Zemlja neiscrpnih inspiracija
Enes KARIĆ
Bosna je bila prije 1992. godine zemlja mnogolikih inspiracija gotovo desetak stoljeća. Opjevali su njene krajolike mnogi pjesnici. Jedan je književnik zahvaljujući Bosni postao nobelovac. Religijski komparativisti Bosnu su slavili kao Abrahamovu/Ibrahimovu bašču u kojoj su njegovi sinovi više uživali nego li patili. U Bosni su se odbrojavala četiri vremena nebeskog podrijetla. Svemogući Bog je na Bosnu prosuo svoje obilne riznice milosti. U Bosni su vam ispred kućnog praga prolazile dvije trećine religijskog mozaika zemaljske kugle. Bosna je bila zemlja mnogobrojnih izvora, lijepih proljeća i slatkog cvijeća ...
Od ljeta Gospodnjeg 1992., Bosna je postala po prvi put u svojoj povijesti jedna opća domovina zla i stanište nesreća. Od te godine u Bosni ste se mogli napojiti zlom i uzeti na stotine zlih inspiracija bez ikakva napora, poteškoće ili zapreke. Kao da je iz zemlje bosanske namjesto izvorske vode i bistrih vrela pokuljalo najraznovrsnije, stoglavo zlo. Čitav je svijet tada kazao da su to zlo na svojim plećima iznijeli, i svojim ga rukama po zemlji bosanskoj sijali, Abrahamovi sinovi koji su za sebe tvrdili da su pravoslavci. Ali, zašto je tako bilo, i da li je do kraja bilo baš tako čitalac će vidjeti na drugim stranicama ove kronike. Ne samo da ja u ovoj kronici bilježim da su muslimani Bosne iz tog vremena bili u mnogim gradovima zadugo opkoljeni, to bilježe i mnogi kroničari (te se, dakle, o tome i tamo može po istini čitati). Pravoslavni Abrahamovi sinovi, kako su sebe zvali, su se od tih vremena pokazali nenadmašnim kovačima zla. Zamislite samo kakav je položaj mravuljka koji se nalazi u središtu užarenog prstena. Spašava ga od smrti samo neprekidno boravljenje u centru. Kud god se pomakne, pogotovu ako pokuša da se nagne na jednu ili drugu stranu, izvrgava se smrtnoj pogibelji! Eto, zbilja je tako bilo teško stanje muslimana u tom vremenu ...
Putnici sa zapadnih strana Zemlje napisali su mnoge knjige o muslimankama stradalnicama u Bosni. Jedan je od pisaca jedne takve knjige, na pitanje kako je mogao napisati tako dobro djelo, odgovorio: »Idite u Bosnu! Tamo dobije inspiraciju i onaj ko je nikada nije imao!" Ovaj je autor svoje djelo prodavao u desetine tisuća primjeraka. Kažu da je u pripitom stanju, u jednom pariškom lokalu, zahvaljivao na bosanskoj muslimanskoj nesreći. Da je nije bilo nikada on ne bi postao tako dobar pisac! Mnogi su zapadni teoretičari rata u Bosni tvrdili kako on nije imao samo svoje loše strane, već i one dobre. Prije nije bio zabilježen rat silovanjima. Da nije bilo rata u Bosni i da samozvani pravoslavni sinovi Abrahamovi nisu iskovali takvu strategiju ratnog zvjerstva, teorije rata bile bi siromašnije! Do udesa Bosne 1992. nije se znalo za ofanzive na obraz i ženina poštenje. Osvojiti jednu zemlju - to je poznato iz prijebosanskog rata, to su radili Napoleon, Džingiskan, Kutuzov ... Ali, izdati generalštabsko naređenje da se izvrši juriš na ženskinje jednog naroda i njihov obraz, eto, to imademo samo u Bosni. A nakon Bosne mnogi su promicatelji rata širili takvu strategiju i po drugim zemaljskim stranama. Jer, otkriće jednog zla, koje ljudima nije prije na takav način bilo znano, dovodi do umnažanja prije svega samog tog zla, a potom i drugih takvih zala. Silovanje jedne majke pred njezinom djecom dovelo je do silovanja te majke pred njezinim roditeljima, pa potom i pred njezinim mužem ... Generali su kazali: »Silujte je prvo pred onim koje je ona rodila, potom pred onima koji su nju rodili, potom pred njenim mužem koji je s njom djecu izrodio!«
Nepredvidivi su putevi čovjekove inspiracije u zlu, govorile su neke zapadne proučavateljice bosanske nesreće na čuvenim zapadnim sveučilištima. Gotovo da bi se moglo kazati da samo čovjek od svih Božijih stvorenja može biti genije zla. Čak ni satana, šejtan, nije znao kud bi sa tako plodnom ljudskom inventivnošću zla u bosanskoj zemlji ...
O bosanskoj tragediji dosada je, dakle samo nekoliko desetljeća nakon njenog okončanja, odbranjeno na stotine pa i više učenih doktorskih disertacija. Poseban problem koji je obrađivan i razmatran sa više aspekata bio je problem mučenja ljudi vodom. To su bile one najinspirativnije teme za koje su se otimali mladi istraživači bosnalozi.
