VRIJEME STRADANJA

Stradanje povlači tri pitanja:

  • Tko je stradao?
  • Kako je stradao?
  • Tko je krivac?

Tko je stradao?

Siročadima Podvučijaka nitko nije smio reći istinu o stradanju njihovih oče­va. Riječi poginuo, ubijen bile su opasne zbog velikog broja doušnika, kako do­maćih, tako i sa strane, koji su uglavnom bili prosjaci. Djeca su imala pravo samo na odgovore: ne znam, umro i nestao. Desetak godina nakon rata o stra­danju Hrvata Podvučijaka sasvim se šutjelo. Dio istine o stradanju dobili smo od starijih rođaka, ali uvijek uz opasku da "imaš da šutiš". Tek nakon završetka imao sam pristup župskim Maticama Podvučijaka. Tada sam prvi put vidio za­pisanu istinu: ubijen od četnika, poginuo u borbi s četnicima, ubijen od parti­zana, poginuo u borbi s partizanima.

Iz svih Matica umrlih župa Podvučijaka od 1941 - 1946. dobio sam relativno mali broj ispisanih. Zašto? Obrana Podvučijaka u najtežim danima 23. i 24. svib­nja 1945. godine svoje poginule pokapala je po njivama i samo obavještavala rodbinu kad je netko poginuo i gdje je pokopan. U mjestu najveće pogibije -Vlaškoj Maloj - ispisana su imena samo onih koje su sutradan prepoznale hrab­re žene i majke iako su to partizani zabranjivali. Neprepoznate partizani su po­kopali na Nujića njivu u Vlaškoj Maloj. Svi, koji su poslije pada Podvučijaka uh­vaćeni, a bio ih je veliki broj, odvedeni su u Samac, Odžak i Modriču, ubijeni i pokopani u zajedničkim grobnicama Mrka Ada, Armani i Modrički Lug. Neprepoznati ranjenici, mahom Pećničani, pokopam su u vrbiku sela Prud. Svi službeno "nepokopani", a u stvari ubijeni, vodili su se nestalima.

Novi problem bio je križni put. Je li tijekom 1945. godine tko boravio na pod­ručju Podvučijaka? Ostala je zapravo još samo sudbina onih koji su se preko Ja­ruga povukli u Hrvatsku. Veliki broj tih ljudi povukao je sa sobom svoje golobrade sinove bojeći se partizanske osvete. Ti su golobradi mladići bili svjedoci tko je ubijen u Samcu i Brčkom. Budući da su branitelji Podvučijaka proglašeni ustašama, trebalo ih je razvrstati. Isto tako hranitelji obitelji nisu bili mobili­zirani, ali su bili u seoskim stražama. Svi mobilizirani branitelji došli su u Podvučijak u vojničkim odijelima i s osobnim naoružanjem, tako da nije bilo teš­ko razvrstati: ustaše, domobrane, njemačke vojnike...

Uveo sam ove kategorije stradalnika:

-  Civil - žene, djeca, starci, invalidi;

    - Civil-obrana - vojno sposobni hranitelji obitelji koji nisu mobilizirani, a držali su seoske straže. Kategoriji civil-obrana dodao sam mladiće 1925., 1926. i 1927. godište koji nisu regrutirani već su nakon kratkotrajne obuke od njih formirana novačka satnija;

- Domobran-obrana - to su mobilizirani, mahom oženjeni, koji su potkraj 1944.
godine dobili vojnički dopust i ostali čuvati svoje obitelji od četnika;

- Ustaša-obrana — mahom mladi neoženjeni vojnici koji su potkraj 1944. go­
dine dobili vojnički dopust i ostali braniti Podvučijak;

- Njemački vojnik-obrana - dragovoljci koji su potkraj 1944. godine dobili
vojnički dopust i ostali braniti Podvučijak;

- Domobran - mobilizirani vojnici, mahom neoženjeni, koji su ratovali po Sla­
voniji, Lici, Zagorju. Oni su nestali na križnom putu.

- Ustaša — dragovoljci, mahom neoženjeni, služili su u elitnim postrojbama
Hrvatske vojske;  

- Njemački vojnik — dragovoljci, mahom neoženjeni. Prošli su dopunsko vojno
školovanje u Austriji i Njemačkoj. Nešto ih je preživjelo zahvaljujući zaroblje­
ništvu u Francuskoj. Kući su se vratili tek 1946. godine.

