riječ šale, potom osvrt na uniformu, upit kada će se ženiti, a onda pravo u trbuh.

-    Slušaj, poručniče Majkiću! Ovo što ću ti reći neka ti bude komunističko evanđelje, ako ono postoji.

-    Šta da slušam? - upita Majkić.

-    Situacija na terenu se preokrenula. U zadnje vrijeme smo ubili dosta bandita iz šume. Sve ih je manje. Kada uvide da nemaju kuda, neko će morati progovorit. Izdaće da spasi vlastiti život. Upravo radi toga sam te i pozvao. Želim da noćas kradom obiđeš sve naše doušnike na potezu od Petnjika do Vrbovca, naročito rejon Srnave i Potočana, te da im kažeš da svo vrijeme od sada pa nadalje provode na terenu. Možda dobijemo informaciju koja će nas povesti konačnoj pobjedi.

-    Misliš li da će izdat? - upita Majkić.

-    Znam da hoće, moraju. Rade postupke kao da su u agoniji. Ubojstvom braće Mikulića nisu ništa uradili nama. Mi ćemo lako postaviti druge a narod će od njih okrenuti leđa.

-    Ali ubili su i vođu bande.

-    Znam i uopšte nije važno ko ga je ubio. Nama oni trebaju mrtvi. Vrijeme nam ističe. Danas sam vidio pukovnika Zekića. Samo mi je prstom pokazao na sat, a to znači da se vrijeme koje nam je stavio na raspolaganje bliži kraju. Nego, imam u Sokolskom domu trojicu novih omladinaca. Ubaci ih na teren pa neka šta urade. Oni jugoslovenstvo moraju zaslužiti. I ne zaboravi: Centar kod Marice u Srnavi na raskršću ne diraj ni za boga. To je raskršće pod mojom komandom. Kreni na izvršenje zadatka.

- Razumijem, druže majore - pozdravi Majkić.

Kada osta sam, Belić dođe do prozora i pogleda van. Vidje samo Majkića kako ulazi u džip i kreće. U mislima ponovno odluta u brdski, zapadni dio odžačke općine, ali sada ne u Plandišće, nego u srnavski zaselak Ivanoviće.

Sjeti se kako je bilo za vrijeme nastupa partizanske vojske na taj dio Srnave. Partizani su nastupali iz pravca Gnionice i Jošave, a u Ivanovićima je ustaško uporište odolijevalo svim napadima. Od siline borbe mislili su da su pred njima stotine ustaša, ali po padu uporišta spoznali su da se samo jedanaest ustaša borilo protiv njih. Ali onih pravih. Petorica braće Ivanovića, četvorica braće Lončara i dvojica braće Kukića napravili su im užasne probleme i iz stroja izbacili desetine partizanskih vojnika.

Nakon bitke, da bi se dodvorio partizanima, jedan od preživjelih braće Lončara, Vinko, zamolio je Belića da mu bude vjenčani kum. l pristao je. Došao na svadbu, malo se zapjevalo, popilo, pucalo partizanski kao kada su ubijana braća. A onda se sjelo da se štogod i pojede. Ali baš u tom trenu pojavili su se momci iz šume. Do samih stolova došli su Marko i Sebešić.

- Faljen Isus i zdravo drugovi, kako kome odgovara.
Prisutni su promrmljali nešto nerazgovijetno.

-    Šta je? Zašto ne pjevate? Pa momak se ženi. Red je. Na svadbi sve rod odabrani i jedan što mu je četir brata ubio - procijedi Sebešić kroza zube.

-    To je bilo vrijeme rata - kaza jedan od svatovara.

-    A jel sad vrijeme mira? Je li? Beliću, tvoju mater sam zvao strinom. Od nje sam puno komada kuruze pojeo. Samo zato te, Beliću, ne mogu ubit, a radi svega drugog, duše mi, bi!

-    Na suprotnim smo stranama - kaza Belić.

-    U redu, Beliću! Al ne zaboravi da ti je od ovog dana život poklonit - kaza Marko i zapovjedi odlazak. I odoše.


Dok razmišlja o tom događaju promatrajući kraj prozora snijeg koji pada, on šćipi vilice da mu zubi zaškripaše.

 

Vi meni poklonili život? Vi meni? E, pa ja vama neću! Ah se meni najdete na nišanu, srezaću sve do zadnjeg! Svu sam vojsku poslo na teren. Ovde je samo jedan vod obezbjeđenja. Jao se nama ak dobiju volju da nas ovde napanu. Al ne vjerujem. U zadnji pe-šest dana imali su velik broj mrtvi. Po mojoj računici, još ji je gore u šumi najviše desetak i moj obavještajac. Bože, kakol se nosi š njima? Al živ je, jer da su ga ubili, patrole'b našle njegovo tijelo. Samo da osigura sebi prostor za djelovanje. On je sila od obavještajca. A kad obavi poso, vidićemo. Il ćemo ga nagradit i uzdignit, il skresat da ne odraste suviše. Dosta mi je njegovog ćaće Ilije. Jedva čekam da ga se riješim. Nek pobijedi oni ko ima više ljudi isprid sebe. Ljudi nek ginu, a ceribaše nek razvijaju barjak slobode i pričaju kak su to teške borbe bile. Mada se oni uopšte nisu borili.

 

 

 

Vrelo: "Plandišće", str.79-81

 


Ožujak 2016.