Ubilački stroj Tita i partije


Prof. dr. sc. Josip Jurčević


Koncentracija moći

Vrhovni komandant vojske, premijer, ministar obrane i predsjednik vladajuće stranke su iznimno zahtjevni i moćni položaji u svakoj državnoj strukturi, a naročito u ratno vrijeme. U tim je dužnostima praktično koncentrirana gotovo sva stvarna moć vlasti. Svi navedeni položaji komunističke strukture vlasti na jugoslavenskom prostoru bili su i u ratnoj 1944. godini objedinjeni u samo jednoj osobi - Josipu Brozu Titu.

S tih je položaja moći J. B. Tito, 13. svibnja 1944. u Drvaru, potpisao odluku o osnivanju Odjeljenja zaštite naroda (OZN-a), nove i cjelovite obavještajno-kontraobavještajne organizacije, koja je bila dugogodišnji strah i trepet svih protivnika Tita i njegove partije. No OZN-a je istovremeno bila strah i trepet i svih sljedbenika i privrženika Tita i njegove partije jer je i njih čekala potpuno ista tragična sudbina ako bi skrenuli s tvrde Titove partijske linije.


A takvo je tvrdo postupanje bilo nedvosmisleno najavljeno u osnivačkom aktu OZN-e, u kojem je navedeno da OZN-ina "jedinstvena struktura i cen­tralizirano rukovodstvo omogućuju obezbeđenje jedinstvene i tvrde političke linije u obavještajnoj i kontraobavještajnoj službi i daju "Vrhovnom koman­dantu i rukovodstvu NOP-a (tzv. narodnooslobodilačkog pokreta, op. a.) moćno oružje za nanošenje jednovremenih udaraca po fašističkim i drugim neprijateljskim elementima po čitavoj zemlji".

Titu je bilo posebno važno osigurati da OZN-a kojim slučajem ne izmakne njegovoj kontroli. Stoga je u osnivačkom aktu Tito odredio da načelnik cijele OZN-e postane osoba koja je imala njegovo posebno veliko povjerenje. Bio je to Aleksandar Ranković. No i za njega je određeno da je "u operativnoj dje­latnosti potčinjen samom "Vrhovnom komandantu', tj. Titu. Osim toga, odre­đeno je da se i načelnici OZN-e na nižim razinama "upravljaju, u svome radu, prema direktivama "Vrhovnog komandanta".

Tito je i inače, za vrijeme svoje dugotrajne diktatorske vlasti, bio veoma ne­povjerljiv, posebice prema bliskim suradnicima koji su na bilo koji način mo­gli ugrožavati njegovu potpunu dominaciju. Stoga je neprekidno preslagivao svoje upravljačko okruženje, mičući stare i uvodeći nove suradnike. Prema osobama koje su mu se učinile potencijalnim konkurentima, Tito je bio kraj­nje nemilosrdan. Okrutnosti nisu bile pošteđene čak ni brojne njegove život­ne suputnice, koje su micane ako bi zasmetale njegovoj političkoj moći, ali i tek zbog promjene osobnog ukusa.

U takvoj je situaciji Ranković, među Titu bliskim osobama, bio osoba od najvećeg i najdugotrajnijeg povjerenja. Ranković je otprije bio član Politbiroa CK KPJ i član Vrhovnoga štaba te je od svih članova Politbiroa uspio najduže opstajati uz Tita. Ranković je čak do 1966. bio šef policije u policijskoj državi, a onda ga je Tito maknuo sa svih položaja moći.

Osim čišćenja nepoželjnih osoba, Tito je imao još jednu metodu povećava­nja i čuvanja svoje svemoći. Bilo je to učestalo preoblikovanje upravljačkog ustroja, tj. tzv. restrukturiranje, tijekom kojeg su nestajale stare i nastajale nove strukture, novi položaji i novi kadrovi. Na taj je način nastala i OZN-a.


Naime, tijekom rata i prije OZN-e, partija je na cijelom jugoslavenskom po­dručju imala veoma razvijen i uspješan obavještajni sustav. Međutim, taj je sustav bio federalistički (zemaljski, tj. republički) ustrojen. Tako je na po­dručju Hrvatske postojao komunističko - partizanski sigurnosni sustav koji se sastojao od razgranate mreže obavještajnih centara i specijalnih postrojbi koje su imale naziv Protiv pete kolone (PPK).

A onda je 1944. uslijedila reorganizacija cjelokupnog jugoslavenskog komu­nističkog sigurnosnog sustava koji je postao centraliziran te izravno i potpu­no podređen Titu.

"Ozna sve dozna"

OZN-a je veoma brzo stekla gotovo neograničenu stvarnu moć te je imala potpuno odriješene ruke u djelovanju kojem je cilj bio osigurati uspostavu i očuvanje komunističke vlasti te diktatorsku moći Tita. OZN-a je od najo­danijih komunističkih kadrova osnovala mrežu svojih povjereništava sa svr­hom da se "obuhvati svako selo i zaselak, svaku točku na određenom području tako da oku naše službe ne može ništa značajno izmaći i sakriti se. Da bi mreža zadovoljila treba je stalno provjeravati, proširivati, te stručno i politički uzdizati" Radi širenja ozračja straha OZN-a je proširila i izreku o sebi: "Ozna sve dozna"

Operativne mogućnosti OZN-e bile su goleme jer su OZN-i bile zapovjedno podređene i postrojbe za posebne namjene - Korpus narodne obrane Jugo­slavije (KNOJ) koji je osnovan u kolovozu 1944. Titovom odlukom i koji je imao oko 120.000 posebno odabranih i Titu i partiji odanih vojnika. Od toga se 25.000 vojnika nalazilo u Prvoj Hrvatskoj diviziji KNOJ-a.

