Zaboravljene zemlja

Božo ODOBAŠIĆ

 

Putovati Bosnom u proljeće i ljeto je pravi ugođaj. Putovati kroz njezine gore, riječne doline, Prisavlje i široku Posavinu, od Dervente do Brčkog, znači doživ­jeti ljepotu, širinu, različitost obi­čaja triju naroda. U naizmje­ničnom šarenilu sela i gradova s njezinim kulturnim bogatstvom svih koji ovdje žive, u lepezi katoličkih crkava, muslimanskih džamija i pravoslavnih hramova, zvonika, kupola i minareta, u čov­jeku se širi duh čovjekoljublja i osjećaj zajedništva u Bogu koji nas sve iz ljubavi stvori. Gledajući to sve zas jednoga putovanja od Sarajeva preko Olova do Tuzle, Gradačca, Modriče, Odžaka, Der­vente, Plehana, Doboja, Zenice i opet do Sarajeva, čovjek se pita kako je nekome mogla pasti na pamet podjela Bosne na neke entitete. Svaka podjela je ubojstvo Bosne. Tko imalo gleda na to mul­tikulturalno i naizmjenično pove­zano blago suživota, kroz dugu povijest naslagano višenarodnom tradicijom, morao bi biti odušev­ljen promicanjem dijaloga i pra­vog, nepolitiziranog, ekumeniz­ma. Prolazeći Bosnom, čovjek se susreće s činjenicom da su tu sto­ljećima živjeli ljudi različitih vjeroispovijesti, narodnih kultura i običaja. U razgovoru s jednostav­nim i naobraženim ljudima bosan­skog podneblja suživot je doživlje­na i poštovana stvarnost. Samo su izluđene glave mogle 1991/92. ot­početi osvajački rat s ideologijom "etničkog čišćenja" ili tzv. "huma­nitarnog preseljenja" cijelih naro­da jedne regije da bi se stvorile etnički čiste države, velika Srbija, velika Hrvatska ili Bosanska dža­mahirija. Nažalost, te su ideologi­je kroz rušilački i ubilački rat u mnogočemu izmijenile predivnu sliku Bosne, kako njezine prirode tako i njezinih stanovnika koji boluju od nanesenih rana rata kako na tijelu tako još više u duši.

Razrušena župna crkva u Kulini
Razrušena župna crkva u Kulini

Na spomenutom mi putu pro­ljetni miris svakovrsnog cvijeća, svježega lista proljetno ozeljenih gora, Crepoljskog, Konjuha, Javor­nika, Ozrena i Majevice, Trebavca i Vlašića te nad Sarajevom pono­sito uzdignutog Trebevića ispuni dušu nakon duge sumorne zime provedene uglavnom u stanu i uz toplu peć. Zaustavih se popiti ka­vu u jednom restoranu na Ko­njuhu, ali ne zbog kave nego da se načas naužijem ljepote razastrtih gora, dolina i potočića što ih dobri Bog dade čovjeku na čuvanje. Kakve ljepote! No među beskraj­nim zelenilom koje oku godi i dušu odmara, pogledu se ne mogu sakriti porušene kuće i uništena gospodarstva u tom kraju. I opet se čovjek pita: komu je to trebalo? Kakve ludosti zloumnika, bolesnih političara i vojnih moćnika koji su se drznuli porušiti sklad prirode i čovjeka. Ali proljetna obnova prirode kao da sama od sebe podržava i potiče obnovu među ljudima. Daj Bože da se to što prije i ostvari, molim u sebi.

Molite za mir

Stigoh do Živinica i Tuzle.