Kako je stradao?

Od početka 1941., pa sve do početka 1945. godine, zapovjedništva domo­branskih, ustaških i njemačkih postrojbi redovito su sa svim podacima obavješta­vali župske urede Podvučijaka o načinu stradanja i mjestu pokopa stradalnika. Prema maticama župa Podvučijaka od 1941 - 1946. jasno je tko je poginuo u bor­bi protiv koga, ubijen od koga, gdje i kada. Svi ostali službeno i neslužbeno vođe­ni su kao nestali.

Prema već izrečenim principima - kako je tko stradao - razvrstao sam stra­dalnike prema sljedećim standardima:

- Poginuo - s puškom u ruci na prvoj crti bojišnice. Do 24. svibnja 1945. go­
dine sve je jasno, ali sam pojasnio poginule 25. svibnja na Vlaškoj Maloj, jer senisu pojavili na Jarugama;

- Strijeljan — pojmovno to podrazumijeva presudu suda. Takvih je veoma ma­
li broj, pa svi kojima u Maticama umrlih piše strijeljan zapravo su ubijeni:

- Ubijen - najveći dio stradalnika Podvučijaka je ubijen bez oružja, kao za­
robljenik ili kao civil, pri partizanskim racijama;

- Nestao - taj pojam sačuvao sam za stradalnike križnog puta. O njima nema nekakvih bitnih podataka. Neki su samo viđeni, ali njihova sudbina je vjero­ jatno ta da su ubijeni ili umrli zbog iznemoglosti, gladi i žeđi. Među nestale uvrstio sam i branitelje koji su probili obruč i domogli se planine Vučijak. Oni su zapravo likvidirani od OZNE, ali budući da se nema nikakvih podataka njih sam smjestio među nestale.

Godine 1989. počeo sam istraživanje - razgovore sa skoro svim preživjelim iz svih župa Podvučijaka. Mnogi su se bojali da ih snimim, ali sam razgova­rao i polako slagao mozaik stradanja. Hrvati Podvučijaka nisu bili nacionalisti. Bili su ponosni na svoj narod, ali još više na svoju crkvu. Treća svetinja bila je obitelj. Lijepo se živjelo od šuma Vučijaka, brežuljaka gdje je uspijevalo voće, i plodne ravnice, gdje je uvijek bilo dovoljno kukuruza i pšenice. Prema narod­noj nošnji djevojaka i mladića Podvučijaka vidi se jedan lijep život.

Proglašenje Nezavisne Države Hrvatske Hrvati Podvučijaka primili su s odu­ševljenjem. Oni su Bosnu smatrali dijelom Hrvatske države, i daje rijeka Drina prirodna granica Istoka i Zapada. Prva mobilizacija pokazala je što misle ostala dva naroda u Podvučijaku. Nešto malo Srba javilo se na mobilizaciju, a ostali su ostavili žene i djecu i odbjegli u planinu Vučijak. Tu je formiran četnič­ki odred pod zapovjedništvom vojvode Branka Kovačevica iz Donje Dubice. Mu­slimani Odžaka odzvali su se na mobilizaciju u nešto većem broju od Srba. Mno­go žitelja Podvučijaka bilo je oslobođeno vojske kako bi osigurali hranu za vojsku.


Istočnu granicu Istoka i Zapada postavili su Nijemci, i ona je bila rijeke Drina i Sava od Rače do ušća i Dunav od Beograda do Đerdapa. Granicu na Drini brani­li su mobilizirani iz Podvučijaka, ojačani profesionalnim Hrvatskom vojskom. Granicu na Savi od Rače do Zemuna branila je Hrvatska vojska, a granicu na Dunavu Nijemci. Oružje i streljivo bilo je njemačko.

Podvučijak je administrativno potpao pod ispostavu Slavonski Brod. Na pri­jedlog Slavonskog Broda za logornika Podvučijaka imenovanje advokat Zdenko Odić. Sva vlast bila je u njegovim rukama, a izvješća je podnosio u Slavon­ski Brod. Zdenko Odić bio je jako dobar čovjek, bio je Hrvat, ali za suživot sa Srbima i Muslimanima. U Odžaku je postojala žandarmerijska ispostava u ko­joj je ostavio i žandare Kraljevine Jugoslavije, a popunio s Hrvatima i Musli­manima. Organizirao je seoske noćne straže s puškama jednometkama. U hr­vatskim selima bile su hrvatske seoske straže, u srpskim srpske, a u Odžaku mu­slimanske straže. Uz žandare jedino su seoske straže smjele javno nositi oružje.

