Od velikog ratišta do velikog lovišta


Davor DOMAZET LOŠO

 

Na mitu o "genetskim zločincima" raznorazni "vučji čopori", u Hrvatskoj i izvan nje, po naputku političke korektnosti, rješavaju uvijek istu jednadžbu - svakoga tko pokuša javno zastupati hrvatske nacionalne interese odmah proglašavaju sljedbenikom ili zagovornikom zločinačke ideologije.

Ptišući svoju posljednju knjigu Tri razgovora ili Priča o Antikristu, ru­ski pisac i kršćanski mislitelj Vladimir Solovjev postavio je nekoliko dvojba o ratu i miru. Za njega rat a priori nije bezuvjetno zlo, kao što mir nije bezuvjetno dobro. Solovjev je ovu tvrdnju kratko obrazložio, ustvrdivši da je moguće događanje dobrog rata, kao što je moguće i događanje lošeg mira. Zato se rat, po njemu, ne može uvijek obojiti samo crnom, a mir samo bijelom bojom. Ovo njegovo, moglo bi se reći, proročanske razmišljanje potvrdit će se suočavanjem čovječan­stva s Hladnim ratom u 20. stoljeću, a odmah potom, na početku 21. stoljeća, s "vrućim mirom".

U inverziji rata i mira, koji su svijetu upriličili ratnici "Jedi", okupljeni u raznoraznim "vučjim čoporima", nema bezuvjetne razlike između onoga što jest i onoga što nije, onoga što je dobro i onoga što je loše. Ako u pitanju nisu moćnici, razlika je izbrisana i između agresora i žrtve, ne­prijatelja i protivnika, okupacije i privremenog zaposjednuća.

Taj užasavajući relativizam vjerojatno nikoga ne pogađa toliko ko­liko Hrvate i njihovu Lijepu našu. Ta malena zemlja, prvo opterećena komunizmom, a potom izložena planiranoj agresiji osmišljenoj u labo­ratoriju "hijerarhijskih urotnika", sve više ostaje bez snage, tako da praktično sada, na početku 21. stoljeća, priušćuje sebi luksuz da prakticira nešto što bi se moglo nazvati, kako se izrazio Čari Gustaf Ströhm, "uživanjem u vlastitoj propasti".


Njoj se zabranjuje odrasti. Nju se drži zarobljenu u povijesti, kako bi pomirba njezinih žitelja bila misao­na imenica. Njoj se uskraćuje i(ili) osporava vlastita teritorijalnost, a njezino more proglašava se jezerom susjedne države. U njoj hrvatska djeca ne mogu slušati nastavu na materinjem jeziku niti učiti povijest koju su u obrani opstanka krvlju ispisali njihovi očevi. U njoj se "kukom i motikom" brani naziv trga nazvanog po predsjedniku tuđe propale države, a "pseća ledina" proglašava se trgom predsjednika koji ju je stvorio i obranio. U njoj se sprječavaju istrage komunističkih zločina, dok istodobno njezini sudovi sude vlastitim braniteljima i oslobodi­teljima. U njoj se "akcijskim planovima" i "otvorenim poglavljima" popločava put prema "zapadnom Balkanu". U njoj nema političke elite koja bi izišla iz svojih sinekura i do neba vrisnula da je dosta relativiz­ma i medijskog terora.

 

Sve su ovo razlozi zbog kojih je ona postala ne više veliko ratište kao od 1991. do 1995., nego veliko lovište raznoraznih "vučjih čopora", koji na njezinom suverenitetu, samobitnosti, dostojanstvu i ponosu svako malo isprobavaju oštrinu svojih očnjaka.

 

Ukratko, Hrvatska ni u vremenima dok je bila veliko ratište, a po­glavito sada kada je postala veliko lovište nije bila omiljena glavnim zapa­dnim igračima, iz prostog razloga što samim svojim postojanjem "stvara" probleme onima koji sebe drže upravljačima nadziranog nereda. Još uvijek, ne samo u anglosaksonskim metropolama, ima političkih sila ili "vučjih čopora" koji Hrvatima nikako i nikada neće oprostiti raspad Jugoslavije, pobjedu u Domovinskom ratu, samostalnu državu i vjer­nost Svetoj Stolici.