OZN-a je ostavila duboki zločinački trag krajem rata i u poraću kad se masovno i najokrutnije obračunavala ne samo sa ratnim protivnicima komuni­stičke vlasti nego i s običnim građanima koji su na bilo koji način bili nepo­ćudni novome režimu. Obrazac je bio isti - svi su jednostavno proglašavani narodnim neprijateljima i ratnim zločincima.


Najteža i najmasovnija represija OZN-e bila su masovna pogubljenja zaro­bljenih vojnika i civila bez vođenja ikakvih evidencija ili suđenja. Fizički trag toga zločina je više od 1750 masovnih prikrivanih grobišta, koja su do sada evidentirana od nadležnih tijela u državama nastalim raspadom Jugoslavije. Od toga je približno 850 prikrivanih grobišta evidentirano na području Hr­vatske, 600 na području Slovenije, 200 na području Srbije i 100 na području BiH.

O svemoći i zločinima OZN-e jasno svjedoči i niz povjerljivih izvješća koja su tada podnosila različita druga tijela komunističke vlasti. Primjerice, u srp­nju 1945. predstavnici Ministarstva unutrašnjih poslova Hrvatske obilazili su Slavoniju te u izvješću zapisali: "Organi OZN-e vrše pljačku, ubijaju ljude bez suda, ne pokopavaju ih ili ih ne pokopavaju čestito. "Narod strahuje. Osjeća se nesigurnost ne samo u narodu nego i među članovima NOO" (narodnooslobodilačkih odbora, op. autora).

U jednom nadzornom izvješću OZN-e o likvidaciji 102 uhićene osobe navo­di se kako je

"većina likvidirana bez suda ... Prije likvidacije nije proveden potreban po­stupak kojim bi se dokazalo krivice pohapšenih, nekima čak nisu uzete ni potrebne generalije ... 'Razlog ovim likvidacijama bilo je stanovište koje je u Slavoniji uzela ne samo O.Z.N.a, nego i druge ustanove, a koje se svodi na ovo: Bez mnogo skrupula treba likvidirati sve one za koje znamo da su neprijatelji i koji će sutra biti protiv nas."

Razmjeri revolucionarnog obračuna

Krajem drugog svjetskog rata i u poraću OZN-a je bila nositelj svekolike re­presije na teritoriju Jugoslavije, čak i represije koja formalno nije bila u njenoj nadležnosti. Primjerice, sačuvana je okružnica u kojoj vojni sudovi prigova­raju OZN-i što im povremeno šalje optužene osobe bez OZN-ina određenja koju im kaznu treba izreći te traže da OZN-a ubuduće uz svakog optuženika obvezno dostavlja i kakvu će kaznu izricati sudovi.

U Saopštenju jugoslavenskog Ministarstva unutrašnjih poslova iz 1949. na­vedeni su podaci o ukupnim rezultatima završnih vojnih operacija na sje­verozapadnom dijelu Jugoslavije. Zanimljivo je što je struktura zarobljenih protivničkih vojnika i oružja navedena veoma detaljno, a broj poginulih (za­pravo masovno pogubljenih) je samo približno procijenjen.

Primjerice, "zarobljeno je 221.287 okupatorskih vojnika" i "120.250 kvislinških vojnika" te "173.662 puške, 24.454 automatskih oruđa, 1.520 topova, 97 ten­kova, 3.751 kamion, 40 aviona", dok je neprijateljskih vojnika "oko 100.000 poginulo"

Međutim, to nije bio kraj opsežnih oružanih i drugačijih obračuna s pora­ženim vojnim i političkim protivnicima komunističkog režima. Moćne po­strojbe KNOJ-a, raspuštene su tek 1953. godine. Njihovi brojni istaknuti pri­padnici potom su ugrađeni u gotovo sve državne i društvene institucije.

U jednom zbirnom izvješću o njihovom djelovanju od 1945. do 1947. piše da su jedinice KNOJ-a prema nepotpunim podacima samo "uperiodu 1945.-1947... ubile, ranile i zarobile oko 116.000 ustaša, četnika i pripadnika drugih neprijateljskih grupacija (26.947 ubijenih, 2.950 ranjenih i 86.032 zarobljeno)".

O razmjerima tadašnje represije svjedoče i drugi pokazatelji: "oko 300.000 napustilo je zemlju, blizu 200.000 nije imalo pravo glasa na izborima 1945. go­dine zbog suradnje s okupatorima, nekoliko desetaka hiljada bilo je pod raznim istragama organa gonjenja itd"


Usprkos svemu naznačenom, još 1980-ih godina glavni komunistički histo­riografi iz Hrvatske (Dušan Bilandžić) i iz Srbije (Branko Petranović) sa slič­nim su ponosom govorili o stanju 1945. godine. Bilandžić naglašava kake se u povijesti "rijetko stječe tako čvrsta i nepodijeljena vlast u rukama jednog revolucionarnog pokreta: svi organi vlasti - zakonodavni i izvršni, vojska i mi­licija, sigurnost i sudstvo - bili su bez izuzetka čvrsto u rukama KPJ"., dok Petranović ističe sljedeće:"Pred narodima Jugoslavije otvarale su se 1945. ne slućene mogućnosti razvitka, na novim političkim i socijalnim osnovama, kao rezultat nestanka građanskog poretka".

 

Vrelo: "Slučaj Perković - Spašavanje zločinačke budućnosti", str. 49-55


Travanj 2015.