Tuđman i Bosna

    Izravan proizvod Ustašije (po ironičnom izrazu Ilije Jakov­ljevića za Pavelićevu državu i sistem), pad i tragedija iz 1941-45. nisu u političkoj i moralnoj sferi hrvatskoga živo­ta i javnosti nikad osviješteni i apsorbirani, nego se, mutatis mutandis, slično događalo i u naše dane. Franjo Tuđman i njegovi agenti za Hercegovinu i Bosnu, Gojko Šušak i Mate Boban (ali i mnogi drugi - farizeji i književnici, novinari i intelektualci, umjetnici i svećenici!), svojom su »vizijom« Jedinstvenoga Naroda i Veće Hrvatske okrenuli bosanske Hrvate protiv vlastite domovine, gurnuli ih u rat s Musli­manima u kojemu su počinjena najgora zločinstva, perfid­no stvorili okolnosti u kojima je pola naroda iselilo, potom naselili tamnicu Međunarodnog suda za ratne zločine u Haagu cijelom jednom kolonijom nesretnika iz Bosne s okrvavljenim rukama i - ništa!

Čim je u kasnu jesen 1999. godine umro Franjo Tuđman, mogla se u Hrvatskoj i u Bosni vidjeti različita »re­cepcija« i posljedice njegove vladavine i njegovoga odlaska. Franjo Tuđman ostavio je iza sebe Hrvatsku punu dubokih ožiljaka od svoje teške ruke, kojom je zemljom vladao sko­ro puno desetljeće. Ne skrivajući istinsko olakšanje zbog njegova odlaska, u Hrvatskoj su mudro rezonirali: jest, bio je nemoguć vladar, nanio je zemlji velike štete, ali jedno je izvan kritike - stvorio je nezavisnu državu Hrvatsku! Time se izražavalo jedno dominantno posttuđmanovsko raspo­ložertie u zemlji, u kojemu se, osim ritualnoga odavanja hvale »ocu nove Hrvatske«, moglo prepoznati nešto mnogo važnije - oslobođena nada i priželjkivanje da zemlja ko­načno započne svoj hod ususret Evropi i svijetu, normalni­jemu životu. Za druge - tko mari!

U neposrednom susjedstvu, međutim, još je jedna zemlja i jedan narod, na čiju egzistenciju i sudbinu je Tuđ­man u proteklom desetljeću presudno utjecao: Bosna i Hercegovina i bosanskohercegovački Hrvati. Utjecao kob­no! Ako se za njegovu vladavinu u Hrvatskoj može reći da je zemlju oštetila i usporila u njezinoj funkcionalnoj inte­graciji u suvremeni svijet, u ovom drugom slučaju, u slu­čaju Bosne i bosanskih Hrvata, slobodno se može ustvrditi da su rezultati njegova utjecaja - katastrofa, i to na nesa­gledivo dug rok. Pa i sama smrt i pogreb Franje Tuđmana bili su pozornica na kojoj se manifestirao tragični bosanskohrvatski paradoks: oni, koje je njegova politika najviše koštala, i koštat će, slave ga najodanije!

Nije to lako objašnjiv paradoks. Da bismo mu se makar primaknuli, nužno je ukratko ponoviti neke činjenice, koli­kogod izgledale bliske i poznate.

Stvorivši 1990. godine, na početku višestranačja u biv­šoj Jugoslaviji, stranku-kopiju svoje Hrvatske demokratske zajednice u Bosni i Hercegovini, Franjo Tuđman je odmah politički zagospodario dušama bosanskohercegovačkih Hr­vata. U tadašnjemu okviru zajedničke države, Jugoslavije, za to u formalno-pravnom smislu nije bilo nikakvih pre­preka. Nije ih bilo ni u političko-psihološkom, jer je u Titovoj Jugoslaviji, makar i bez osobitoga naglašavanja, službeno vladala ideologijska norma o Hrvatima kao jed­noj jedinstvenoj naciji na prostoru cijele zemlje, jednako kao i o Srbima. Kada su nakon dvije godine, poslije izbija­nja rata i raspada Jugoslavije, Hrvatska i Bosna i Hercego­vina postale dvije zasebne, međunarodno priznate države, bilo je već kasno. Bosanskohercegovački HDZ i njegovo vojno krilo HVO (Hrvatsko vijeće obrane), profilirani već kao čvrsta vojno-stranačka organizacija, ovisili su izravno o Franji Tuđmanu i njegovim najbližim suradnicima (prije svega o Gojku Šušku, ministru obrane Republike Hrvatske i neformalnom Tuđmanovom gubernatoru u Bosni i Her­cegovini). Sve druge političke orijentacije kod Hrvata u Bosni i Hercegovini od strane moćne Tuđmanove propa­gande sustavno su demonizirane kao izdajničke, i uspješno su marginalizirane - politički, moralno i materijalno. Ilu­strativan je slučaj hercegovačkoga vojnika-političara Blaža Kraljevića koji je, nasuprot koncepciji pripojenja zapadne Hercegovine i dijela Bosne Hrvatskoj, što su priželjkivali Tuđman i njegov hercegovački adept Mate Boban, zastu­pao ideju borbe za cjelovitu Bosnu i Hercegovinu u suradnji s Muslimanima. Bobanovi su vojnici (konkretno: pla­ćenici lokalnoga war-lorda Mladena Naletilića Tute) u lje­to 1992. godine Kraljevića i njegovu pratnju nemilosrdno pobili iz zasjede na cesti Mostar-Široki Brijeg. Istraga, ma­kar i formalno, nikad nije pokrenuta.