Upadljivo se u Živinicama uzdižu dva minareta nove džamije u gradnji. Čini mi se da arhitekt nije uskladio ambijent i novu džamiju. Usput je i mnogo drugih novih minareta. Pomislih kako je bilo teško dobiti dozvolu za gradnju religioznih obj ekata u prošloj Jugoslaviji a narod ih je trebao. Hvala Bogu da se danas grade, samo ako bi bili na slavu Božju i zbližavanje naroda. Kamo sreće da ih sve vjerske zajednice grade i da se među svima uzdižu pohvale i molitve Bogu svih ljudi! U Kladnju me zaustavila jedna policijska patrola jer sam nešto brže vozio. Bili su vrlo ljubazni. Upozoriše me da sporije vozim. Vidjevši da sam svećenik, spontano otpoče razgo­vor i o vjeri. Rekoh da se "nikada ne treba bojati čovjeka ako iskreno Boga voli i njemu se moli". Jedan policajac pred dru­gom dvojicom ozbiljno mi reče:

"Molite Boga da i nama dođe miri" Bila mi je draga ta zamolba.

S ceste Tuzla-Orašje skrenuh prema Gradačcu. Nauživah se div­nih krajolika što se s planine Tre­bovac šire prema Posavini. S nekoliko vidikovaca pogled puca prema Slavoniji. Brežuljci prekri­veni voćnjacima a napose šljivici­ma. Sjećam se mnogih posavskih mjesta koja su odatle bila lako vidljiva. Sela su bila urešena lijepim kućama, crkvama, džami­jama. Bilo je uživanje pogledati mjesto Čardak. Prepoznatljiv je bio po prekrasnoj crkvi Gospe žalosne i samostanu Služavki Maloga Isusa što ih ovdje sagradi nadbiskup Josip Stadler. Crkve više nema. Sada se pogled širi kao nad prašumom. Crkvu su srušili agresori srpske vojske i četnici 1992. kao i sve crkve, župne kuće i samostane u Posavini.

Caritas pomaže

U Gradačcu je župnik Miroslav Agostini imao goste iz Italije. Bio je to direktor biskupijskog Cari­tasa iz Firence Don Piero Sabatini. Oni su već prije pomagali obnovu toga kraja, crkve i župnog stana. Pomogao sam kao prevoditelj jer su ponudili i daljnju pomoć po­vratnicima toga kraja. Posebno bi željeli pomoći u obnovi poljo­privrede da ljudi mogu živjeti od rada svojih ruku. Obišli smo selo Ledenice gdje je Caritas iz Firence već ranije pomogao obnovu ta­mošnje grobljanske crkve. Usput pogledah na pruzi Modriča Grada­čac "oklopni vlak", tj. ostatke po­sebno zavarenih zaštitnika na va­gone utovarenih tenkova i teškog oruđa kojim je JNA od Modriče pokušala razbiti obranu Gradačca. Ovdje su ipak razbijeni i sada je taj vlak kao spomenik pobjede. Potom sam posjetio i Čardak da barem vidim ruševine tamošnjeg Gospina svetišta.


Mladi župnik Željko Vlajić uz mnogo žrtava i strpljivosti već je gotovo obnovio župnu kuću. U njoj je otvorio i kapelicu i otpočeo okupljati tamošnje povratnike. Povratak teško ide jer su se u selo naselili Srbi prognanici, uglavnom iz Srednje Bosne, i ne žele se vra­titi. Srpska vlast i međunarodna zajednica, kao i u drugim dijelovi­ma Republike Srpske, i ne žure s njihovim iseljavanjem iz hrvatskih kuća. Održavajući takvo stanje oni počinju tvrditi kako se Hrvati i ne žele vraćati, iako im je to zapravo onemogućeno. Tako i međunarod­na zajednica održava srpsku agre­siju i etničko čišćenja. Prenoćio sam u Gradačcu, a potom sam se uputio prema Derventi gdje sam predvodio misu zadušnicu povo­dom druge obljetnice smrti župni­ka Stipe Jularića. Putujući cestom Gradačac - Modriča - Podnovije - Derventa primijetio sam normal­no življenje u srpskim selima dok su sve kuće u hrvatskim selima porušene. Skeleti popaljenih i opljač­kanih kuća sablasno strše u zelenilu i šikari koja je sve već progutala.


U Kulini se zaustavih kod isto tako razrušene župne crkve. A bila je predivna, sagrađena u stilu la­đe. Sjećam se s koliko muke i ljubavi sagradi je vlč. Pero Anić, st., sada župnik u Brčkom. Crkva je odande kao golubica zračila vedrinom i ljepotom. Unutar crkve ruševine su uklonjene. Oltar stoji na svome mjestu. Netko je upalio i svijeću, simbol uskrsnuća i obnove. Do Dervente sve hrvatsko je porušeno. Na toj relaciji živjeli su samo Hrvati.

