Nema s njima suživota

Piše: Josip VAJDNER

Promatrajući i živeći današnji način života možemo konstatirati da se, recipročno povećanju tehničkih mogućnosti i brzine komunikacije, povećava i broj univerzalnih isprika koje pohranjujemo u svoju memoriju i prema potrebi odašiljemo sugovornicima i onima s kojima smo na bilo koji način povezani. Tako ćemo, kao opravdanja, najčešće čuti, a i sami primijeniti konstrukcije: „Nema se vremena“, „Takva je situacija“, „Vremena su teška“ itd. Osim navedenoga, kao isprike se koriste i apriorni sudovi u čijoj su pozadini nacionalne, religijske, političke i druge predrasude. Od posljednjeg rata naovamo, nerijetko se može čuti tvrdnja: „Nema s njima suživota“. U njoj je skrivena poruka da su za sve loše oni drugi krivi, a kao zaključak se nameće rečenica: „Nema ovdje perspektive za život, valja ići negdje drugdje“. I sve ovo ne bi imalo veće važnosti od besposličarskog nadmudrivanja da se mlađe generacije ne odgajaju uz zvuke ovakvih „pjesama“. Rezultat svega jest zbunjeni naraštaj koji traga za identitetom tumarajući od fanatizma do asimilacije.


Koliko je središnja postavka da „s njima nema suživota“ besmislena i tragično-smiješna svjedoči šala koja je nastala u običnom puku. Svaki bi ju narod na svoj način mogao ispričati, a u „hrvatskoj“ verziji izgleda ovako: „Mali Haris (musliman) je išao u katoličku školu i 'naredao' puno jedinica. Kad je 'pao' na polugodištu, otac ga je izmlatio pa je, jadan, modar došao u školu. Želeći mu ponuditi rješenje životnog problema, prijatelj ga nagovori da postane katolik jer će mu, reče, stvari puno lakše ići i bit će u milosti profesora. I stvarno, nakon krštenja, Haris zaredao s peticama. Otac ga je, vidjevši ocjene, počeo hvaliti, no kad je saznao što je uradio istukao ga je više nego prvi put. Kad je ponovno došao u školu kolega ga iznenađen pita zašto je sada dobio batine, a on odgovara: 'Nema, prijatelju, s njima suživota'“.
Ovakvi i slični vicevi, nažalost, nisu daleko od stvarnosti jer mladi ljudi na ovom podneblju bivaju, već od dobi kada počinju koristiti razum, opterećeni frustracijama starijih. Drugačije mišljenje i življenje izaziva u najblažem obliku nelagodu, a u krajnjoj mjeri - strah. Tim slijedom nacionalni i vjerski pluralizam postaje, ništa drugo nego prokletstvo. On je dežurni krivac kada netko želi sebe opravdati ili drugoga diskreditirati. Istovremeno, na suprotnoj strani, doticaj s drugima kod određenog broja proizvodi to da se stide reći tko su i u što vjeruju. Još kada se tomu doda činjenica da se u obitelji ne govori o Bogu i vjerskim vrednotama, jasno je kako dobivamo sve više agnostika i praktičnih ateista.


Uz sve to, mladi odrastajući dolaze pod utjecaj globalnih medija i ljestvice vrednota koje oni kreiraju. Zbog toga se u nemalo slučajeva može prepoznati kako je mladi čovjek – uz prešutno ili otvoreno odobravanje roditelja – preuzeo materijalni nered Istoka i duhovnu pokvarenost Zapada. I zbog toga je nezadovoljan svojim životom jer ne može dohvatiti druga općeprepoznata obilježja: duševni mir istočnjaka ni materijalno blagostanje zapadnjaka. Odlaskom s ovih prostora ne nestaju problemi jer svoje osobine svatko nosi sa sobom i kao takav se susreće s novim ambijentom. Rješenje, pak, ove životne alijenacije jedino je moguće u prihvaćanju drugoga, koji drugačije vjeruje i misli, kao prigode za kristalizaciju osobnoga identiteta i pokazivanje civiliziranih normi življenja.
Prvi korak na tom putu jest zahtjev produbiti osobnu vjeru i nju svjedočiti u društvu. Dakako, u tome nije potrebno ništa spektakularno. Dovoljno je da se mladi katolik ne stidi reći kako redovito ide u crkvu; kako mu je vjera važna u životu. Na kraju krajeva, zašto mladi u međusobnu komunikaciju ne bi vratili pozdrav „Hvaljen Isus!“ koji su već odavno protjerali iz svoga mentaliteta? U tom kontekstu dobro se prisjetiti riječi bl. Ivana Merza koje je napisao svojoj majci: „Katolička vjera je moje životno zvanje“. I uistinu, onda kada katolička vjera bude obuzimala srca mladih katolika tada će oni – znajući tko su – biti otvoreni za suživot sa svima, osim s osobnim predrasudama i mržnjom.

Svibanj 2010.