Operacija "Vlaška Mala"


U travnju mjesecu 1945., za vrijeme odstupanja 21. njemačkog armijskog korpusa i postrojbi hrvatske vojske iz Hercegovine i Bosne prema Brodu na Savi, saznaje se za zapovijed poglavnika dr. Ante Pavelića da se zajedno s njom povuku prema Zagrebu i ustaško-domobranske postrojbe iz Bosanske Posavine.

Kao posljednja zaštitnica hrvatska vojska iz Posavine osiguravala je prolazak Nijemaca preko Save u Slav. Brod, gdje će se 18. travnja sastatai sa 34. njemačkim korpusom i nastaviti odstupati prema Zagrebu. Kao revan hrvatski vojnik glavni zapovjednik odžačkog  Ustaškog stožera logornik Petar Rajkovačić izdaje zapovijed svojim pobočnicima za odstup preko Save. Ovoj zapovijedi suprostavit će se njegovi časnici, a najviše njegov brat Ivo Rajkovačić koji je za poglavnikovu zapovijed prvi saznao i priopćio ju je Petru.

Žurno je sazvan stožerski sastanak na Kadu gori, sastanak odluke  - otići ili ostati uz svoj puk? Dok se vijećalo vojska i civili su sa zebnjom isčekivali odluku, a dotle su osžački župnici ispovijedali vojsku. Odluka je pala - ostati i braniti svoje! Vijest o odluci Petrovog ostanka puku je priopćio fra Vitomir Zekić, župnik iz Dubice.

U odžački kraj slila se hrvatska vojska i izbjegli civili s desne strane rijeke Bosne, iz šamačke, modričke i gradačačke općine.

Partizanska 2. armija sa 23., 45. i 53. divizijom, ta velika sila patrizana i četnika s teškim naoružanjem i zrakoplovstvom, 19. travnja u teškoj krvi slama postrojbe u Derventi i silovito 20. travnja, ulazi u Slavonski Brod, i tu se sastaje sa 1. partizanskom armijom.

Obruč je zatvoren. U kutu: rijeka Sava, ušće rijeke Bosne i Vučjak gora, ostala je hrvatska vojska zajedno sa svojim narodom i svećenstvom braniti svoje domove, obitelji i svoju svetu zemlju.

U taj slobodni kut hrvatske zemlje sklonili su se ostaci ustaškuh postrojbi iz Modriče i Garevca sa zapovjednikom Dragutinom Vargom s 450 vojika i vitez Ibrahim Pjanić, branitelj utvrde Sokol kog Gračanice, sa svojom skupinom od 1000 vojnika. Ibrahim će Petru Rajkovačiću prvi priopćiti da mu je Poglavnik dodijelio titulu viteza - sedmog i posljednjeg viteza Hrvatske vojske NDH. Pristigao je i Avdaga Hasić iz Kladnja, sa svojom skupinom ustaša, te ustaška vojska s Plehana, Žepča, Sivše, a iz Slavonije su došli ustaški časnici: Špinger, Peković, Spicer i Mrkanjić.

Na površini od 260 četvornih kilometara bilo je oko 10 tisuća hrvatskih bojovnika zajedno s izbjeglim pučanstvom. Glavni zapovjednik vitez Petar Rajkovačić našao se u ulozi posljednjeg vojskovođe NDH. Bio je svjestan svoje uloge i položaja i pristupio je organizaciji obrane. Čovjek s ratnim iskustvom, ali bez stručne vojne naobrazbe, čak je i otpušten (!) iz vojske Kraljevine Jugoslavije kao nesposoban, odsluživši nepotpuni vojni rok, kao artiljerac u artiljeriskom puku u Mariboru. Rođen 1919. godine u Bijelim Barama kod Odžaka u obitelji s desetoro djece. Visok, vitak, izrazitog nosa, miran, ali ne pokolebljiv, strog i odlučan. Ženio se dva puta ali nije ostavio potomstvo. Uz njega je od prvih ranih dana, stariji brat Ivo (rođ. 1916.) isto tako žestok i neustrašiv ratnik.

