Ubilački stroj Tita i partije
Prof. dr. sc. Josip Jurčević
Koncentracija moći
Vrhovni komandant vojske, premijer, ministar obrane i predsjednik vladajuće stranke su iznimno zahtjevni i moćni položaji u svakoj državnoj strukturi, a naročito u ratno vrijeme. U tim je dužnostima praktično koncentrirana gotovo sva stvarna moć vlasti. Svi navedeni položaji komunističke strukture vlasti na jugoslavenskom prostoru bili su i u ratnoj 1944. godini objedinjeni u samo jednoj osobi - Josipu Brozu Titu.
S tih je položaja moći J. B. Tito, 13. svibnja 1944. u Drvaru, potpisao odluku o osnivanju Odjeljenja zaštite naroda (OZN-a), nove i cjelovite obavještajno-kontraobavještajne organizacije, koja je bila dugogodišnji strah i trepet svih protivnika Tita i njegove partije. No OZN-a je istovremeno bila strah i trepet i svih sljedbenika i privrženika Tita i njegove partije jer je i njih čekala potpuno ista tragična sudbina ako bi skrenuli s tvrde Titove partijske linije.
A takvo je tvrdo postupanje bilo nedvosmisleno najavljeno u osnivačkom aktu OZN-e, u kojem je navedeno da OZN-ina "jedinstvena struktura i centralizirano rukovodstvo omogućuju obezbeđenje jedinstvene i tvrde političke linije u obavještajnoj i kontraobavještajnoj službi i daju "Vrhovnom komandantu i rukovodstvu NOP-a (tzv. narodnooslobodilačkog pokreta, op. a.) moćno oružje za nanošenje jednovremenih udaraca po fašističkim i drugim neprijateljskim elementima po čitavoj zemlji".
Titu je bilo posebno važno osigurati da OZN-a kojim slučajem ne izmakne njegovoj kontroli. Stoga je u osnivačkom aktu Tito odredio da načelnik cijele OZN-e postane osoba koja je imala njegovo posebno veliko povjerenje. Bio je to Aleksandar Ranković. No i za njega je određeno da je "u operativnoj djelatnosti potčinjen samom "Vrhovnom komandantu', tj. Titu. Osim toga, određeno je da se i načelnici OZN-e na nižim razinama "upravljaju, u svome radu, prema direktivama "Vrhovnog komandanta".
Tito je i inače, za vrijeme svoje dugotrajne diktatorske vlasti, bio veoma nepovjerljiv, posebice prema bliskim suradnicima koji su na bilo koji način mogli ugrožavati njegovu potpunu dominaciju. Stoga je neprekidno preslagivao svoje upravljačko okruženje, mičući stare i uvodeći nove suradnike. Prema osobama koje su mu se učinile potencijalnim konkurentima, Tito je bio krajnje nemilosrdan. Okrutnosti nisu bile pošteđene čak ni brojne njegove životne suputnice, koje su micane ako bi zasmetale njegovoj političkoj moći, ali i tek zbog promjene osobnog ukusa.
U takvoj je situaciji Ranković, među Titu bliskim osobama, bio osoba od najvećeg i najdugotrajnijeg povjerenja. Ranković je otprije bio član Politbiroa CK KPJ i član Vrhovnoga štaba te je od svih članova Politbiroa uspio najduže opstajati uz Tita. Ranković je čak do 1966. bio šef policije u policijskoj državi, a onda ga je Tito maknuo sa svih položaja moći.
Osim čišćenja nepoželjnih osoba, Tito je imao još jednu metodu povećavanja i čuvanja svoje svemoći. Bilo je to učestalo preoblikovanje upravljačkog ustroja, tj. tzv. restrukturiranje, tijekom kojeg su nestajale stare i nastajale nove strukture, novi položaji i novi kadrovi. Na taj je način nastala i OZN-a.
Naime, tijekom rata i prije OZN-e, partija je na cijelom jugoslavenskom području imala veoma razvijen i uspješan obavještajni sustav. Međutim, taj je sustav bio federalistički (zemaljski, tj. republički) ustrojen. Tako je na području Hrvatske postojao komunističko - partizanski sigurnosni sustav koji se sastojao od razgranate mreže obavještajnih centara i specijalnih postrojbi koje su imale naziv Protiv pete kolone (PPK).
A onda je 1944. uslijedila reorganizacija cjelokupnog jugoslavenskog komunističkog sigurnosnog sustava koji je postao centraliziran te izravno i potpuno podređen Titu.
"Ozna sve dozna"
OZN-a je veoma brzo stekla gotovo neograničenu stvarnu moć te je imala potpuno odriješene ruke u djelovanju kojem je cilj bio osigurati uspostavu i očuvanje komunističke vlasti te diktatorsku moći Tita. OZN-a je od najodanijih komunističkih kadrova osnovala mrežu svojih povjereništava sa svrhom da se "obuhvati svako selo i zaselak, svaku točku na određenom području tako da oku naše službe ne može ništa značajno izmaći i sakriti se. Da bi mreža zadovoljila treba je stalno provjeravati, proširivati, te stručno i politički uzdizati" Radi širenja ozračja straha OZN-a je proširila i izreku o sebi: "Ozna sve dozna"
Operativne mogućnosti OZN-e bile su goleme jer su OZN-i bile zapovjedno podređene i postrojbe za posebne namjene - Korpus narodne obrane Jugoslavije (KNOJ) koji je osnovan u kolovozu 1944. Titovom odlukom i koji je imao oko 120.000 posebno odabranih i Titu i partiji odanih vojnika. Od toga se 25.000 vojnika nalazilo u Prvoj Hrvatskoj diviziji KNOJ-a.
