Nema nas na mapi svijeta ako opet ne zaratimo


Faruk ŠEHIĆ


Dobro je povremeno napustiti ovu vukojebinu. Barem znaš da u velikom svijetu niko ne mari za nas, jer smo maleni u svakom smislu. Teško nam je to priznati, ali svijet može postojati i bez nas. Dobro je otići u Pariz da bi se uvjerio koliko smo sićušni giganti. Svakom bih to preporučio kao terapiju. Organizovao bih ekskurzije za odrasle i umišljene ljude. Istovario ih tamo i rekao im da se snađu kako znaju i umiju. Oni najsnalažljiviji bi bili nagrađeni sa deset ćevapa u cijelo kod Hodžića ili po svom izboru.

Naša muka staje u tih deset ćevapa. Tolika je naša vrijednost. Pojedeš porciju i teško dišeš dok se to probavi, poslije si pomalo zadovoljan, ako još pojedeš slatko, onda si na konju. Mi smo genetski gladni i ništa nam ne može pomoći da utolimo svoju milenijumsku glad. Pored svega toga, činjenica kaže da Sunce izlazi i zalazi na Balkanu. Da se ono okreće oko planete Balkan, ne oko Zemlje, jer jebeš zemlju koja Bosne nema. Tako kaže pjesma, a pjesmi treba vjerovati, ona nas je održala i slična sranja.

Pariz je idealan penicilin za napuhanost i veličinu našeg umjetnika. Jer kad sam bio tamo onda sam vidio da arapski pisci kada imaju promociju idu u Institut za arapski svijet. A taj institut je veći od svih muzeja, galerija, kina, i svih drugih umjetničkih prostora u Sarajevu, pa još puta dva. Kada kolumbijski pisci gostuju u Parizu, onda njima ne treba nikakva reklama, jer Márquez je Kolumbijac, a to je već dovoljna reklama. Svaki njihov pisac ima minimum 5-6 prevedenih knjiga na francuski u uglednim izdavačkim kućama. Dok naš čovjek gostuje u jednom malom pasažu, na kraju te slijepe ulice, u mini knjižari, u dvorani koja je ofarbana u crno. U Parizu se svaka stvar nalazi na svom mjestu. A naše mjesto je u slijepoj ulici. Ovdje ionako ne znaju ni za jednog našeg pisca, osim Danila Kiša.

Zato je moje pariško iskustvo neprocjenjivo. I ono je vrijedno isto kao i knjiga koju su mi preveli na francuski. Odeš tamo i stvari se svedu na pravu mjeru. Mi smo nepostojeća zemlja i nepostojeća kultura. Nije da nemamo kvaliteta, nego nam je politički sistem napravljen da sahrani kulturu, i taj sistem to radi vrlo dobro. Pošto u Bosni ne postoji nikakva vizija osim vizije kako napuniti vlastiti džep tuđim novcem i napraviti kuću na Poljinama Hills. Što bi rekao moj drug Kiro na kraju rata: “Da hoće da se zarati, pa da opet poginem”. Ili da čovjek pobjegne odavde.

Ali gdje osim u samog sebe. U ribolov. U alkohol. U hortikulturu. U planinarenje. U teški kriminal. Jebiga kad se kod nas još nije pojavio neki taksista kao u istoimenom Scorseseovom filmu. Neće se ni pojaviti, jer taksisti ovdje nisu previše revolucionarni. Kao što svako gleda svoju guzicu i kako je smjestiti na državni budžet, a država ko Đekna, nikad da odumre.

I tako ti se ja vratim iz Pariza, sretan zbog te nesretne knjige, vratim se kao nov. Pun ovakvih i sličnih otkrića o tome da smo mi fantomska zemlja i fantomska nacija. I kontam kako sam ogladnio jedan dan pa se zaputim do izvjesnog restorana s dobrom hranom i zasjednem tamo negdje na Pofalićima. Hrana vrhunska. Biftek sa mocarelom i suhim te svježim paradajzom. Još zalijevao nakim nazovi kvalitetnim vinom iz Hercegovine (što je obično sirće u odnosu na jeftina francuska vina), i vaistinu sam uživao. Podlojen nekim novcima koje sam tamo u Francuskoj zaradio, pa da čovjek malo opusti dušu. Ali kod nas ništa ne može biti dobro i sretno do kraja.

Kad sam htio da platim karticom, onda sam morao kaskati za uslužnim konobarom i obilaziti sve one hepeke za kartično plaćanje, ali internet je bio loš pa mi je karticu stalno odbijalo. Onda sam rekao da idem na bankomat, i konobar me uputi do nakve banke tu u komšiluku, ali na tom bankomatu nije bilo novčanica. Pa sam onda trčkarao gore-dole, ali banku nisam ugledao. Pa sam se vratio i predložio da moj drug, s kojim sam jeo, proba svoju karticu u hepecima za kartično plaćanje. I on je probao, ali nije išlo. Čak je konobar rekao: “Ma hajde, donijećeš mi pare”. Ali sam onda pitao gdje je najbliži bankomat moje banke i otišao tamo, uzeo dovoljnu količinu para i platio račun. Dok sam prolazio kraj šanka, čuo sam kako jedan mlađi imbecil, perući sude, nesvjestan da ga čujem kaže: “Šta je ovo danas, niko keša nema, sve gola sirotinja”.

Tad sam se sjetio Pariza, i koliko bi dobro bilo ovog imbecila poslati da posjeti Grad svjetlosti. Da vidi kako se novine kupuju karticom i kako ne možeš pišati ako nemaš kartice. Ili bi ga dobro bilo zatući kakvom macolom po primitivnoj bosanskoj glavuši. Ovo drugo je ipak bolje rješenje. Nekom ni Pariz ne može pomoći. Zato mi ne postojimo. Nema nas na mapi svijeta. I neće nas nikad ni biti. Osim ako opet ne zaratimo. Jedino tada ćemo biti bitni samo u svojim očima.



Prosinac 2014.