Podvučijak je bio protočan kraj, nije se smjelo nositi kokarda i oružje. To je posebno pogodovalo četnicima Branka Kovačevica. Početak nemira i stradanja Podvučijaka bilo je ubojstvo Zdenka Odića. Za zapovjednika žandarmerijske is­postave logornik Zdenko Odić postavio je svog štićenika Matu Perića iz Garevca, koji je kasnije promijenio prezime u Belić. Mato je bio veoma visok i jak čov­jek i po naravi seoski siledžija. Na nekoj proslavi ubio je čovjeka i osuđen na za­tvor koji je ležao u Mitrovici. Vjerojatno se u Mitrovici družio s predratnim ko­munistima. Nije bio komunist, ali je postao njihov simpatizer.

Čitav Podvučijak imao je samo dva predratna komunista, studenta u Beo­gradu Vida Devića, rodom iz Novog Grada, i dr. Velimira Gojnića, liječnika u Odžaku, Crnogorca. U ambulanti u Odžaku osnovana je prva partijska komu­nistička ćelija. Tko su bili članovi te partijske ćelije može se samo nagađati. Kao komunistički simpatizer iz te je partijske ćelije Mato Perić — Belić dobio za­datak da likvidira svog odvjetnika Zdenka Odića. Za pomoćnike su mu odre­đeni žandari Srbi Mušić i Tatić.

Logornici su često puta morali podnositi izvješće o stanju u svom području. Logornik Odić redovito je putovao istim pravcem Odžak — skela Novi Grad uz osi­guranje seoskih straža i žandara. Na slavonskoj strani čekalo ga je osiguranje iz Slavonskog Broda. Odlazak i povratak logornika uvijek je bio po danu.

Mato Perić — Belić znao je, kao zapovjednik žandarmerijske postaje, dan i sat povratka logornika Odića. Na dan odlaska i povratka skelski prijelaz osi­guravali su Hrvati. Tog dana povratka Mato Belić, Mušić i Tatić pokušali su razoružati hrvatsku stražu. Kako su ovi to odbili, nastala je pucnjava u kojoj su ubijena sva tri Hrvata iz straže na skeli u Novom Gradu. S druge strane Save hrvatsko osiguranje čulo je pucnjavu i logornik Odić uz osiguranje krenuo je putem Bosanski Brod — Brusnica — Kadar.

Od Kadra prema Odžaku vode dva puta. Prvi Kadar - Svilaj - Vrbovac - Po-točani - Odžak, i dugi Kadar - Kočijaš - Potočani - Odžak. Logornik Odić oda­brao je drugi pravac gdje gaje kod Crvenih stijena čekala zasjeda Mate Perića - Belića. Zapucali su izravno na logornika Odića, ubili ga i pobjegli kod četnič­kog vojvode Branka Kovačevića. Četnici su ih primili, ali u sva trojicu nisu ima­li povjerenja pa su bili izolirani pri četničkom odredu u Vučijaku. U Podvučijak su se vratili tek poslije pada Vlaške Male. Vjerojatno su ih četnici čuvali kao adu­te za susret s partizanima.

Logornik Zdenko Odić bio je istinski Hrvat ali i čovjek suživota s Muslima­nima i Srbima. Nikad nije niti če biti veći sprovod u Podvučijaku. Poslije pogi­bije logornika Odića nestalo je mira u Podvučijaku i počeo je strah za život. Svi žitelji Podvučijaka očekivali su novog logornika. Imali su časnika u Hrvatskoj vojsci, pa su očekivali da jedan od njih dođe i štiti narod. Oružani zdrug u Slavon­skom Brodu znao je za četnički odred Branka Kovačevića na Vučijaku. Nekoli­ko puta pokušali su čišćenje terena, no Branko bi se sa svojim četnicima privre­meno sklonio na Trebavu, i čim čišćenje prođe opet vraćao na Vučijak. Znali su i za pljačkanje pograničnih sela Podvučijaka: Botajice, Dobre Vode, Velike Brus­nice i Klakara.

