Tuđman i Bosna

Izravan proizvod Ustašije (po ironičnom izrazu Ilije Jakovljevića za Pavelićevu državu i sistem), pad i tragedija iz 1941-45. nisu u političkoj i moralnoj sferi hrvatskoga života i javnosti nikad osviješteni i apsorbirani, nego se, mutatis mutandis, slično događalo i u naše dane. Franjo Tuđman i njegovi agenti za Hercegovinu i Bosnu, Gojko Šušak i Mate Boban (ali i mnogi drugi - farizeji i književnici, novinari i intelektualci, umjetnici i svećenici!), svojom su »vizijom« Jedinstvenoga Naroda i Veće Hrvatske okrenuli bosanske Hrvate protiv vlastite domovine, gurnuli ih u rat s Muslimanima u kojemu su počinjena najgora zločinstva, perfidno stvorili okolnosti u kojima je pola naroda iselilo, potom naselili tamnicu Međunarodnog suda za ratne zločine u Haagu cijelom jednom kolonijom nesretnika iz Bosne s okrvavljenim rukama i - ništa!

Čim je u kasnu jesen 1999. godine umro Franjo Tuđman, mogla se u Hrvatskoj i u Bosni vidjeti različita »recepcija« i posljedice njegove vladavine i njegovoga odlaska. Franjo Tuđman ostavio je iza sebe Hrvatsku punu dubokih ožiljaka od svoje teške ruke, kojom je zemljom vladao skoro puno desetljeće. Ne skrivajući istinsko olakšanje zbog njegova odlaska, u Hrvatskoj su mudro rezonirali: jest, bio je nemoguć vladar, nanio je zemlji velike štete, ali jedno je izvan kritike - stvorio je nezavisnu državu Hrvatsku! Time se izražavalo jedno dominantno posttuđmanovsko raspoložertie u zemlji, u kojemu se, osim ritualnoga odavanja hvale »ocu nove Hrvatske«, moglo prepoznati nešto mnogo važnije - oslobođena nada i priželjkivanje da zemlja konačno započne svoj hod ususret Evropi i svijetu, normalnijemu životu. Za druge - tko mari!

U neposrednom susjedstvu, međutim, još je jedna zemlja i jedan narod, na čiju egzistenciju i sudbinu je Tuđman u proteklom desetljeću presudno utjecao: Bosna i Hercegovina i bosanskohercegovački Hrvati. Utjecao kobno! Ako se za njegovu vladavinu u Hrvatskoj može reći da je zemlju oštetila i usporila u njezinoj funkcionalnoj integraciji u suvremeni svijet, u ovom drugom slučaju, u slučaju Bosne i bosanskih Hrvata, slobodno se može ustvrditi da su rezultati njegova utjecaja - katastrofa, i to na nesagledivo dug rok. Pa i sama smrt i pogreb Franje Tuđmana bili su pozornica na kojoj se manifestirao tragični bosanskohrvatski paradoks: oni, koje je njegova politika najviše koštala, i koštat će, slave ga najodanije!

Nije to lako objašnjiv paradoks. Da bismo mu se makar primaknuli, nužno je ukratko ponoviti neke činjenice, kolikogod izgledale bliske i poznate.

Stvorivši 1990. godine, na početku višestranačja u bivšoj Jugoslaviji, stranku-kopiju svoje Hrvatske demokratske zajednice u Bosni i Hercegovini, Franjo Tuđman je odmah politički zagospodario dušama bosanskohercegovačkih Hrvata. U tadašnjemu okviru zajedničke države, Jugoslavije, za to u formalno-pravnom smislu nije bilo nikakvih prepreka. Nije ih bilo ni u političko-psihološkom, jer je u Titovoj Jugoslaviji, makar i bez osobitoga naglašavanja, službeno vladala ideologijska norma o Hrvatima kao jednoj jedinstvenoj naciji na prostoru cijele zemlje, jednako kao i o Srbima. Kada su nakon dvije godine, poslije izbijanja rata i raspada Jugoslavije, Hrvatska i Bosna i Hercegovina postale dvije zasebne, međunarodno priznate države, bilo je već kasno. Bosanskohercegovački HDZ i njegovo vojno krilo HVO (Hrvatsko vijeće obrane), profilirani već kao čvrsta vojno-stranačka organizacija, ovisili su izravno o Franji Tuđmanu i njegovim najbližim suradnicima (prije svega o Gojku Šušku, ministru obrane Republike Hrvatske i neformalnom Tuđmanovom gubernatoru u Bosni i Hercegovini). Sve druge političke orijentacije kod Hrvata u Bosni i Hercegovini od strane moćne Tuđmanove propagande sustavno su demonizirane kao izdajničke, i uspješno su marginalizirane - politički, moralno i materijalno. Ilustrativan je slučaj hercegovačkoga vojnika-političara Blaža Kraljevića koji je, nasuprot koncepciji pripojenja zapadne Hercegovine i dijela Bosne Hrvatskoj, što su priželjkivali Tuđman i njegov hercegovački adept Mate Boban, zastupao ideju borbe za cjelovitu Bosnu i Hercegovinu u suradnji s Muslimanima. Bobanovi su vojnici (konkretno: plaćenici lokalnoga war-lorda Mladena Naletilića Tute) u ljeto 1992. godine Kraljevića i njegovu pratnju nemilosrdno pobili iz zasjede na cesti Mostar-Široki Brijeg. Istraga, makar i formalno, nikad nije pokrenuta.