U vremenima dok je Hrvatska bila "veliko ratište", paradigmu Hr­vatske "krivnje" uočio je Carl Gustav Ströhm i zato on piše kako ne vjeruje da se o Hrvatskoj sudi negativno zbog toga što pred vratima predsjednika Tuđmana stoji garda u povijesnim odorama ni zbog toga što predsjednikov ceremonijal iritira zapadne novinare.


Ne, nije to razlog. Za toga vrsnog njemačkog novinara i političkog analitičara te­škoće Hrvatske, od samoga početka njezina osamostaljenja i borbe za opstojnost, s mnogim zapadnim političarima i medijima jesu objekti­vne, a ne subjektivne naravi. Zato on s razlogom ne vjeruje da bi New York Times ili neko drugo glasilo izvještavalo o Hrvatskoj pozitivnije da je, umjesto Tuđmana, u Zagrebu stolovao netko drugi. Naprotiv, drži Ströhm, čak i da je Hrvatska demokratska zajednica (HDZ) predala vlast oporbi, zapadni bi mediji, u biti, malo toga promijenili u prikazi­vanju Hrvatske.

Hrvati su svojom težnjom, a prije svega svojom žrtvom za državnom nezavisnošću, razorili i versajski ugovor i jaltski poredak. Da Hrvatska nije pružila otpor i daje bila pregažena u onih četrnaest dana, kako je to stajalo u operaciji Ram, osmišljenoj i operacionaliziranoj u Gene­ralštabu JNA, Zapad i Ujedinjeni narodi ne bi imali problema ni sa Srbima ni sa Slobodanom Miloševićem. Njihova zlovolja, pa i onda kada su srpski zločini bili očiti, nije bila usmjerena prema tim zločini­ma, nego prema onome tko je sve to, navodno, skrivio, a to su Hrvati, narod koji ima ugrađene gene "endemskog nacionalizma", kako se to naučava u londonskom Institutu za strateška istraživanja.

Svi srpski političari i članovi Srpske akademije nauka znali su dobro na koju kartu igrati. Taj "vučji čopor", s Miloševićem kao predvod­nikom, dobrano je iskoristio naučavanje o "endemskom nacionalizmu".

Iz Beograda prošireni mit o Hrvatima kao "genocidnom narodu" sve do dana današnjega ima odjeka ne samo u mnogim glavama na Zapadu nego i u glavama njihovih klonova u Hrvatskoj. Taj je mit, naznačit će Ströhm, doveo do toga da su se mnogi političari i publicisti na Zapadu - dok je srpska soldateska u Vukovaru, u Dubrovniku, u Bosni i Hercegovini čudovišno ubijala u masama i silovala - radije ba­vili "nedemokratskim" i "totalitarnim" karakterom Hrvatske pod Tuđ­manom.


Nažalost, nastavit će dalje Ströhm, "streljivo" za to dobavljali su i mnogi hrvatski intelektualci i novinari. Dakle, logičan je zaključak - u Hrvatskoj "vučjih čopora" nije nedostajalo niti ih nedostaje. Oda­vno su oni za svoje geslo uzeli uzvik ruskog pjesnika Ljermontova iz 19. stoljeća- "Slatko li je mrziti domovinu, i žudno čekati propast njenu!"

 

Na mitu o "genetskim zločincima", raznorazni "vučji čopori", u Hrvatskoj i izvan nje, po naputku političke korektnosti, rješavaju uvijek istu jednadžbu - svakoga tko pokuša javno zastupati hrvatske nacio­nalne interese odmah proglašavaju sljedbenikom ili zagovornikom zloči­načke ideologije. I, rješenje jednadžbe je tu. A ono, u interpretaciji haaškoga sudišta, ima i svoj naziv - "zločinački pothvat". Od trenutka kada je "zločinački pothvat" obogatio rječnik prije svega političke i medijske scene Hrvatska je prestala biti veliko ratište i postala je veliko lovište. U njemu se lovi štošta, ali ipak najpoželjnija lovina jesu hrva­tski generali i općenito branitelji.

 

 

 

Vrelo: Iz knjige „Strategija vučjeg čopora“

 


Kolovoz 2016.