Koliko znam nisu ni seoski knezovi pismeno tražili novog logornika, prem­da su smatrali da ubijenog logornika Zagreb treba koliko danas zamijeniti. Nažalost, Nezavisna Država Hrvatska nije odredila ni domaćeg ni čovjeka iz Hrvatske da bude na čelu Hrvata Podvučijaka. Taj nemar Nezavisne Države Hrvatske prema Hrvatima Podvučijaka jedan je od razloga tako velikog stra­danja hrvatskog puka. Da su Hrvati Podvučijaka imali jednog glavnog čovje­ka zaduženog od države da organizira obranu sela, čovjeka koji smije i može raz­govarati i sa neprijateljem, spasio bi se veliki broj života.

Kako Podvučijak nije dobio logornika počelo je samoorganiziranje i to uglav­nom na župskom nivou. Svaka župa dobila je po jednog tabornika koji je orga­nizirao obranu župe. Svatko se o sebi brinuo. Četnički odred Branka Kovačevi­ća, osokoljen neimenovanjem logornika, počeo je svoj plan uništenja Podvuči­jaka. Zbog stalnih pljačkanja i ubijanja rubna sela Podvučijaka - Botajica, Dobra Voda, Velika Brusnica polako su selila na sigurnija mjesta: Pećnik, eravac, Plehan. Kod kuće su ostali samo starci i starice.

Hrvatska vojska imala je potpunu kontrolu prometnice Bosanski Brod - Brus­nica - Kadar - Svilaj. Putevi prema Doboju bili su pod kontrolom četničkog odreda Branka Kovačevića. Ohrabreni četnici, koji su mahom bili rođeni u Podvučijaku: Mala Brusnica, Gornji Svilaj, Novi Grad, Donja Dubica, Trnjak, dobro su poznavali teren i počeli su pljačkanje i ubijanje po cijelom Podvučija­ku. Dobro su poznavali ljude, bogate, siromašne, naoružane, bez puške... Ve­liki dio Podvučijaka ostao je bez hrane i bilo kakovog oružja. Malobrojna i sla­bo naoružana obrana nije im se mogla izravno suprotstaviti. Cijena dobre puš­ke bila je cijena jedne krave.

Najteže je bilo ujesen 1943., zimi 1943./44. i u proljeće 1944. godine. Tisuću vojnika Podvučijaka borili su se po svim ratištima Bosne i Hrvatske, a njihove žene i djeca živjeli su u strahu i nesigurnosti.

U ljeto 1944. godine dogodilo se nešto što je ljudski, ali ne i vojnički.

Hrvati Podvučijaka, koji su zdušno prihvatili Nezavisnu Državu Hrvatsku, postali su "dezerteri". Naime, između države i obitelji izabrali su obitelj. Svi oženjeni vojnici nisu se vraćali u svoje postrojbe već su ostali zaštititi svoje obi­telji od četnika Branka Kovačevića. Neoženjeni uglavnom su se vraćali u svoje postrojbe. Većina vojnika dolazila je na vojnički dopust bez osobnog naoružanja.

U roku mjesec dana s domobranskim Zdrugom u Slavonskom Brodu, gdje je bio ne mali broj ljudi Podvučijaka, uspostavljena je linija snabdijevanja hra­nom, oružjem i municijom. Uglavnom je to bilo lako pješačko naoružanje - mi­traljezi, strojnice, puške i minobacači manjeg dometa. Zbog manjeg broja pro­fesionalnih vojnika, u obranu Podvučijaka uključeni su hranitelji obitelji, ne-mobilizirani žitelji Podvučijaka.

Prvi put napravljena je linija obrane Podvučijaka od četnika Branka Kova­čevića. Linija je išla pravcem Kadar - Kočijaš - Smrekovac - Filipovića vino­grad - Lipa - Gnionica - Pećnik. Sve te postaje bile su dobro ukopane s mitra­ljezima i automatskim oružjem. Svaku točku obrane Podvučijaka branio je po jedan vod koji se, naravno, smjenjivao. Na punktovima prve1linije obrane de­žuralo se danonoćno.

Druga linija obrane, koja je bila gusto postavljena na petstotinjak metara iza prve linije, opremljena je minobacačima i automatskim oružjem. I druga lini­ja obrane imala je danonoćno dežurstvo. Rezervisti su bili smješteni po školama i područnim uredima, ili po kućama blizu linije bojišnice. Vojnički gledano do­bar sustav obrane.