Branitelji-dragovoljci. Baja Petar predaje raport Rudiki Šnjuru, krajem 1943., u Balegovcu na glavnoj cesti ispred kuće Marka Pavlovića.
Branitelji-dragovoljci. Baja Petar predaje raport Rudiki Šnjuru, krajem 1943., u Balegovcu na glavnoj cesti ispred kuće Marka Pavlovića.

Odmah je postrojbe postavio na na sve važnije točke branjenog teritorija. Obrana je bila skupna i po dubini. Vanjska obrana postavljena je južno od Save, rubovima sela: Svilaj, Vrbovac, Lipik, Duge Njive, Potočani, Srnava, Pećnik, Jakeš, Dobor-kula; jugo­istočno, uz lijevu obalu rijeke Bosne: Odžak, Balegovac, Mrka Ada, Neteka, ušće Bosne - Prud i sa sjevera, de­snom obalom Save: Svilaj, Donji Brezik, Zorice, Trnjak, Devići, Prud. Unutar tog pro­stora svako selo je utvrđeno rovovima i bunkerima. Središnje i zapovjedno mjesto unutrašnje obrane je selo Vlaška Mahala. U svako selo rasporedio je vojne formacije jačine od satnije do bataljuna. Od svih zapovjed­nika najviše je cijenio Ivana Čalušića (rod. 1910. u Potočanima) dotadašnjeg ta­bornika u Odžaku, čovjeka koji je po svojoj osobnosti bio drugačiji od Petra. Ivan je bio pedantan i uredan čovjek, blage naravi i veoma promiš­ljen, uvažavajući i cijeneći svakog svog vojnika. Nije pio ni pušio. Otac je sedmero djece, a kao časnik postao je 1941. kada ga je dr. Zdenko Odić, zapovjednik Odžaka, postavio za zapovjednika ustaške milicije u Potočanima. Koordinacija između Petra Rajkovačića i Ivana Čalušića ostat će do posljednjih dana rata.

Petar i svi njegovi časnici veoma dobro su znali da su u teškom četničko-partizanskom okruženju i da ih čeka teška krvava borba ili predaja. Zarekli su se: kod hrvatskog vojnika predaje nema, treba se boriti sve dok ne dođu naši - naša vojska, vojska Nezavisne države Hrvatske.

Petar Rajkovačić ( sjedi u prednjem dijelu automobila-amfibije, s desne strane). Do njega vozač Donoslav (?). Dva pratioca koja sjede na zadnjim sjedištima, nismo identificirali. Čovjek u šeširu je Anto Nujić (Barića) iz Pruda. Fotografija je nastala krajem 1944., ili početkom 1945. godine

 

Osim Kadra gore (k. 205) i Bajdale (k. 214) kod Dobor-kule kao uporišnih kota, te Brusnice, Vrbovca, Potočana i Pećnika koji su bili nešto viši od 100 m nadmorske visine, sva druga naselja su u ravnici, bez ikakvih prirodnih zapreka za lakšu obranu terena.

Kao vojskovođa odmah je naredio da se sva naselja i važnija mjesta utvrde rovovi­ma, bunkerima i drugim za­prekama. Za fortifikacijski sustav zadužen je visokokva­lificirani vojni stručnjak Blaž Jurkić, a pomagat će mu Ivo Oroz - inženjerac austro­ugarske vojske. Vojne snage su raspoređene prema strateškoj važnosti. Oružje i streljivo osigurano je od ranije. Savezničko englesko zrakoplovstvo je u jesen 1944. bombardiralo njemački ratni brod na Savi (kod Zorica) koji je teglio ratno tvorivo za Beograd. Oštećeni brod Nijemci su na­pustili, što će naša vojska brzo iskoristiti, spremivši sve oružje i streljivo na sigurno. Poslije povlačenja Nijemaca, u napuštenoj školi u Brusnici pronađeno je veći broj bacača automatskog oružja, teških strojnica i streljiva. Za hranu nije bilo poteškoća, za stano­vito vrijeme, jer je bogati po­ljoprivredni kraj Bosanske Posavine to imao.