Nakon Sarajevskoga sporazuma 1. siječnja 1992. i ulaska međunarodnih mirovnih snaga (UNPROFOR) u regiju, rat u Hrvatskoj praktično je zamrznut, a sve efektive Jugoslavenske narodne armije iz Hrvatske preselile su se u Bosnu i Hercegovinu. Kada su se referendumom 29. veljače 1. ožujka građani te zemlje izjasnili za državnu neovisnost, vojno-politička organizacija Radovana Karadžića, Srpska demokratska stranka, uz pomoć beogradskoga režima Slobodana Miloševića i JNA, započeli su agresiju na Bosnu i Hercegovinu, a jugoslavenska vojska ubrzo se s punim blagoslovom međunarodne zajednice transformirala u srpsku, Karadžićevu.

U skladu s očevidnom Miloševićevom i Tuđmanovom suglasnošću o podjeli Bosne i Hercegovine između Srbije i Hrvatske, već u svibnju 1992. hercegovački lider HDZ-a i šef HVO-a Mate Boban uspostavlja separatni mir sa Radovanom Karadžićem.

Zapadnohercegovačka oblast ostaje pošteđena od rata, Bosansku Posavinu na sjeveru Tuđman i Boban prepuštaju Karadžiću, a rat se svom silinom koncentrira na unutarnja područja stare Bosne, u kojoj su najbrojniji stanovnici Muslimani (kako starosjedioci, tako i velik broj izbjeglica i prognanika iz istočne Bosne) i autohtoni Hrvati. Ta teritorijalno-demografska činjenica stajala je kao velika prepreka na putu Tuđmanovoj opsesiji prostornoga povećanja Hrvatske i etničke homogenizacije, za čije ostvarenje je predviđao dvije alternative: preseljenjem stanovništva stvoriti etnički kompaktna područja u Bosni i Hercegovini, koja bi ili (a) u povoljnim međunarodnim okolnostima pripojio Hrvatskoj (s pozivom na pravo naroda na samoopredjeljenje), ili (b) održavao formalno u granicama Bosne i Hercegovine, ali kao »zaštitni pojas«, svojevrsni hinterland. U tu je svrhu samoproglašena paradržavna struktura Hrvatska Republika Herceg-Bosna, koja je bila u svakom pogledu upravljana i financirana iz Zagreba.

Da bi psihološki pripremio bosanske Hrvate za sukob s Muslimanima, koji je za ostvarenje takve koncepcije političke i etničke prekompozicije prostora bio neophodan, Tuđman je pokrenuo zastrašujuću propagandnu kampanju o ugroženosti Hrvata od Muslimana i islama, o nemogućnosti i nepoželjnosti koegzistencije, o besmislenosti multikulturalizma. Tehnički, ta je kampanja imala na raspolaganju najmoćnije sredstvo - Hrvatsku televiziju, čiji programi su se nesmetano gledali u cijeloj Bosni i Hercegovini. Psihološki, ona je mogla biti plodna i uspješna iz mnogih razloga, među kojima su dva najvažnija.

U srednju Bosnu slila se ogromna masa muslimanskih stradalnika, koje je Karadžićeva soldateska protjerala iz Podrinja (istočna Bosna) i iz Bosanske krajine (sjeverozapadna Bosna). U isto vrijeme, proklamirajući i dalje pro foro externo principe borbe za cjelovitu, multikulturnu i demokratsku Bosnu i Hercegovinu, Alija Izetbegović intenzivno transformira političku i vojnu strukturu u striktno bošnjačku i islamsku. Na prostoru srednje Bosne, potpuno zatvorenom sa svih strana, tako se oči u oči sučeljavaju dvije uzajamno antagonizirane propagande i ideologije Tuđmanova hrvatska, dirigirana iz Zagreba i zapadne Hercegovine, i Izetbegovićeva muslimanska, koja je ovdje »domaća«, a apsolutno je premoćna u vojnom pogledu.

...............