Obrambenim rovovima na potezu Kadar i Kočijaš zapovijedao je tabornik Juro Ravnjak iz Donjeg Svilaja. Obrambenim kotama Smrekovac, Filipovića vinograd i Lipa zapovijedao je bojnik Ivan Čalušić s tri voda. Obrambenim ko­tama Gnionica i Pećnik zapovijedao je Ivo Rajkovača, bojnik iz Bijelih Bara s četiri voda, jer je njegova bojna imala zadatak braniti rijeku Bosnu.

Dobro postavljena obrana imala je i prve rezultate. Vjerojatno ne znajući za obrambeni ustroj obrane Podvučijaka četnički vojvoda Branko Kovačević kre­nuo je u novi pohod na Podvučijak. Krenuo je starim sigurnim putem između srpskog sela Gnionice i Pećnika, preko Odžaka i Mrke Ade do Donje Dubice i Trnjaka. Uspješno su prošli sve područje do Gornje Dubice, ali ih je tu dočeka­la zasjeda, pa su morali uzmicati pravcem Balegovac - Bijele Bare - Ćorića Brdo - Lipa. Pri povlačenju četnika na Gorica brdu poginuo je i četnički vojvoda Bran­ko Kovačević. Nitko od četnika nije preživio ovu avanturu. Naravno, i brani­telji Podvučijaka imali su žrtava, najviše iz Balegovca i Dubice, jer su neza­štićeni frontalno napadali.

Uslijedila je osveta nad srpskim selom Trnjak. Selo je zapaljeno i nevelik broj civilnog stanovništva je ubijeno. To je prva i zadnja ljaga bačena na obranu bra­nitelja Podvučijaka. Taj bezumni čin pojedinaca kasnije je teško koštao žitelje Podvučijaka.

Pogibijom vojvode Branka Kovačevića četnički odred se pritajio i čekao par­tizanske jedinice. Tri mjeseca u Podvučijaku se mirno živjelo i radilo, ženilo i udavalo. Veza s Hrvatskom održavala se koridorom Slavonski Brod - Bosan­ski Brod - Brusnica - Kadar. Naoružanje i municija, kao i brašno, redovito su stizali.

S desne strane rijeke Bosne partizani su "oslobađali" selo po selo, jer otpor nije bio veliki. Petar i Ivo Rajkovača prešli su sa svojom satnijom zaleđenu ri­jeku Bosnu i pokušali pomoći Hrvatima s druge strane rijeke Bosne. Pohod po­moći završio je porazom, uz poginule i ranjene. Neslavno su se vratili natrag.

Četnici su iskoristili manjak obrane Pećnika i Gnionice i 21. 01. 1945. godi­ne upali u Pećnik i poklali obranu. Satnija Ive Rajkovače povratila je Pećnik i uspostavila obranu, no narod Pećnika povukao se u donja sela Podvucijaka. Neuspjela "pomoć" koštala je pedesetak života.

Oko mjesec dana partizani su uglavnom izviđali teren, gdje su obrambeni bunkeri i špijunirali o stanju u Podvučijaku. Većina tih izviđača je pohvata­na. Stariji su zadržani u zatvorima, a mlađi, među kojima je bio i dio Hrvata iz Bosne, redovito su puštani na slobodu.

Tijekom ožujka 1945. godine partizani su pokušali napade na pojedine obram­bene bunkere branitelja Podvucijaka, ali su uz velike gubitke uzmicali. Mje­sec dana uz male gubitke uspjeli su se obraniti od trostruko jačeg neprijatelja. Oko 15. travnja Hrvatska vojska počela je povlačenje prema Zagrebu. Preki­nuti su svi putovi opskrbe i branitelji Podvucijaka našli su se u totalnom okru­ženju. Njima je ponestajalo municije jer su napadi bili svakodnevni. Preživjeli su mi rekli daje svaki drugi metak bio ćorak. Pred braniteljima je bila dilema: bezuvjetna predaja ili proboj prema zapadu.

U zoru 22. travnja branitelji su napustili liniju obrane i krenuli na sasta­nak u Gornjem Svilaju. Domaći partizanski doušnici odmah su to dojavili par­tizanima. Bez ispaljenog metka partizani su isti dan ušli u Pećnik, Jakeš, Odžak, Srnavu, Potočane, Jošavu, Duge Njive, Vrbovac. Čak su na Vrbovcu dovukli da­lekometne topove, jer se s kote Vrbovac Podvučijak vidio kao na dlanu.