OZN-a je ostavila duboki zločinački trag krajem rata i u poraću kad se masovno i najokrutnije obračunavala ne samo sa ratnim protivnicima komunističke vlasti nego i s običnim građanima koji su na bilo koji način bili nepoćudni novome režimu. Obrazac je bio isti - svi su jednostavno proglašavani narodnim neprijateljima i ratnim zločincima.
Najteža i najmasovnija represija OZN-e bila su masovna pogubljenja zarobljenih vojnika i civila bez vođenja ikakvih evidencija ili suđenja. Fizički trag toga zločina je više od 1750 masovnih prikrivanih grobišta, koja su do sada evidentirana od nadležnih tijela u državama nastalim raspadom Jugoslavije. Od toga je približno 850 prikrivanih grobišta evidentirano na području Hrvatske, 600 na području Slovenije, 200 na području Srbije i 100 na području BiH.
O svemoći i zločinima OZN-e jasno svjedoči i niz povjerljivih izvješća koja su tada podnosila različita druga tijela komunističke vlasti. Primjerice, u srpnju 1945. predstavnici Ministarstva unutrašnjih poslova Hrvatske obilazili su Slavoniju te u izvješću zapisali: "Organi OZN-e vrše pljačku, ubijaju ljude bez suda, ne pokopavaju ih ili ih ne pokopavaju čestito. "Narod strahuje. Osjeća se nesigurnost ne samo u narodu nego i među članovima NOO" (narodnooslobodilačkih odbora, op. autora).
U jednom nadzornom izvješću OZN-e o likvidaciji 102 uhićene osobe navodi se kako je
"većina likvidirana bez suda ... Prije likvidacije nije proveden potreban postupak kojim bi se dokazalo krivice pohapšenih, nekima čak nisu uzete ni potrebne generalije ... 'Razlog ovim likvidacijama bilo je stanovište koje je u Slavoniji uzela ne samo O.Z.N.a, nego i druge ustanove, a koje se svodi na ovo: Bez mnogo skrupula treba likvidirati sve one za koje znamo da su neprijatelji i koji će sutra biti protiv nas."
Razmjeri revolucionarnog obračuna
Krajem drugog svjetskog rata i u poraću OZN-a je bila nositelj svekolike represije na teritoriju Jugoslavije, čak i represije koja formalno nije bila u njenoj nadležnosti. Primjerice, sačuvana je okružnica u kojoj vojni sudovi prigovaraju OZN-i što im povremeno šalje optužene osobe bez OZN-ina određenja koju im kaznu treba izreći te traže da OZN-a ubuduće uz svakog optuženika obvezno dostavlja i kakvu će kaznu izricati sudovi.
U Saopštenju jugoslavenskog Ministarstva unutrašnjih poslova iz 1949. navedeni su podaci o ukupnim rezultatima završnih vojnih operacija na sjeverozapadnom dijelu Jugoslavije. Zanimljivo je što je struktura zarobljenih protivničkih vojnika i oružja navedena veoma detaljno, a broj poginulih (zapravo masovno pogubljenih) je samo približno procijenjen.
Primjerice, "zarobljeno je 221.287 okupatorskih vojnika" i "120.250 kvislinških vojnika" te "173.662 puške, 24.454 automatskih oruđa, 1.520 topova, 97 tenkova, 3.751 kamion, 40 aviona", dok je neprijateljskih vojnika "oko 100.000 poginulo"
Međutim, to nije bio kraj opsežnih oružanih i drugačijih obračuna s poraženim vojnim i političkim protivnicima komunističkog režima. Moćne postrojbe KNOJ-a, raspuštene su tek 1953. godine. Njihovi brojni istaknuti pripadnici potom su ugrađeni u gotovo sve državne i društvene institucije.
U jednom zbirnom izvješću o njihovom djelovanju od 1945. do 1947. piše da su jedinice KNOJ-a prema nepotpunim podacima samo "uperiodu 1945.-1947... ubile, ranile i zarobile oko 116.000 ustaša, četnika i pripadnika drugih neprijateljskih grupacija (26.947 ubijenih, 2.950 ranjenih i 86.032 zarobljeno)".
O razmjerima tadašnje represije svjedoče i drugi pokazatelji: "oko 300.000 napustilo je zemlju, blizu 200.000 nije imalo pravo glasa na izborima 1945. godine zbog suradnje s okupatorima, nekoliko desetaka hiljada bilo je pod raznim istragama organa gonjenja itd"
Usprkos svemu naznačenom, još 1980-ih godina glavni komunistički historiografi iz Hrvatske (Dušan Bilandžić) i iz Srbije (Branko Petranović) sa sličnim su ponosom govorili o stanju 1945. godine. Bilandžić naglašava kake se u povijesti "rijetko stječe tako čvrsta i nepodijeljena vlast u rukama jednog revolucionarnog pokreta: svi organi vlasti - zakonodavni i izvršni, vojska i milicija, sigurnost i sudstvo - bili su bez izuzetka čvrsto u rukama KPJ"., dok Petranović ističe sljedeće:"Pred narodima Jugoslavije otvarale su se 1945. ne slućene mogućnosti razvitka, na novim političkim i socijalnim osnovama, kao rezultat nestanka građanskog poretka".
Vrelo: "Slučaj Perković - Spašavanje zločinačke budućnosti", str. 49-55