Nakon Sarajevskoga sporazuma 1. siječnja 1992. i ula­ska međunarodnih mirovnih snaga (UNPROFOR) u regi­ju, rat u Hrvatskoj praktično je zamrznut, a sve efektive Jugoslavenske narodne armije iz Hrvatske preselile su se u Bosnu i Hercegovinu. Kada su se referendumom 29. ve­ljače 1. ožujka građani te zemlje izjasnili za državnu neovi­snost, vojno-politička organizacija Radovana Karadžića, Srpska demokratska stranka, uz pomoć beogradskoga re­žima Slobodana Miloševića i JNA, započeli su agresiju na Bosnu i Hercegovinu, a jugoslavenska vojska ubrzo se s punim blagoslovom međunarodne zajednice transformira­la u srpsku, Karadžićevu.

U skladu s očevidnom Miloševićevom i Tuđmanovom suglasnošću o podjeli Bosne i Hercegovine između Srbije i Hrvatske, već u svibnju 1992. hercegovački lider HDZ-a i šef HVO-a Mate Boban uspostavlja separatni mir sa Rado­vanom Karadžićem.

Zapadnohercegovačka oblast ostaje pošteđena od rata, Bosansku Posavinu na sjeveru Tuđman i Boban prepuštaju Karadžiću, a rat se svom silinom koncentrira na unutarnja područja stare Bosne, u kojoj su najbrojniji stanovnici Mu­slimani (kako starosjedioci, tako i velik broj izbjeglica i prognanika iz istočne Bosne) i autohtoni Hrvati. Ta terito­rijalno-demografska činjenica stajala je kao velika prepre­ka na putu Tuđmanovoj opsesiji prostornoga povećanja Hrvatske i etničke homogenizacije, za čije ostvarenje je predviđao dvije alternative: preseljenjem stanovništva stvoriti etnički kompaktna područja u Bosni i Hercegovini, koja bi ili (a) u povoljnim međunarodnim okolnostima pripojio Hrvatskoj (s pozivom na pravo naroda na samo­opredjeljenje), ili (b) održavao formalno u granicama Bo­sne i Hercegovine, ali kao »zaštitni pojas«, svojevrsni hinter­land. U tu je svrhu samoproglašena paradržavna struktura Hrvatska Republika Herceg-Bosna, koja je bila u svakom pogledu upravljana i financirana iz Zagreba.

Da bi psihološki pripremio bosanske Hrvate za sukob s Muslimanima, koji je za ostvarenje takve koncepcije poli­tičke i etničke prekompozicije prostora bio neophodan, Tuđman je pokrenuo zastrašujuću propagandnu kampa­nju o ugroženosti Hrvata od Muslimana i islama, o nemo­gućnosti i nepoželjnosti koegzistencije, o besmislenosti multikulturalizma. Tehnički, ta je kampanja imala na ras­polaganju najmoćnije sredstvo - Hrvatsku televiziju, čiji programi su se nesmetano gledali u cijeloj Bosni i Herce­govini. Psihološki, ona je mogla biti plodna i uspješna iz mnogih razloga, među kojima su dva najvažnija.

U srednju Bosnu slila se ogromna masa muslimanskih stradalnika, koje je Karadžićeva soldateska protjerala iz Podrinja (istočna Bosna) i iz Bosanske krajine (sjeveroza­padna Bosna). U isto vrijeme, proklamirajući i dalje pro foro externo principe borbe za cjelovitu, multikulturnu i demokratsku Bosnu i Hercegovinu, Alija Izetbegović inten­zivno transformira političku i vojnu strukturu u striktno bošnjačku i islamsku. Na prostoru srednje Bosne, potpuno zatvorenom sa svih strana, tako se oči u oči sučeljavaju dvije uzajamno antagonizirane propagande i ideologije ­Tuđmanova hrvatska, dirigirana iz Zagreba i zapadne Her­cegovine, i Izetbegovićeva muslimanska, koja je ovdje »do­maća«, a apsolutno je premoćna u vojnom pogledu.

...............