U Gornjem Svilaju s kote Kadar s koje puca pogled na rijeku Savu sve do Slavonskog i Bosanskog Broda izvidnice su javile da je proboj nemoguć. Svi bi izginuli u neravnopravnoj borbi. Bezuvjetna predaja nije dolazila u obzir. Bra­nitelji Podvucijaka nisu razlikovali četnike i partizane. Partizani su za njih bili samo preodjeveni četnici. Partizani Bosanske Posavine, uz mali broj musli­mana, bili su sve do početka 1945. godine četnici.

Odluka je donesena - vratiti se na svoje stare položaje. Satnija Ive Rajko­vače preko Novog Grada i Vlaške Male krenula je prema Odžaku, pa dalje pre­ma Pećniku. U relativno kratkom roku uspjeli su povratiti napušteni Odžak, ali se dalje nije moglo jer su partizani postavili utvrđene linije Gnionica - Srnava - Jezero - Modrički Lug. Satnija Ivana Čalušića krenula je prema Vrbovcu gdje su ga čekali partizani. U međuvremenu došla je vijest da su 23. 04. 1945. go­dine, na Jurjev dan — blagoslov u Donjem Svilaju, partizani ušli u Gornji Svilaj.

Branitelji su se dogovorili da tu jaku partizansku postrojbu zaokruže i uni­šte. Satnija Ivana Čalušića, preko sela Nevoljica, izbila je na Kadar i odsjekla odstupnicu prema Kadru. Partizani su se povlačili prema Svilajskim Ritovi­ma i rijeci Savi. Većina je poginula, a preostali su se utopili u virovima rijeke Save. Koliko je partizana izginulo ili utopilo ne zna se pouzdano, sigurno je ne­koliko stotina. Na vijest o stradanju u Svilaju partizani su se povukli iz Vr­bovca, Dugih Njiva i Jošave na više kote, ali su postavili svoju obranu na Ćori-ća brdu. Bile su velike žrtve i s jedne i s druge strane, ali kota Lipa ostala je u rukama partizana. Nakon 25. travnja 1945. godine uspostavljena je nova linija obrane: kanal Potočani - Ražljevi - Odžak - Mrka Ada. Tijekom bijega pred bra­niteljima partizani su ostavili veću količinu oružja i municije. Žene, djeca i star­ci iz sela Gornji Svilaj, Donji Svilaj, Vrbovac, Duge Njive, Jošava, Potočani i Sr­na va preselili su se iza obrambene linije.

Nova obrambena linija imala je prednost brisanog prostora, što je izgledalo neosvojivo. Linije su bile dobro popunjene i danonoćno čuvane. Ta linija obra­ne opstala je čitav mjesec dana. Partizani su pokušavali dnevnim topničkim i mi­nobacačkim granatiranjem, te noćnim pješačkim napadima, probiti linije obra­ne, ali svaki put bez uspjeha, uz zanemarive gubitke branitelja.

Dana 9. svibnja 1945. godine dogodilo se da se oko dvije stotine Garevljana, koji su se poslije akcije "pomoći" našli u Podvučijaku, bez oružja predalo parti­zanima. Istog dana ubijeni su u Burica štali u Garevcu. Budući da Garevac nije pripadao Podvučijaku nisam detaljno ispitivao taj neljudski postupak koji se zove Burica štala. Tu rupu u obrani popunili su Adačani i Balegovčani. Dese­tak dana trajalo je zatišje pred buru. Branitelji Podvučijaka Dobili su novi bor­beni poticaj i odlučili: živ se ne predajem u ruke partizana. Desetak dana nije bilo nekih pješačkih napada, ali je zato danonoćno radila artiljerija i avioni.

Ali 23. svibnja 1945. godine partizani su forsirali rijeku Bosnu i upali u selo Prud. Pobili su obranu sela i sve ranjenike. Istog dana branitelji su istjerivali partizane i tek sutradan uspjeli povratiti selo Prud. Istoga dana, 23. svibnja, partizani su ogromnim snagama napali Odžak, i ujutro 24. svibnja i osvojili ga. U obrani Odžaka poginuo je veliki broj branitelja. Oni su se povukli na novu li­niju: utok rijeke Jošave - Prnjavor - Žabari - Balegovac. Više se nisu mogli ko­pati rovovi, već su se za obranu koristili odvodni kanali i guste međe.

