Zaboravljene zemlja
Božo ODOBAŠIĆ
Putovati Bosnom u proljeće i ljeto je pravi ugođaj. Putovati kroz njezine gore, riječne doline, Prisavlje i široku Posavinu, od Dervente do Brčkog, znači doživjeti ljepotu, širinu, različitost običaja triju naroda. U naizmjeničnom šarenilu sela i gradova s njezinim kulturnim bogatstvom svih koji ovdje žive, u lepezi katoličkih crkava, muslimanskih džamija i pravoslavnih hramova, zvonika, kupola i minareta, u čovjeku se širi duh čovjekoljublja i osjećaj zajedništva u Bogu koji nas sve iz ljubavi stvori. Gledajući to sve zas jednoga putovanja od Sarajeva preko Olova do Tuzle, Gradačca, Modriče, Odžaka, Dervente, Plehana, Doboja, Zenice i opet do Sarajeva, čovjek se pita kako je nekome mogla pasti na pamet podjela Bosne na neke entitete. Svaka podjela je ubojstvo Bosne. Tko imalo gleda na to multikulturalno i naizmjenično povezano blago suživota, kroz dugu povijest naslagano višenarodnom tradicijom, morao bi biti oduševljen promicanjem dijaloga i pravog, nepolitiziranog, ekumenizma. Prolazeći Bosnom, čovjek se susreće s činjenicom da su tu stoljećima živjeli ljudi različitih vjeroispovijesti, narodnih kultura i običaja. U razgovoru s jednostavnim i naobraženim ljudima bosanskog podneblja suživot je doživljena i poštovana stvarnost. Samo su izluđene glave mogle 1991/92. otpočeti osvajački rat s ideologijom "etničkog čišćenja" ili tzv. "humanitarnog preseljenja" cijelih naroda jedne regije da bi se stvorile etnički čiste države, velika Srbija, velika Hrvatska ili Bosanska džamahirija. Nažalost, te su ideologije kroz rušilački i ubilački rat u mnogočemu izmijenile predivnu sliku Bosne, kako njezine prirode tako i njezinih stanovnika koji boluju od nanesenih rana rata kako na tijelu tako još više u duši.
Na spomenutom mi putu proljetni miris svakovrsnog cvijeća, svježega lista proljetno ozeljenih gora, Crepoljskog, Konjuha, Javornika, Ozrena i Majevice, Trebavca i Vlašića te nad Sarajevom ponosito uzdignutog Trebevića ispuni dušu nakon duge sumorne zime provedene uglavnom u stanu i uz toplu peć. Zaustavih se popiti kavu u jednom restoranu na Konjuhu, ali ne zbog kave nego da se načas naužijem ljepote razastrtih gora, dolina i potočića što ih dobri Bog dade čovjeku na čuvanje. Kakve ljepote! No među beskrajnim zelenilom koje oku godi i dušu odmara, pogledu se ne mogu sakriti porušene kuće i uništena gospodarstva u tom kraju. I opet se čovjek pita: komu je to trebalo? Kakve ludosti zloumnika, bolesnih političara i vojnih moćnika koji su se drznuli porušiti sklad prirode i čovjeka. Ali proljetna obnova prirode kao da sama od sebe podržava i potiče obnovu među ljudima. Daj Bože da se to što prije i ostvari, molim u sebi.
Molite za mir
Stigoh do Živinica i Tuzle.
Upadljivo se u Živinicama uzdižu dva minareta nove džamije u gradnji. Čini mi se da arhitekt nije uskladio ambijent i novu džamiju. Usput je i mnogo drugih novih minareta. Pomislih kako je bilo teško dobiti dozvolu za gradnju religioznih obj ekata u prošloj Jugoslaviji a narod ih je trebao. Hvala Bogu da se danas grade, samo ako bi bili na slavu Božju i zbližavanje naroda. Kamo sreće da ih sve vjerske zajednice grade i da se među svima uzdižu pohvale i molitve Bogu svih ljudi! U Kladnju me zaustavila jedna policijska patrola jer sam nešto brže vozio. Bili su vrlo ljubazni. Upozoriše me da sporije vozim. Vidjevši da sam svećenik, spontano otpoče razgovor i o vjeri. Rekoh da se "nikada ne treba bojati čovjeka ako iskreno Boga voli i njemu se moli". Jedan policajac pred drugom dvojicom ozbiljno mi reče:
"Molite Boga da i nama dođe miri" Bila mi je draga ta zamolba.