Vlaška Mahala - stožer obrane, i zapovjedno mjesto glavnog zapovjednika, viteza Petra Rajkovačića, bilo je u seoskoj školi. Mjesto je osigurano trokatnim bun­kerom koji je dominirao selom i okolicom. Oko sela rovovi su povezani prometni­cama, podzemnim bunke­rima dobro maskiranim, utvrđenim punim profilima (drvo i beton), sa 2.000 bojov­nika oboružanih bitnicom to­pova, bacačima i strojnim oružjem.

Uz lijevu obalu rijeke Bosne utvrđeno je nekoliko mjesta: u Odžaku je bio zapovjednik tabornik Ivan Čalušić sa 750 branitelja i 30 strojnica i bacača. Obrana je zaštićena bunkerima, rovo­vima i bodljikavom žicom. U Mrkoj Adi bilo je 350 bojovnika sa lakim pje­šačkim oružjem i 13 strojni­ca, a zapovjednik postrojbe Ante Biličić. U početku četničko-partizanske ofenzive bila je posebno zaštićena bol­nica u seoskoj kući. Selo Balegovac branit će se sa 600 boraca; uz pješačko oružje imali su jedan teški bacač i 17 strojnica. Ovdje su raspoređeni Dragutin Varga zapovjednik Modriče i Garevca, te vitez Ibrahim Pjanić i Avdaga Hasić. Matija Radić bio je zapovjed­nik u Dubici sa skupinom od 400 vojnika s dva topa i 16 strojnica. Na samom ušću Bosne u Savu i prema Starači, važnu stratešku točku Prud osiguravalo je oko 400 bojov­nika s jednim teškim bacačem i 13 strojnica, štićeni trokatnim bunkerom. Zapovjednik skupine je Antun Mihajlić.

Ta mjesta su bila najjače utvrđena, jer se računalo da će partizani forsirati rijeku Bosnu koja je tu široka, ali plitka i lako gazna. Zbog toga su druga mjesta bila manje utvrđena i osigurana manjim brojem branitelja.

Još 1944. na Baunovoj Pu­stari u Balegovcu obučavat će se dječaci - novaci u Novačkoj satniji pod zapovjedništvom Jure Barukčića, Jure Mitrovića i Nikole Senjića. Po svršenoj obuci sami su se odlučivali za postrojbe hrvatske vojske u Vlaškoj Mahali ili u Potočanima.

Cijela obrana svodila se na dva zapovjedništva: Glavni stožer u Vlaškoj Mahali sa glavnim zapovjednikom vitezom Petrom Rajkovačićem i stožerom u Odžaku sa tabornikom Ivanom Čalušićem.   Čalušićeve postrojbe zadužene su za obranu Odžaka, Srnave, Jošave, Potočana, Vrbovca i Svilaja - zapadno krilo obra­ne, a sva druga mjesta branile su postrojbe pod Petrovim zapovjedništvom.

Petar kao neustrašiv borac, trezven i u ovoj, za njega najtežoj ratnoj situaciji, mislio je na sve. Organizirao je dojavnu službu, a tekliči su izvješćivali pješice ili na ko­nju, jer drugih sredstava (radio-veza, telefon) nije bilo. Sa­nitet i ratne bolnice bile su smještene naviše mjesta. Osi­gurana je redovita opskrba bojovnika hranom na svim li­nijama bojišta. Vjerska služba održavana je uz veliku suradnju svih župnika i svećenika, koji su išli na liniju fronte. Pet će ih život dati za obranu svoje zemlje. Uveo je zapovijed da ga se oslovljava sa "Baja Petar" a on sam sa "Baja" je oslovljavao svoje suradnike, časnike, dočasnike i vonike.

 

Samo Bog i hrvatska srca Posavska ostali su braniti posljednju slobodnu grudu hrvatske zemlje. Većina tih neustrašivih junaka nije mogla ni pojmiti kakvo im se zlo sprema.