U sumrak dana, 24. svibnja 1945. godine partizani su krenuli u tri pravca. Glavnina je napadala Vlašku Malu, a pomoćni pravci napada bili su Ražljevi i Balegovac. Iza ponoći 25. svibnja 1945. godine zadnja obrana Podvučijaka je pala uz mnogobrojne žrtve s obje strane. Žene koje su istoga dana išle prepozna­vati poginule pričale su mi da su morale preskakati mrtve, jer se nije moglo pro­ći od poginulih.

Dio satnije Ivana Calušića povukao se u planinu Vučijak, a drugi je dio od­stupio prema Zoricama. Petar Rajkovača sa dijelom svojih branitelja povukao se prema Vučijaku. Jedan dio je ostao u Vučijaku, a drugi je produžio prema Derventi. Ostali preživjeli povukli su se prema Zoricama. Neki su se, pogoto­vo lakše ranjeni, skrivali po kućama, štalama, podrumima. Grupa koja je kre­nula prema Zoricama istoga jutra prešla je Savu na Jarugama. Predali su se hrvatskim partizanima. Preživjeli govore da su ih hrvatski partizani ljudski primili, nahranili i napojili. Oduzeli su zatečeno oružje, a lakše ranjene previli. Obećali su im pošteno suđenje.

Već poslije ručka 25. svibnja 1945. godine pročitano im je da će svi do mra­ka biti prebačeni u Bosanski Samac, i da će im tamo biti suđeno. Točno u mra-čak svi su bili preko Save prebačeni u Bosanski Samac. Tu su ih razvrstali - mla­diće, starce i ljude u punoj životnoj dobi. Za godine nisu pitali, samo su gledali stas i izgled. Ubijani su i bačeni u rijeku Savu u noći 25. i 26. svibnja, a nešto manje po danu 26. svibnja 1945. godine.

Vjerojatno je netko Muhamedu Mujbegoviću, bratu poznatog partizanskog liječnika, rekao: Dosta! Nekoliko dana trajala su daljnja ispitivanja. Starci i mla­dići pušteni su kućama, a ostali su odvedeni na prisilni rad u logor Brčko. Po­neki je preživio tamošnji logor, vjerojatno uz pomoć veza, ali o logoru Brčko nisu smjeli cijelog života ništa reći. Šutnja je njima bila daljnji život. Dana 26. svib­nja 1945. godine u Podvučijaku je počeo pretres po kućama svih sela Podvuči-jaka. Uz partizane bili su domaći Srbi i dio odžačkib Muslimana. Oni su bili ti koji su prepoznavali "ustaše". Pri pretresu kuća stradali su mahom nevini ljudi, koji pušku nisu nosili, niti su sudjelovali u obrani Podvučijaka. Ubijane su i žene "ustaške", ali i djeca. Ubijani su i starci, jer im je sin bio "ustaša".

Dana 27. svibnja 1945. godine pokrenut je lanac prikupljanja oružja i ubi­janja onih koji su se skrivali po međama, šumama i u blizini kuća. Ako se uzme daje duljina lanca bila blizu 20 kilometara, onda je u toj posljednjoj akciji čiš­ćenja sudjelovalo oko tisuću partizana. Poslije te akcije preživjeli partizani otišli su na svoja radna mjesta. U Podvučijaku je formirana jaka jedinica OZNE, na čijem je čelu bio partizan - Hrvat Branko Grebenarević iz Odžaka. Prema svim kazivanjima korektan čovjek koji je poznavao ljude Podvučijaka. OZNAje ima­la zadatak hvatati odbjegle branitelje koji su se skrivali po planini Vučijak.

Nakon stoje dobio izvješće daje ubijen "ustaša", a Branko Grebenarević je po­znavao ljude, utvrđeno je daje "ustaša" star samo 14 godina. Branko je poslao izvješće u Sarajevo. Odgovor Sarajeva je bio: Branko Grebenarević se premješ­ta za šefa OZNE u Teslić, a šef OZNE u Podvučijaku imenovanje Mato Perić - Belić iz Garevca, koji je ubio logornika Zdenka Odića.

Poslije pada Podvučijaka misli se da je u Vučijaku bilo oko dvije stotine pre­živjelih i dobro naoružanih branitelja, koje je OZNA nazvala "šumnjacima". Zbog velikog rizika čišćenja Vučijaka OZNAje pribjegla taktici doušnika. Naj­većim dijelom u nastojanju sačuvati vlastiti život, broj doušnika je rastao. Sum­nja je toliko narasla daje svatko u svakoga sumnjao, muž u ženu, brat u bra­ta, rođak u rođaka, susjed u susjeda... Sumnja je trajala godinama i tako uništi­la u Podvučijaku povjerenje i solidarnost.