.... Danas, od predratnih šest stotina tisuća Hrvata u Bosni, ostalo ih je jedva nešto više od polovice. Ovaj biblijski egzodus Hrvata iz njihove drevne domovine zauvijek će pratiti jedna mračna i sramna činjienica - većina ih je, naime, u razne krajeve Hrvatske dotad naseljene uglavnom Srbima, mahom pasivne i zaostale, otišla u aranžmanu »humanoga preseljenja«, što je osobni Tuđmanov izum i termin u akciji nacionalne homogenizacije. Ali, i mnogi od onih, koji su prognani ili pobjegli prvo od srpske vojske a potom i od muslimanske, indirektno su Tuđmanove žrtve: Bosansku Posavinu, naprimjer, Karadžić je etnički očistio nakon što mu je pala u ruke u sklopu Tuđmanove nagodbe s Miloševićem, a golemi broj Hrvata iz srednje Bosne jesu tehnički prognali Muslimani, ali je Tuđmanova politika huškanja dovela do toga.

Uz mjerljive loše posljedice, možda su još gore one moralno-psihološke. Pristajanje uz Tuđmana i njegov panetnički i velikodržavni program Hrvate je, po kobnom lancu kauzaliteta, dovelo do toga da se u ime »nacionalne ideje« počine najgori ratni zločini. U Hercegovini - razaranje gradova (Stolac, Mostar), islamske sakralne i kulturne baštine, masovni progon stanovništva, stvaranje konc-Iogora, mučenje i ubojstva; u Bosni - nekoliko gnusnih masovnih zločina, kakvi su oni u Ahmićima i u Stupnom Dolu.

Kada danas Hrvati teško prihvaćaju činjenicu da mnogi »njihovi« odgovaraju pred Haškim sudom, i brane se time da su i Muslimani počinili zločine nad Hrvatima - što je, naravno, točno - taj mizerni i nemoćni qui pro quo također je jedna od grotesknih posljedica tuđmanovske propagande i tuđmanovskog poimanja »nacionalne istine«.

Ukratko, Tuđman je bosanske Hrvate naučio da omrznu jedinu stvarnu domovinu, Bosnu, a sve svoje emocije i očekivanja projiciraju na apstrakciju, Hrvatsku. On ih je naučio da su njihov povijesni svijet i njihova pluralna kultura - niže vrijednosti, i da je se trebaju stidjeti i tajiti, jer je »nacionalno nečista«. S Tuđmanom kao »velikim vođom«, »ocem nacije i domovine«, bosanski su Hrvati unišli, potpuno apsurdno, u jedan negativni ciklus, u kakvomu možda nisu bili nikad u svojoj povijesti. Činjenica da su oni danas vjerniji štovaoci Tuđmanova kulta nego ljudi u Hrvatskoj, govori da je smjer odvijanja toga ciklusa neizvjestan, a da mu se kraj ni ne nazire.

Da je populacija, kakvu na povijesnom i aktualnom političkom atlasu predstavljaju bosanski Hrvati, sa stanovišta »velike politike« quantité négligeable, to je nažalost trivijalni element uobičajenoga cinizma međunarodne zajednice. Ipak, kada čovjek danas promatra moguću propast jednoga starog mikro-identiteta, koji je stoljećima u kulturološkom smislu predstavljao evropski unikum, i kada uzroke te žalosti pripisuje Franji Tuđmanu, onda se mora reći još nešto. Ne bi, naime, predsjednik Republike Hrvatske mogao voditi poslove jednoga naroda u drugoj državi, Bosni i Hercegovini, sve do mirovnoga potpisa u Daytonu, a i kasnije, da ga za takvu ulogu nije ovlastio između ostaloga i priprosti pragmatizam međunarodne zajednice.

Tuđmanova slika visjet će, dakle, tko zna dokad na zidovima usorskih, žepačkih, kiseljačkih, viteških, novotravničkih, jajačkih, ramskih, busovačkih, prozorskih, ramskih, uskopaljskih kuća naporedo sa Srcem Isusovim i Blaženom Divicom Marijom, kao prkosni i besmisleni dokaz njihova najtvrđega hrvatstva, usprkos tomu što su ih upravo taj čovjek i središnjica svehroatske politike zloupotrijebili, izdali i uništili, i moralno, egzistencijalno i politički.

Nigdje tu sliku u ikonografski sublimiranijemu obliku i u jasnije artikuliranoj političkoj poruci nisam vidio kao na zidovima Policijske uprave na Širokom Brijegu one gadne siječanjske noći 1999. godine, kad su nas šestoricu - bezazlenu tv-ekipu zanesenu snimanjem trpke ljepote Brotnja, hapsili s repetiranim pištoljima, i dok su me kratko ošišani sunarodnjaci sasvim udbaški ispitivali kakav sam ja to Hrvat i što radim tamo u tom balijskom Sarajevu. Evo rasporeda na tom vampirskom političkom ikonostasu: Franjo Tuđman malo povišen, sa strana mu Mate Boban i Gojko Šušak, na zidu sučelice poglavnik Ante Pavelić a ispod njega politička mapa Ustašije .

Ivan LOVRENOVIĆ, Iz knjige „Bosanski Hrvati“ str.206-214

Tuđman i Bosna

Siječanj 2010.