Partizansko-četničke divizije spremno su čekale, poput crnih orloušina, obrušiti se na hrvatsku vojsku, stjeranu u kut iz kojeg nije bilo izlaza. Sa zapada je vrebala 23. divizija, uz rijeku Bosnu čekale su 25., i 27. divizija sa tz. posavsko-trebavskim odredom, a Savu je motrila brigadatzv. narodne obrane Slavonije.

Očekuje se napad: Hora ruit, venit mors (vrijeme teče, ide smrt)...

Započinje posljednja bitka Drugog svjetskog rata. U sumrak, 18. travnja 1945. godine dvije partizanske brigade25. srpske divizije započinju prijelaz preko rijeke Bosne: kod Koprivne se prebacuje16., a kod Kužnjače 19. brigada. 19 travnja, napadom na Pećnik i Jakeš zameće se teški boj. Ove hrvatske utvrde napadaju partizani 19. brigade točno u podne. Pod stalnom i jakom vatrom hrvatske snage uzmiču do Pećnika. Zapovjednik južnog krila: Jakeš - Pećnik - Gnionica, Ivo Rajkovačić (Petrov brat), priprema vojsku za protu napad. Borba je trajala cijelu noć na 20. travanja. Partizanima pristiže pomoć u topništvu. Ivo sa voskom uzmiče ponovno u Pećnik. Pećnik se napada i sa istočne strane. Vodi se borba za svaku kuću, za svako pećničko brdo. Pred deset puta brojnijim neprijateljem Ivo se s bojovnicima povlači na potezu Srnava, Gnionica, Potočansko groblje Lipa. U Potočane pristižu izbjegli starci, djeca i žene, zajedno sa zapregama i stokom.

Gubitkom Pećnika strašno je uzdrmana obrana Odžaka. Branitelji su se povukli i spojili s postrojbama Ivana Čalušića u Potočanima. Nekolicina ih je ostalo u okruženju. Borili su se do zadnjeg metka. Svi su izginuli.

Istoga dana započeo je partizanski napad na sjevernom dijelu . 16. partizanska brigada  izbila je na potez Vinska - Klakar - rijeka Sava.

Poslije ovih borbi linija obrane je išla: Mrka Ada -Srnava- Gnionica - groblje na Lipi - Prnjavor - Svilaj - desna obala Save i lijevi tok rijeke Bosne.

Partizanska vojska naviknuta posljednjih mjeseci samo na pobjede, kreće dalje. Njihova 19. brigada nastavlja smijer - Potočani, i pred ponoć 20. travnja kreće svom silinom. Branitelji nisu ustuknuli ni metra. Borba je trajala cijelu noć. Gine se na obadvije strane; partizana mnogo više. Novačka satija Ivana Čalušića u namjeri da ponovno vrati važnu kotu Filipovića brdo, pod zapovjedništvom Jure Mitrovića izgibaju svi do jednog.

Ujutro 21.travnja dobro prorijeđena partizanska vojska morala je stati i pokupiti mrtve. Tog dana nije se pucalo. Hrvatska vojska je utvrđivala položaje s novim snagama u ljudstvu. Napokon su mogli odahnuti i nešto pojesti. Ranjenike su prevozili volovskim i konjskim kolima u unutarnjost teritorija u Prud i Zorice. Partizani dobijaju pojačanje u ljustvu i tehnici. Pregolema partizanska sila (10 naprema 1) kreće u novi napad. Topništvom su gađali nasumce, sve i tako cijeli dan. Od siline i učestalosti plotuna zemlja se tresla. Hrvatski bojovnici nisu odstupali, čekali su u rovovima i kad su partizani krenuli sa pješaštvom, ne suteći što ih čeka skoro svi su izginuli. Nema nigdje zapisano koliko je partizana izginulo, ali radi se o brojki od više stotina. 22. travnja partizani su opet mirovali. Ovako nešto nisu očekivali. 23. travnja 16. brigada 25. srpske divizije započinje uz podršku teškog topništva, na­pad na sjeverozapadnu liniju obrane - u 18.30 sati opći je napad na Kadar goru, Srnicu i Vrbovac. Strelovitom brzinom sručili su se na prvu obranu i obvladali kanalom Sava - Duge Njive. Dojavnici brzo izvješćuju Glavni stožer u Vlaškoj Maha­li. Hrvatske postrojbe sjedinjene kreću u protuudar i razbijaju partizansku liniju. Zatečena »udarna« brigada, većinom Srba iz Srbije (Petrovac na Mlavi), ne očekujući takvo herojstvo Hrvata, borbom prsa u prsa, biva u Svilaju skroz uništena. Ta brigada je zauvijek izbrisana iz parti­zanskog popisa. Uz oslobođenu liniju bojišta, zarobljena je cijela bitnica topova, streljiva, hrane i ratne tehnike.

