Ulazak njemačke vojske u Vlašku Malu


Elias BRICA


Nakon ulaska njemačkih trupa 1941. godine nastao je opći kaos u Jugoslaviji, jer nitko to nije očekivao. Ante Topić Mimara, slikar iz Berlina tajnim je putem saznao da Hitler sprema napad na Kraljevinu Jugoslaviju i o tome obavijesio tadašnjeg ambasadora Ivu Andrića. Ali Andrić nije shvaćao ozbiljno i nije obavijestio Beograd. Tako je napad Njemačke na Jugosalviju dočekan krajnje nespremno.

 

10. travnja 1941. godine prolašena je Nezavisna Država Hrvatska koja je obuhvaćala i teritorij Bosne i Hercegovine. Iste te godine , nekoliko dana prije Uskrsa, došla je, u moje mjesto Vlaška Mala (danas se zove Posavka Mahala) jedna motorizirana jedinica njemačke vojske (deutschen Vermacht). Bilo je oblačno i kišovito.

Cijelo mjesto se skupilo da vidi došljake. Za mnoge je to bila senzacija jer takva vozila nisu nikad vidjeli. Puno ih je mahalo došljacima, i oni uvidješe da su dobrodošli. Također, njemački vojnici su pokazivali mirnoću i znake prijateljstva prema narodu. Vojska je, vjerojatno, poslije dugog puta našla se pred seoskom kapelom, na kiši. Bogatiji ljudi su im ponudili smještaj po njihovim kućama. Njemački oficiri su znali da u selu žive samo Hrvati i postupali su kao prijatelji. Tako je veliki dio vojske razmješten po kućama a drugi dio je boravio pod velikim šatorom gdje je bila i njihova kuhinja.

 

Usprkos obostranom prijateljstvu veliki problem je predstavljalo sporazumijevanje, dakle jezik. I jedni i drugi su smatrali da se obostrano razumiju, pa su putem mimike, i na svaki drugi mogući način objašnjavali jedni drugima. I za divno čudo, uspijevalo je. U selu nitko nije znao njemački, samo površno sin trgovca Nike Mimice, zvani "Brajo". Negdje je pohađao trgovačku školu pa je tamo malo naučio njemački, dobio je prigodu da malo obnovi ovaj jezik. Mi djeca smo molili "Braju" da i nas nauči njemački što je on sa zadovoljstvom činio iako je znao samo nekoliko riječi. Kada bi neki  njemački vojik čuo od nas njemačku riječ, bilo im je drago.

S vremenom se je između seoskog stanovništva i njemačkih vojnika stvorilo prijateljsvo. Selo je, na neki način, oživjelo. Također i mi djeca smo radili na tome. Tako smo jednom od gline napravili stotine njemačkih vojnika sa vozilima. Figure su se osušile na suncu i tako smo pokazli Nijemcima. Vojnicima se to veoma dopalo i hvalili su naše "umjetničko djelo".

 

Da bi podspješili vojničku hranu vojnici su kupovali jaja od seoskog stanovništva. Sjećam se jednog vojnika koji je došao u našu kuću s torbom punom jaja. Rekao je mojoj majci: "Eier kochen!", i pokazao svoj vojnički ranac s jajima. Majka je odmah razumjela što želi i na šporet pristavila veliki lonac s vodom. Kad je voda provrila vojnik je stavio jaja i izvadio svoj sat. Rekao je i prstima ruke pokazao da jaja moraju kuhati samo pet minuta. Kada je vrijeme prošlo povadio je jaja iz vode i pri odlasku nešto rekao. Vjerojatno se zahvalio na usluzi. Dolazio je još par puta i radnja je uvijek bila ista. Obzirom da sam ja naučio par riječi njemačkog odvažio sam ga pitatati, "Du Name? Du woher?" Razumio me je i rekao da se zove Jozef i da je iz Salzburga. Koja slučajnost!!! Tko je mogao tada i zamisliti da će Salzburg nakon toliko godina biti moja druga domovina....

 

... U to vrijeme nije bilo opasnosti ni od kuda, kao da nije bio rat. Narod se je zbližio s vojskom tako da su neki pomagali u svakodnevnim poslovima. Neki vojnici kao da su bili članovi obitelji i nazočili su obiteljskim svečanostima. Ovo idiličo vrijeme nije trajalo dugo. Početkom ljeta njemačka vojska dobila je naređenje da mora ići dalje.

Pri rastanku narod iz sela je plakao. Poneki njemački vijnici su također plakali.

 

Vrelo: "Die letzte Schlacht des Zweiten Weltkriges" (Zadnja bitka Drugog svjetskog rata)


 



Studeni 2014.