S ceste Tuzla-Orašje skrenuh prema Gradačcu. Nauživah se divnih krajolika što se s planine Trebovac šire prema Posavini. S nekoliko vidikovaca pogled puca prema Slavoniji. Brežuljci prekriveni voćnjacima a napose šljivicima. Sjećam se mnogih posavskih mjesta koja su odatle bila lako vidljiva. Sela su bila urešena lijepim kućama, crkvama, džamijama. Bilo je uživanje pogledati mjesto Čardak. Prepoznatljiv je bio po prekrasnoj crkvi Gospe žalosne i samostanu Služavki Maloga Isusa što ih ovdje sagradi nadbiskup Josip Stadler. Crkve više nema. Sada se pogled širi kao nad prašumom. Crkvu su srušili agresori srpske vojske i četnici 1992. kao i sve crkve, župne kuće i samostane u Posavini.
Caritas pomaže
U Gradačcu je župnik Miroslav Agostini imao goste iz Italije. Bio je to direktor biskupijskog Caritasa iz Firence Don Piero Sabatini. Oni su već prije pomagali obnovu toga kraja, crkve i župnog stana. Pomogao sam kao prevoditelj jer su ponudili i daljnju pomoć povratnicima toga kraja. Posebno bi željeli pomoći u obnovi poljoprivrede da ljudi mogu živjeti od rada svojih ruku. Obišli smo selo Ledenice gdje je Caritas iz Firence već ranije pomogao obnovu tamošnje grobljanske crkve. Usput pogledah na pruzi Modriča Gradačac "oklopni vlak", tj. ostatke posebno zavarenih zaštitnika na vagone utovarenih tenkova i teškog oruđa kojim je JNA od Modriče pokušala razbiti obranu Gradačca. Ovdje su ipak razbijeni i sada je taj vlak kao spomenik pobjede. Potom sam posjetio i Čardak da barem vidim ruševine tamošnjeg Gospina svetišta.
Mladi župnik Željko Vlajić uz mnogo žrtava i strpljivosti već je gotovo obnovio župnu kuću. U njoj je otvorio i kapelicu i otpočeo okupljati tamošnje povratnike. Povratak teško ide jer su se u selo naselili Srbi prognanici, uglavnom iz Srednje Bosne, i ne žele se vratiti. Srpska vlast i međunarodna zajednica, kao i u drugim dijelovima Republike Srpske, i ne žure s njihovim iseljavanjem iz hrvatskih kuća. Održavajući takvo stanje oni počinju tvrditi kako se Hrvati i ne žele vraćati, iako im je to zapravo onemogućeno. Tako i međunarodna zajednica održava srpsku agresiju i etničko čišćenja. Prenoćio sam u Gradačcu, a potom sam se uputio prema Derventi gdje sam predvodio misu zadušnicu povodom druge obljetnice smrti župnika Stipe Jularića. Putujući cestom Gradačac - Modriča - Podnovije - Derventa primijetio sam normalno življenje u srpskim selima dok su sve kuće u hrvatskim selima porušene. Skeleti popaljenih i opljačkanih kuća sablasno strše u zelenilu i šikari koja je sve već progutala.
U Kulini se zaustavih kod isto tako razrušene župne crkve. A bila je predivna, sagrađena u stilu lađe. Sjećam se s koliko muke i ljubavi sagradi je vlč. Pero Anić, st., sada župnik u Brčkom. Crkva je odande kao golubica zračila vedrinom i ljepotom. Unutar crkve ruševine su uklonjene. Oltar stoji na svome mjestu. Netko je upalio i svijeću, simbol uskrsnuća i obnove. Do Dervente sve hrvatsko je porušeno. Na toj relaciji živjeli su samo Hrvati.