   .... Danas, od predratnih šest stotina tisuća Hrvata u Bo­sni, ostalo ih je jedva nešto više od polovice. Ovaj biblijski egzodus Hrvata iz njihove drevne domovine zauvijek će pratiti jedna mračna i sramna činjienica - većina ih je, naime, u razne krajeve Hrvatske dotad naseljene uglav­nom Srbima, mahom pasivne i zaostale, otišla u aranž­manu »humanoga preseljenja«, što je osobni Tuđmanov izum i termin u akciji nacionalne homogenizacije. Ali, i mnogi od onih, koji su prognani ili pobjegli prvo od srpske vojske a potom i od muslimanske, indirektno su Tuđmano­ve žrtve: Bosansku Posavinu, naprimjer, Karadžić je etnički očistio nakon što mu je pala u ruke u sklopu Tuđmanove nagodbe s Miloševićem, a golemi broj Hrvata iz srednje Bosne jesu tehnički prognali Muslimani, ali je Tuđmanova politika huškanja dovela do toga.

Uz mjerljive loše posljedice, možda su još gore one moralno-psihološke. Pristajanje uz Tuđmana i njegov pa­netnički i velikodržavni program Hrvate je, po kobnom lancu kauzaliteta, dovelo do toga da se u ime »nacionalne ideje« počine najgori ratni zločini. U Hercegovini - ra­zaranje gradova (Stolac, Mostar), islamske sakralne i kulturne baštine, masovni progon stanovništva, stvaranje konc-Iogora, mučenje i ubojstva; u Bosni - nekoliko gnu­snih masovnih zločina, kakvi su oni u Ahmićima i u Stup­nom Dolu.

Kada danas Hrvati teško prihvaćaju činjenicu da mnogi »njihovi« odgovaraju pred Haškim sudom, i brane se time da su i Muslimani počinili zločine nad Hrvatima - što je, naravno, točno - taj mizerni i nemoćni qui pro quo također je jedna od grotesknih posljedica tuđmanovske propagan­de i tuđmanovskog poimanja »nacionalne istine«.

Ukratko, Tuđman je bosanske Hrvate naučio da omr­znu jedinu stvarnu domovinu, Bosnu, a sve svoje emocije i očekivanja projiciraju na apstrakciju, Hrvatsku. On ih je naučio da su njihov povijesni svijet i njihova pluralna kul­tura - niže vrijednosti, i da je se trebaju stidjeti i tajiti, jer je »nacionalno nečista«. S Tuđmanom kao »velikim vo­đom«, »ocem nacije i domovine«, bosanski su Hrvati unišli, potpuno apsurdno, u jedan negativni ciklus, u kakvomu možda nisu bili nikad u svojoj povijesti. Činjenica da su oni danas vjerniji štovaoci Tuđmanova kulta nego ljudi u Hrvatskoj, govori da je smjer odvijanja toga ciklusa neizv­jestan, a da mu se kraj ni ne nazire.

Da je populacija, kakvu na povijesnom i aktualnom političkom atlasu predstavljaju bosanski Hrvati, sa stano­višta »velike politike« quantité négligeable, to je nažalost tri­vijalni element uobičajenoga cinizma međunarodne zajed­nice. Ipak, kada čovjek danas promatra moguću propast jednoga starog mikro-identiteta, koji je stoljećima u kultu­rološkom smislu predstavljao evropski unikum, i kada uz­roke te žalosti pripisuje Franji Tuđmanu, onda se mora reći još nešto. Ne bi, naime, predsjednik Republike Hrvat­ske mogao voditi poslove jednoga naroda u drugoj državi, Bosni i Hercegovini, sve do mirovnoga potpisa u Daytonu, a i kasnije, da ga za takvu ulogu nije ovlastio između osta­loga i priprosti pragmatizam međunarodne zajednice.

Tuđmanova slika visjet će, dakle, tko zna dokad na zidovima usorskih, žepačkih, kiseljačkih, viteških, novo­travničkih, jajačkih, ramskih, busovačkih, prozorskih, ram­skih, uskopaljskih kuća naporedo sa Srcem Isusovim i Bla­ženom Divicom Marijom, kao prkosni i besmisleni dokaz njihova najtvrđega hrvatstva, usprkos tomu što su ih upra­vo taj čovjek i središnjica svehroatske politike zloupotrijebili, izdali i uništili, i moralno, egzistencijalno i politički.

Nigdje tu sliku u ikonografski sublimiranijemu obliku i u jasnije artikuliranoj političkoj poruci nisam vidio kao na zidovima Policijske uprave na Širokom Brijegu one gadne siječanjske noći 1999. godine, kad su nas šestoricu - beza­zlenu tv-ekipu zanesenu snimanjem trpke ljepote Brotnja, hapsili s repetiranim pištoljima, i dok su me kratko ošišani sunarodnjaci sasvim udbaški ispitivali kakav sam ja to Hrvat i što radim tamo u tom balijskom Sarajevu. Evo rasporeda na tom vampirskom političkom ikonostasu: Franjo Tuđman malo povišen, sa strana mu Mate Boban i Gojko Šušak, na zidu sučelice poglavnik Ante Pavelić a ispod njega politička mapa Ustašije .

Ivan LOVRENOVIĆ, Iz knjige „Bosanski Hrvati“ str.206-214