Obnova u Derventi

U samoj Derventi minirana je pred rat izgrađena župna crkva. Župni ured je već gotovo obnov­ljen pomoću Caritasa biskupije Terni iz Italije i gospodina Heri­berta Hölza, voditelja Caritasa iz Duisburga. Obnovu kuće u kojoj su stanovale sestre Kćeri Božje ljubavi pomogli su g. Davor Čor­daš (Sarajevo) i g. Vinko Marić (Žepče). Posebno su u toj obnovi sudjelovali i carabinieri talijanske vojske sa svojim kapelanom Don Angelom. On je i kip sv. Ante od­nio na restauraciju. Uklanjanje ruševina minirane župne crkve financirao je bivši član predsjed­ništva BiH g. Ante Jelavić, želeći valjda barem donekle ispraviti politiku HDZ prema Hrvatima bo­sanske Posavine. Biskupija Terni obećala je pomoći i izgradnju nove crkve. Nadamo se da će to ubrzo otpočeti. U župnoj kući otvorena je i kapelica za tamošnje vjernike, njih stotinjak obitelji koje su u Derventi preživjeli sve strahote rata.


Pođoh potom vidjeti što je učinjeno na Plehanu. Putujem sje­ćajući se divnih pogleda s Plehana na cijelu Posavinu, Bosanski i Slavonski Brod. Tražim u širokoj dolini zvonike naših 15 župa der­ventskog kraja, Žeravca, Koraća, Novog Sela itd. Nema nijednoga. Sve izgleda kao prašuma iz koje strše skeleti popaljenih, opljač­kanih i razrušenih kuća. I predi­van perivoj šljivika uz cestu do Plehana vapije za povratnicima. N ema tko obrezati sočne grane da mladice šljivom urode. Sve je za­mrlo. Posavinu su, čini se, svi za­boravili. Jedino Crkva s požrtvov­nim svećenicima koji vole svoju Bosnu uporno potiče i pomaže povratak. Žalosno je da i mnogim svećenicima iz Bosne nije do povratka. Mnogi svećemci, čak domaći sinovi, Bosne zaboravljaju svoj zavičaj. Na Plehanu se susre­toh s hodočasnicima iz krčke biskupije koji su prihvatili spon­zorstvo u obnovi župe Cer. Sjetih se da je krčka biskupija uvijek imala misionarskog duha. Pred­vodili su ih Mons. Franjo Velčić, generalni vikar krčkog biskupa Mons. Valtera Župana, i Mons. Andrija Depikolozvane. S Cera su došli vidjeti i razrušenu crkvu sv. Marka i franjevački samostan na Plehanu. Prvi povratnik na Plehan gvardijan fra Ivan Ćurić već je ovdje od stare štale uredio župnu kapelicu i centar za pomoć povrat­nicima. Kako je on već bio otputo­vao na sastanak Caritasovih rad­nika u Neumu, nađoh se pred pos­jetnicima iz Krka u ulozi doma­ćina. Protumačio sam im važnost Plehana za Posavinu i njegovu po­vijest koliko Sam ja znao. Posjet­nic i su razgledali "'reliquiae reli­quiarum" što su ih franjevci u no­voj kapeli izložili i sačuvali. Ostali smo još neko vrijeme razgledajući s plehanskog visa panoramu Posa­vine. Predivan pogled. Posavina derventskog kraja je pravo veliko Zagorje, ali se čini da su je, što se tiče obnove, bosanskohercegovački, hrvatski i europski, nažalost i mnogi njezini stanovnici i svećenici, uglav­nomu zaboravili. Ipak se čini da će upornošću Crkve, marljivih sve­ćenika i dobrih ljudi koji uporno potiču započeti povratak ipak biti hrvatske Posavine.

 

Iz Kalendara sv. Ante za 2002. godinu 

Siječanj 2011.