Obnova u Derventi
U samoj Derventi minirana je pred rat izgrađena župna crkva. Župni ured je već gotovo obnovljen pomoću Caritasa biskupije Terni iz Italije i gospodina Heriberta Hölza, voditelja Caritasa iz Duisburga. Obnovu kuće u kojoj su stanovale sestre Kćeri Božje ljubavi pomogli su g. Davor Čordaš (Sarajevo) i g. Vinko Marić (Žepče). Posebno su u toj obnovi sudjelovali i carabinieri talijanske vojske sa svojim kapelanom Don Angelom. On je i kip sv. Ante odnio na restauraciju. Uklanjanje ruševina minirane župne crkve financirao je bivši član predsjedništva BiH g. Ante Jelavić, želeći valjda barem donekle ispraviti politiku HDZ prema Hrvatima bosanske Posavine. Biskupija Terni obećala je pomoći i izgradnju nove crkve. Nadamo se da će to ubrzo otpočeti. U župnoj kući otvorena je i kapelica za tamošnje vjernike, njih stotinjak obitelji koje su u Derventi preživjeli sve strahote rata.
Pođoh potom vidjeti što je učinjeno na Plehanu. Putujem sjećajući se divnih pogleda s Plehana na cijelu Posavinu, Bosanski i Slavonski Brod. Tražim u širokoj dolini zvonike naših 15 župa derventskog kraja, Žeravca, Koraća, Novog Sela itd. Nema nijednoga. Sve izgleda kao prašuma iz koje strše skeleti popaljenih, opljačkanih i razrušenih kuća. I predivan perivoj šljivika uz cestu do Plehana vapije za povratnicima. N ema tko obrezati sočne grane da mladice šljivom urode. Sve je zamrlo. Posavinu su, čini se, svi zaboravili. Jedino Crkva s požrtvovnim svećenicima koji vole svoju Bosnu uporno potiče i pomaže povratak. Žalosno je da i mnogim svećenicima iz Bosne nije do povratka. Mnogi svećemci, čak domaći sinovi, Bosne zaboravljaju svoj zavičaj. Na Plehanu se susretoh s hodočasnicima iz krčke biskupije koji su prihvatili sponzorstvo u obnovi župe Cer. Sjetih se da je krčka biskupija uvijek imala misionarskog duha. Predvodili su ih Mons. Franjo Velčić, generalni vikar krčkog biskupa Mons. Valtera Župana, i Mons. Andrija Depikolozvane. S Cera su došli vidjeti i razrušenu crkvu sv. Marka i franjevački samostan na Plehanu. Prvi povratnik na Plehan gvardijan fra Ivan Ćurić već je ovdje od stare štale uredio župnu kapelicu i centar za pomoć povratnicima. Kako je on već bio otputovao na sastanak Caritasovih radnika u Neumu, nađoh se pred posjetnicima iz Krka u ulozi domaćina. Protumačio sam im važnost Plehana za Posavinu i njegovu povijest koliko Sam ja znao. Posjetnic i su razgledali "'reliquiae reliquiarum" što su ih franjevci u novoj kapeli izložili i sačuvali. Ostali smo još neko vrijeme razgledajući s plehanskog visa panoramu Posavine. Predivan pogled. Posavina derventskog kraja je pravo veliko Zagorje, ali se čini da su je, što se tiče obnove, bosanskohercegovački, hrvatski i europski, nažalost i mnogi njezini stanovnici i svećenici, uglavnomu zaboravili. Ipak se čini da će upornošću Crkve, marljivih svećenika i dobrih ljudi koji uporno potiču započeti povratak ipak biti hrvatske Posavine.
Iz Kalendara sv. Ante za 2002. godinu