Tako je jedan francuski student dokazivao da je mučenje ljudi vodom u Bosni posljedica religijskog atavizma. Premda je Zapad uveo pranje stražnjice vodom u svoj higijenski kodeks modernog doba, neki ga se narodi ne pridržavaju samo stoga što je pranje stražnjice religijski sankcionirano, npr. u judaizmu, islamu i sl. Prisvojiti takvu praksu značilo bi postati na trenutak jevrej ili musliman, makar to bilo i u nužniku! (Kažu da je ovaj francuski doktorand bio pohvaljen od predsjednika ispitnog odbora. Tragedija Bosne, kazao je on, mora se svestrano sagledavati. Ne smije se čak ni stražnjica zaobići. Uostalom, problem Bosne i jeste na toj ravni, gospodo moja).
Narod je ulicama Sarajeva mjesecima, pa i godinama, prkosno nosio kanistere u stampedu za vodom. Samozvani pravoslavni sinovi Abrahamovi su sa brda sipali usijanim željezom koje je ljudima odsijecalo noge, ruke, glave ... Moj prijatelj sa Ciglana pričao mi je da su nedavno satima tražili ruku jednog čovjeka. Gusani komad željeza ruku je, ko od šale, otrgnuo, otkinuo, odbacio negdje u park. Našli su je tek sutradan, jedva od nje otjeravši nekog gladnog psa koji je tu ruku, također, bio našao ... I ovaj je čovjek tražio vodu izgubivši pri tom život, a njegovo mrtvo tijelo ruku. To je, gospodo moja, nevjerovatna fantastika, umijeće umiranja u Bosni 1992. godine u Sarajevu, Goraždu, Mostaru, Jajcu, Bihaću, Gradačcu, Srebrenici ... Evropski su smrtoslovci (tanatolozi) nakon 1992. godine u ekspedicijama dolazili u Bosnu. (Samo jedan od njih je do sada objavio tri oveća toma o maštovitosti ubijanja u Bosni. Pritom je napomenuo da još u bilješkama ima tri petine neobrađenog materijala koji će on svakako prezentirati javnosti. Samo da vidi odjek prva tri toma). Bosna njega toliko mnogo inspirira da ni kazati ne može sve u ta prva tri toma ...
U Bosni se umire sa nepodnošljivom inventivnosti zla. Tu možete ko od šale vidjeti smrt dvoje djece u autobusu pogođene velikim mecima protuzrakoplovne strojnice. Ubica se pri tom pitao DA LI SU DJECI ISPALE OČI?! Da, da, to bi bilo zanimljivo znati, jer stručnjaci vele da u 93, 27 posto takvih slučajeva žrtvi ispadaju oči i zgasnu u vlastitom krilu ...
Postoje, kažu, mnogi teološki razlozi zašto su samozvani pravoslavni Abrahamovi sinovi ubili deset tisuća Sarajlija samo u prvih sedam mjeseci klanja. Prije svega, jednom takvom pravoslavnom Abrahamovom sinu došla je na san dilema: Može li Svemogući Bog proživjeti ljude ukoliko su im pomješane kosti u grobu. (Naime, dilema je vjerojatno podstaknuta činjenicom da u Sarajevu nema grobljanskog prostora i da se ljudi sahranjuju u tuđim grobovima ... ). Stoga, nigdje, gospodo moja, nigdje Sudnji Dan neće biti tako zanimljiv kao u Bosni! Kada se zbude naređenje Božije:
Budi! - tada će kosti iz pretijesnih grobova letjeti svojim vlasnicima sudarajući se o tuđe kosti" Proživljeni će se jedni drugima čuditi i pitati: »Otkud nas toliko u jednom grobu, gospodo moja? Čemu ova stiska, ljudi moji? Ko je ono od nas trojice prvi, a ko potonji bio zaklan usijanim željezom s brda?«
Takav je dijalog na Sudnjem danu moguć samo u Bosni! Jer, Bosna je zemlja neiscrpnih inspiracija nepodnošljive lahkoće umiranja. Nedavno su čak i teolozi zapali u tako zakučastu dilemu oko toga kako sahraniti čovjeka nakon toga što je ostao masna mrlja na betonu, nakon jednog sasvim direktnog pogotka usijanog željeza sa brda, kalibra 120 mm! Da, da, Bosna je i teološka inspiracija, gospodo moja. To je teologija sa novim elementima i novim definicijama smrti, groba, pogreba ... Neki teolozi već obećaju tomove i tomove mudrih odgovora ...
A iznad svega je zanimljivo što ja u ovoj kronici pišem o tome da su Abrahamovi sinovi što za sebe vele da su pravoslavci naučili opkoljene muslimane o sveopćoj nazočnosti Božijoj. Upravo tome da je dragi Bog bliži od vratne žile kucavice! Smrt pohodi domaćicu kada zapržava čorbu, to je bilo neki dan u Dobrinji. Takvih slučajeva ima još. U tom pogledu Bosna je jedna sasvim bogata, neiscrpna zemlja, gospodo moja!
Bog, veli jedna islamska tradicijska predaja, dragi Bog drži ljudsko srce između svoja dva prsta. Treba u to vjerovati kad šetaš ulicama Pariza, New Yorka, Münchena ... U Bosni je, gospodo moja, u to sasvim lahko (po)vjerovati. Kad pogledate kud sve pada usijano željezo s brda i kad se čitavi protegnete u osobnoj koži tada spoznate da su nepredvidivi putevi Gospodnji i da je Bosna, zemlja neiscrpnih inspiracija, pod mnogim prstima Njegovim.