Teror narodu


Tema staljinističke represije i njenog glavnog organa NKVD-a ili djelovanje špijuna i agenata njegovog naslijednika KGB-a bila je omiljena tema zapadne publicistike i flimografije a nakon 1990. i predmet znanstvenog povijesnog proučavanja temeljenog na izvorima. Povijest jugoslavenskog obavještajnog i represivnog aparata međutim nije nalazila na interes svjetskih izdavača i aka­demskih ustanova. O Ozni se u doba Titove Jugoslavije gotovo nije ni pisalo, s izuzetkom emigrantske literature ali zapadnije od Trsta (grada u kojem je vladavina Ozne trajala četrdesetak dana) o njenom djelovanju znalo se jako malo. Razloge nije teško obja­sniti: Titova je Jugoslavija, nakon 1948., baš kao i njena Kara-đorđevićeva prethodnica bastion sazdan u svrhu ograničavanja sovjetske ekspanzije na Mediteranu. Prva nastaje pod francuskim stijegom u okviru Solunskog fronta, a druga zahvaljujući djelo­vanju britanskih službi u toku Drugog svjetskog rata na Balkanu. Povijest Jugoslavije pisali su Englezi koji su u njenom kreatoru Titu vidjeli heroja Drugog svjetskog rata, odnosno nakon 1948. glavnog aduta Zapada u borbi protiv Staljinskog imperija. Sa­vezničko priznanje jugoslavenskih partizana te Titove uloge kao Vrhovnog komandanta pokreta otpora na jugoslavenskom ratištu (krajem 1943.), odnosno predsjednika vlade nove Jugoslavije NKOJ-a (1944.), kako je to opisao Fitzrov MacLean, od Waltera "opskurnog funkcionera Kominterne" napravilo Tita, Maršala Jugoslavije. Možemo reći daje prvu Jugoslaviju 1918. okupirala srpska vojska, a druga je obnovljena 1944. nakon što su u Srbiju ušli jugoslavenski partizani.


Znamo kako je započeo jugoslavenski građanski rat 1941. objavom rata Osovine Kraljevini Jugoslaviji 4. travnja 1941. i kako je završio - ulaskom Jugoslavenske armije koju je na novim partizanskim i komunističkim zasadama postavio Josip Broz Tito do krajnjih zapadnih granica obnovljene Jugoslavije - u Istri, Tr­stu i Koruškoj. Na Jugu njegove se jedinice nesmetano kreću či­tavom Albanijom i gotovo cijelom kontinentalnom Grčkom gdje bijesni građanski rat koji Tito aktivno potpire. Kasnija komuni­stička historiografija čitav je proces predstavila kao nezaustavlji­vu realizaciju jednog operativnog plana čija je logika isključivo vojno organizativne prirode. Međutim unutar NOP-a sukobljavale su se često razne strateške koncepcije i to unutar same KPJ koja je s Titom ustanak vodila do pobjede 1945. Sukob koncepcija naj­bolje se prati upravo preko povijesti partizanskog obavještajnog i represivnog aparata koji posebice u komunističkoj koncepciji revolucionarne politike odnosno rukovođenja ratnim operacijama ima posebno značajnu ulogu.

Svi su zapovjednici jugoslavenskog ratišta u Drugom svjet­skom ratu bili profesionalni obavještajci. Mario Roatta, zapovjed­nik najveće osovinske ratne formacije na Balkanu, talijanske Dru­ge Armije ujedno i vrhovni zapovjednik za Sloveniju i Dalmaciju (SUPERSLODA) bio je za vrijeme Španjolskog građanskog rata šef talijanske vojne obavještajne službe SIM. Opunomoćenik We-hrmachta u Zagrebu, Glaise von Horstenau posljednji je šef austro­ugarske operativne vojne službe 1918., a nakon toga za doba Prve austrijske republike šef opće vojne službe (Evidenzbureau). Draža Mihailović bio je obavještajni oficir, isto kao i Eugen Dido Kvaternik. Vođe savezničkih misija u Jugoslaviji od manjih operativaca pa sve do glavnih operatora Fitzrova Macleana i Kornjejeva bili su specijalisti za vojno obavještavanje, špijunažu i telekomunikacije. To dovoljno govori o prirodi rata na ovim prostorima odnosno pro­sudbama i nakanama svih zaraćenih strana. Balkan je nakon 1941. zapravo nastavak Španjolskog građanskog rata (1936. - 1939.) pa se tu nerijetko ponovno susreću i isti protagonisti.


Tito je nesumjivo bio veliki vojskovođa, komandant najvaž­nijeg europskog pokreta otpora Drugog svjetskog rata, a to mu je priznanje naposlijetku dao i glavni zapovijednik SS postrojbi, Heinrich Himmler. Reichsfiihrer SS-a je, govoreći 21. rujna 1944. u visokoj vojnoj školi za komandante armija i ravnatelje oficirskih škola Wehrmachta u Jagerhoheu, ukazao na čovjeka koji je svo­jom odlučnošću i karakterom na bojnom polju zaslužio maršalski čin1. Himmlerov je govor zasigurno bio potaknut činjenicom da je Titu maršalski čin upravo tih dana potvrdio i Staljin prilikom njegovog posjeta Moskvi, a možda je naprosto htio omalovažiti prisutne armijske generale ali, ipak, Titu je priznanje stiglo od najljućeg neprijatelja, ali i od generalissimusa Crvene Armije u čijem se borbenom rasporedu nalazio.

Ipak, obični puk nije pamtio ni doživio epopeje partizana po bosanskim vrletima koje su poslije ušle u režimsku hagiografiju nego po teroru koji je uslijedio 1943. u Istri i Dalmaciji, 1944. u Srbiji i Vojvodini, a 1945. u kontinentalnoj Hrvatskoj i Sloveniji. Tu je glavno sredstvo i oruđe represije bila Ozna koja je tako po­primila gotovo mitski status.

 

1 "Leider ist er unser Gegner, aber er ist ein Mann von starkem Charakter. Dieser Mann hat den Titel eines Marschalls verdient. Er ist unser Feind, aber ich wunschte, dasi wir ein Dutzend solcher Titos in Deutschland hatten, Leute von solchen Führerqualitaten und von solcher Entschlossenheit. Er steht auf der Seite der Russen, Englander und Amerikaner, aber er hat den Mut, sie zu verspotten und die Englander und Amerikaner aufs peinlichste zu erniedrigen".

(Nažalost on je naš protivnik, ali je čovjek jakog karaktera. Ovaj čovjek je zaslužio maršalski čin. On je naš neprijatelj, ali želio bih da mi u Njemačkoj imamo nekolicinu Titos, ljude s ovakvim kvalitetima vođe i ovakvom odlučnošću. On je na strani Rusa, Engleza i Amerikanaca, ali on ima hrabrost njih ismijati i poniziti.)

Transkript je pohranjen u Nacionalnom arhivu Sjedinjenih Država u Washingtonu (NARA, RG 242, T-175, Roll 93, Frames 4104-4109; (Printed Copy) NARA, RG 242, T-580, Rola 38, Ordner 238 B).

 

Vrelo: "Teror narodu - povijest OZNE, Titove političke policije", str. 7-9

(prijevod PV)

William Klinger

 


Kolovoz 2014.