Isti dan, 25. srpska divizija započinje novi napad na Srnavu i Potočane s ciljem proboja prema Vlaškoj Mahali. Već prije je Petar Rajkovačić zapovjedio da se između Srnave i Potočana sve civilno pučanstvo povuče u dubinu, a linija na granici sela, preko Cerika i Jazavca, osigura zaprekama i jakim snagama pod zapovje­dništvom Ivana Čalušića. Juriš za jurišom srpskog pješaštva, a topništvo iz dubine ne je tuklo nemilosrdno. Svaki juriš hrvatska vojska je sasjekla. U borbu dovode i tzv. 16. muslimansku brigadu 27. divizije, koja je došla iz pravca Modriče.


Združeni, 25. travnja, kreću u opći napad, djelujući iz svih vrsta oružja, na potočansku liniju. Sve kuće u Srnavi i Potočanima se ruše i gore. Branitelji ustrajavaju, nema uz­maka. Partizansko pješaštvo gine suludo ispred braniteljskih strojnica. U jednom od parti­zanskih bjesomučnih pro­boja pogiba i zloglasni ko­mandant 16. muslimanske brigade, Spaso Mićić, koga će zamijeniti Omer Dedić. Mnoge partizanske čete i vodovi dali su se u bijeg, ostavljajući za sobom svoje mrtve drugove, oružje, stre­ljivo, pa čak i tople poljske kuhinje pune hrane.

Kroz noć je posavskom rav­nicom odzvanjala pjesma mladih grla Novačke satnije, od koje se partizanima ledila krv od straha da će mladi hrvatski jurišnici krenuti naprijed.

Nastupio je mir, utihnulo je oružje, mir koji ne sluti na do­bro... Opet, 25. srpska divizija šalje lažni operativni izvještaj štabu 2. armije, naravno, o ve­likim ustaškim gubicima: 733 poginula, a za svoju diviziju izvješćuje da je od 23-28. travnja imala samo 74 poginula i 259 ranjenih, a od naoružanja da su izgubili 4 topa, 3 bacača i jednu protutenkovsku pušku. Stvarnost je skroz drugačija.

Ostatke, razbijene, 25. srp­ske divizije, koja je doživjela strašan poraz u Bosanskoj Posavini, štab 2. partizanske armije, 28. travnja, razmješta na lakša ratišta, prema Bo­sanskoj Gradiški i Zagrebu. Tako je završila partizanska neuspjela ofenziva.

Partizanski generalštab u Beogradu, iznenađen he­rojskom obranom odžačkih Hrvata, kuje nove planove za potpuno uništenje ovog dijela hrvatske zemlje i ljudi, za konačni obračun - plan "Operacija Vlaška Mahala".

"Do rođendana druga Tita Vlaška Mala mora pasti!"

 

 

Vrelo: Ilija Ika IVIĆ

"Posavski Glasnik", str. 16-17

28. prosinca 1995. godine

 

 

(oppv)

Drugi svjetski rat je zvanično završio. Nezavisna Država Hrvatska više nije postojala, Hitler je izvršio samoubojstvo, Treći Reich je kapitulirao. A u Sjevernoj Bosni pri ušću Bosne u Savu vodila se krvava bitka, zadnja u Europi. Trajala je od 19. travnja do 25. svibnja 1945. godine.

 


Srpanj 2014.