Otrovani dar

Pascal BRUCKNER


           Europa će umrijeti od načela:

           To me se ne tiče.

                             GUSTAV MAHLER

Isusovac Louis Bourdaloue, slavni propovjednik na dvoru Luja XIV, po uzoru na svetoga Bernarda razlikovao je četiri vrste savjesti: dobra smirena savjest (raj), dobra nemirna (čistilište), loša nemirna (pakao), loša mirna savjest (očaj). Ne bode li u oči činjenica da suvremena Europa pripada upravo toj, posljednjoj kategoriji? I doista, rijetko se susreće pojava da sve elite jednoga kontinenta s tolikim entuzijazmom prihvaćaju krivnju, i to u tolikoj mjeri da na vlastita pleća preuzimaju grijehe drugih, da dragovoljno preuzimaju odgovornost za pradavne katastrofe i uzvikuju: imam grižnju savjesti, imam grižnju savjesti, ima li tko kakav zločin? Krivnja nam ide na ruku: ona nam je alibi za abdikaciju. Ona je očitovanje u konačnici mirnoga suživota između užasa i smirenosti, nijekanja i dobre probave. Doživotno se ograđujemo prokletom bijednom ostavštinom zločinca kako bismo bolje zadržali distancu. Ima neke frivolnosti u svrabu što ga iza sebe ostavlja bičevanje, ima dragovoljnog prihvaćanja servilnosti. Sudski postupak protiv Europe se nastavlja, a vodi ga uz zaglušnu buku sama Europa, Sva ponosna što tako razmetljivo priznaje grijehe, ona zahtijeva univerzalni i apostolski monopol nad barbarstvom. Njezina istinska želja nije osvojiti svijet, nego odijeliti se od njega, zakloniti se od oluja. Htjela bi se zatvoriti u vlastitu čahuru kajanja, prepustiti isključivo žalosnome obilju supermarketa, životnoga standarda, hedonizma.

Nužno je, dakle, promijeniti način kako sami na sebe gledamo, posve preokrenuti vrijednosti. Na prvome bismo mjestu trebali ob­noviti transatlantske veze. Jer koliko mi ne možemo bez Sjedinjenih Država, toliko ni one ne mogu bez nas. Oni raspolažu životnošću, energijom koja nam je svima toliko potrebna. Usprkos uzajamnom nepovjerenju, nužno je da međusobno uspostavimo čvršće veze, podijelimo iste terete. Demokracije se moraju naoružati, i to moćno, kako ih tiranije ne bi pobijedile. One su istinski rizničari beskrajno propadljivog i krhkoga blaga: ljudskih prava i poštovanja načela. One su odgovorne za održanje same demokracije. Želi li imati ikakva utjecaja, Europa bi trebala, uz svog velikog susjeda, izgraditi drugu zajednicu koja bi sa svojim ambicijama i političkim oblikom bila nešto posve novo, a koja bi se rodila iz dragovoljnoga pristanka naroda kojima je narušena suverenost. Svim pobornicima velikoga raskola koji zahtijevaju službeni razvod, koji Atlantski ocean doživljavaju kao metafizičko jezero između dviju nepomirljivih filozofija treba reći kako se taj rivalitet mora pretvoriti u utakmicu između dvaju blokova koji jedan od drugoga mogu mnogo toga naučiti kada je riječ o odvažnosti i obazrivosti: europskom staloženošću ublažiti američku žestinu, a europsku razboritost američkim dinamizmom. Nije potrebno birati između Starog i Novog svijeta, jer već je njihovo dijalektičko suoča­vanje samo po sebi uzbudljivo, jedino je ono pokretač plodonosnih kontrasta. Treba zbližiti dvije zavađene polovice Zapada budući da su one, uz časnu iznimku Indije i Japana, jedini jamci pluralističkih režima. I nimalo nas se ne tiče semantička rasprava oko pojma Zapad, postoji li samo jedan ili više njih, hoćemo li ga napustiti ili sačuvati; važno je samo da on ostane subverzivni princip koji u krizu dovodi tradicije i proizvoljnosti, promiče slobodu, svim nacijama zabranjuje povlačenje u sebe (zato danas svi fanatizmi kude "zapadne vrijednosti" od muslimanskih fundamentalista do poljskih integrista). Pomiriti Europu s Poviješću i Sjedinjene Države s ostatkom svijeta, to je naša zadaća na početku ovog 21. stoljeća. Prvu poučiti kako se u bitkama ne pobjeđuje samo kompromisima i bacanjem uroka; drugoj uliti u glavu kako nije sama na svijetu, da joj božja providnost nije udijelila misiju u kojoj ne treba tražiti podršku ostalih, da mora slušati i argumentiratii da se njihova želja da drugim narodima donesu sreću protiv njihove volje može katastrofalno okončati. Sjedinjene Države moraju shvatiti kako nemamo prava biti nemušti u borbi protiv terorizma, jer ćemo samo dodatno rasplamsati plamen koji želimo ugasiti. Da se Amerika sutra uruši, Europa bi pala kao kula od karata, vratila bi se svom minhenskom refleksu popuštanja, svela bi se na luksuzni sanatorij koji će dopustiti da ga, dio po dio, raskomadaju svi mogući predatori. Raspadne li se, međutim, Europa, ni Amerika ne bi mnogo vrijedila, ukočila bi se u mračnom nacionalizmu, orvelovskom izolacionizmu. Europa i Amerika su kisik jedna drugoj. Osim toga, svaki put kad se udruže po nekom pitanju, one čine čuda.