Vjerojatno zbog osobnih razloga Mato Belić osobno je ubio mnoge Hrvate kao jatake "šumnjaka". No, i odbjegli branitelji, svako hvatanje i pogibiju svog čla­na kažnjavali su ubijanjem po njihovom mišljenju, doušnika. Ružno, ali se do­godilo. Zadnji potez OZNE bila je amnestija. Preko seoskih odbornika, mahom poštenih ljudi, pozivali su odbjegle branitelje, koji su se skrivali u Vučijaku ili u blizini svojih kuća, da se predaju uz pošteno suđenje.

Veliki broj branitelja je povjerovao svojim odbornicima, svojim ljudima s ko­jima su bili i u rodbinskim vezama. Za Pećnik, Srnavu i branitelje koji su se skri­vali u Vučijaku sabirni centar bio je u Modriči. Za Potočane, Duge Njive, Vrbovac, Svilaj, Vlašku Malu, Balegovac i Gornju Dubicu sabirni centar bio je u Odža­ku, a za Prud, Vojskovu i Zorice u Bosanskom Samcu. Svi ti "amnestirani" bra­nitelji ubijem su i zatrpani u zajedničke grobnice u Modričkom Lugu, Armanima, Mrkoj Adi i Prudu. Tko je preživio? Starci, žene, djeca i preživjeli s križ­nog puta. U svakoj župi Podvučijaka pedesetih godina bila je po jedna crkvena klupa. Očito je da je partizanska vlast Podvučijaku naumila dokrajčiti Hrvate Podvučijaka. Što nisu uspjeli ubiti naumili su obiteljski i ekonomski uništiti.

Odmah poslije pada Podvučijaka Hrvatima je oduzeto pedeset posto stočnog fon­da za potrebe narodne vojske. Prema tadašnjim agroekonomskim mjerama za pravovremenu obradu zemlje, par volova obrađivao je 30, a par konja 40 dunuma. Naravno, računalo se na proljetnu i jesenju sjetvu. Krava muzara pokriva­la je peteročlanu obitelj. Jedna ovca po članu obitelji opskrbljivala je potrebe pokrivača i čarapa. Svinja od 150 kilograma osiguravala je meso i mast za pe­teročlanu obitelj.

Hrvati Podvučijaka imali su jedan od najvećih standarda življenja u bivšoj Kraljevini Jugoslaviji. Dolaskom partizanske vlasti oni su svedeni na granicu preživljavanja smanjenjem stočnog fonda za pedeset posto. Hrvati Podvučijaka većinom su živjeli u velikim obiteljskim zajednicama koje su imale 200 dunuma šume i 300 dunuma obradive zemlje. Agrarna reforma uništila je seoska gospodarstva Podvučijaka. Naravno, nastupila je prisiljena djelidba oduzete zem­lje kako bi se zemlja spasila. Time se uništila ekonomska baza Podvučijaka -obiteljsko gospodarstvo. Oko sedamdeset posto gospodarstva vodile su žene s maloljetnom djecom. Nekoliko godina poslije rata Podvučijak je već mogao ži­vjeti. Obnovio se malo stočni fond, kokoši, svinje, krave pa i volovi.

Kad su tek izbjegli gladovanje, partizanska vlast uvodi obavezu. Toliko jaja, masla, sira, pšenice i kukuruza. Na prste jedne ruke po pojedinim mjestima mo­glo se nabrojati one koji su mogli izmiriti obavezu. Svoju maloljetnu djecu slali su preko Save da kopaju po cijelo ljeto, samo da bi se izmirila obaveza. Starce i starice, kojima je sve pobijeno, kiselili su po podrumima do pasa u vodi u pola zime.

Na kraju meni, a vjerujem i Vama ostaje pitanje: Zar je to moguće?

Svaku riječ koju sam napisao i svaki podatak o stradalnicima više puta sam provjerio. Razmjerno broju stanovnika, Podvučijak je najveće stratište II. svjet­skog rata, i to samo jednog naroda. U samo nekoliko dana ubijena je trećina ži­vućeg hrvatskog življa.

...........................................................

Izvor: Fra Grga Vilić, knjiga „Vrijeme stradanja“

Str.7-15


Svibanj 2010.