Čemu trebamo ostati lojalni? Crnim stranicama naše povijesti ili načinu na koji smo iz njih izvukli pouke? Dugoj litaniji pokolja ili naporu što smo ga primijenili kako bismo se izvukli iz sužanjstva i bezakonja? U sučeljavanju različitih naslijeđa od kojih smo sazdani, bolje je slaviti trijumfe nego korote, jer trijumf je korota na koju se nadovezalo njezino prevladavanje, to su pretrpljene i prevladane patnje, kolektivni napor da se odupremo nesreći. Naša selektivna hipermnezija pamti samo pokore, ali ne i trenutke slave. Zašto pamtimo samo mračna vremena, a ne i svijetla razdoblja koja su se na njih nado-vezivala? Ako baš želimo pokrenuti rodoslovnu potragu, potražimo onda radije dične očeve, a ne bijedne. Trebamo, dakle, slaviti junake umjesto gadova, pravednike, a ne izdajnike, poticati vjernost prema onom najboljem što nosimo u sebi. Dužnosti sjećanja suprotstaviti dužnost prema našoj slavi. U tjeskobnim se trenucima trebamo pri­sjetiti opasnosti koje smo prevladali, ostati odlučni u trenucima kada se sve oko nas raspada, kada se gomilaju kukavički i izdaja: "Izdrži, srce moje, jer već izdržalo si okrutnije kušnje" (Odisej). Kontinent koji je već toliko puta u posljednji tren izbjegao pad u ponor i iznova se pridignuo, koji je iznova izrastao iz apokalipse Drugog svjetskog rata, nema razloga stidjeti se samoga sebe. Nužno je preokrenuti naš odnos prema prošlosti: ne doživljavati je kao izvor žalovanja, već kao vrutak samouvjerenosti. Ne mogu svi toliko priželjkivati Europu dok ona samu sebe tako malo voli, kad je ona primjer uspješnog izlaska iz barbarstva, harmoničnog braka moći i savjesti.

Europa mora produbiti demokratske vrijednosti što ih je sama osmislila, jednostavno nema drugog izbora. Ne treba njoj geografski produžetak apsurdno rastegnut do krajnjih granica, nego intenziviranje duše, kondenzacija vlastitih snaga. Ona je jedan od rijetkih prostora na ovom planetu, gdje se događa nešto apsolutno jedinstveno, a da toga ni njezine članice nisu svjesne, toliko im se to čudo podrazumijeva. S onu stranu kletvi i apologije, moramo iskazati vlastito oduševljenje što smo se rodili baš na ovom kontinentu, a ne na nekom drugom. Europa, moralna busola planeta, zaboravila je opijenost osvajanja, stekla osjećaj o krhkosti ljudskih pothvata. Ona iznova mora pronaći svoje civilizacijske sposobnosti, ne kako bi joj se ponovno smilila krv i pokolji, već kako bi prije svega mogla duhovno napredovati. No za to je nužno da duh kajanja ne uguši duh otpora. Neka nad slobodom bdije kao nad najvećim bogatstvom, neka djecu poučava slobodi još od najmlađeg školskog uzrasta. Neka slavi i ljepotu nesloge, neka se oslobodi svoje bolećive odbojnosti prema sučeljavanju, neka se ne plaši uprijeti prstom u neprijatelja, združiti nepokolebljivost prema režimima s plemenitošću prema narodima. Ukratko, neka se vrati subverzivnom bogatstvu vlastitih ideja, vitalnosti temeljnih principa.

I dalje ćemo, naravno, govoriti dvostrukim jezikom vjernosti i raskola, igrati malo ulogu tužitelja koji optužuje, a malo odvjetnika koji brani. To je naša mentalna higijena: prisiljeni smo biti i nož i rana, oštrica koja ranjava i ruka koja liječi. Prva zadaća, neke demokracije nije prežvakavati u nedogled jučerašnja zla, nego neumorno obznanjivati današnje propuste i zločine. Takva gesta zahtijeva recipročnost i da svi primjenjuju isto pravilo. Trebamo stati na kraj ucjenama krivnjom, prestati se žrtvovati našim progoniteljima. Politika prijateljstva se ne može temeljiti na prijevari: nama beščašće, a vama milost. Čim priznamo svoje pogreške, kad ih budemo imali, treba optužbu okrenuti prema tužiteljima, kako bi i oni naposljetku bili izloženi vatrenoj lavini kritike. Prestanimo miješati nužnost procjene nas samih s moralizatorskim mazohizmom. Dođe trenutak kada grižnja savjesti prerasta u drugu pogrešku koja prvu ne samo da ne poništava, nego je udvostručuje. Cijepimo druge otrovom koji je nas dugo izjedao: sramotom. Malo loše savjesti bilo bi od velike koristi Teheranu, Rijadu, Karachiju, Moskvi, Pekingu, Havani, Karakasu, Alžiru, Damasku, Harareu, Rangoonu, Kartumu, da ne spominjemo i druge, a prije svega njihovim nacijama. Najljepši dar što ga Europa može podati svijetu jest duh preispitivanja što ga je sama osmislila, a koji ju je spasio od tolikih opasnosti. Otrovan je to dar, ali je prijeko potreban za opstanak čovječanstva.

 

Vrelo:“Tiranija kajanja – ESEJ O ZAPADNJAČKOME MAZOHIZMU“

Str. 175-179

Svibanj 2011.