Strast za razaranjem


Mirko VIDOVIĆ

Akademik


I.

TKO SE U HRVATSKOJ BOJI SVJEDOKA ISTINE?

Do sada o razdoblju Titove tiranije u samoodredjenoj Hrvatskoj mogli su nesto govoriti i pisati oni koji nisu 'ni luk jeli ni lukom mirisali' - 'sluzbeni' clankopisci i placeni kolumnsti. Pa kako je nemoguce objasniti ono sto ne znamo, iz svih tih emisija i kolumni o disidentima, emigraciji, robijasima i u svijetu poznatim a u domovini presucenim piscima obican svijet nije mogao doznati zasto su hrvatski borci za slobodu i dostojanstvo odrobijali na stotine godine teske komunisticke robije po kazamatima.

Jer, prica o tome da je Tito sve ubijao koji su mu se usporitivili je svjedocenje slijepca, a ne covjeka koji je sve to vidio i podnio, pa i vodio, a nemoguce mu je ista javno reci. Hrvati su - ISTINA JE - daleko vise stradali od pripadnika drugih nacija zatocenih u titovski logor SFRJ iz jednostavnih razloga, sto Hrvati nisu isli za tim da se mijenja rezim, da se brane apstraktna prava i postuju jugoslavenski Ustav i sustav. Hrvati svu - i to svi u cijeloj lepezi napora i stradanja - zahtijevali - ostvarenje prava samoodredjenja hrvatskog naroda, prava na drzavu, prava na nezavisnost, prava na demokratski sustav vlasti, prava na pravo! Jedino Hrvati!

Slovenci se nisu istakli ni na robiji i u emigraciji s nekim osobitim zahtjevima osamostaljenja Slovenije. Srbi ni slucajno nisu isli za tim da se omoguci samoodredjenje ikojeg naroda u Jugoslaviji, tj da se razlozi Jugoslavija u satavne dijelove od prije 1918., nego da se pojaca srbijanski karakter Jugoslavije i vrati striktrno centralisticki sustav kakav je bio za Karadjordjevica i za Rankovica u neku Ruku.

Albanci su trazili 'Kosove Reupljika', Madzari vecu autonomiju Vojvodene s predominanstom madzarskog etnickog elementa, a u Bosni se je vodila briga o opstojanju posebnosti nase Republike u kojoj su podzemni elementi radili stalno u centrifugalnom smjeru. U izboru - opstati u labilnom polozaju ili nestati, narod je odlucio dne 01.03.1992. Hrvati su bili najsvijesniji, najorganiziraniji, najdjelatniji i u svijetu daleko najpoznatiji od svih protivnika Tita i titizma.

U ukupnosti hrvatskog elementa i unutrasnje opozicije i vanjskih prganizacija u Dijaspori - nije postojao ni jedan smjer koji bi dovodio u pitanje borbu za samoodredjenje Hrvatske. Daleko najveci postotak je racunao s pomoci Zapada u slucaju da stvari krenu u povoljnom smjeru, a tek neki pojedinci su slijedili onu proljecarsku devizu 'Sovjetska Hrvatska'. Sovjetska Hrvatska je bila i deviza palih 'Proljecara' pa i nakon Referednuma o samoodredjenju dn 19.05.1991.

Sva ta novinarska razetanja i slicna gatanja u neke stare kosti i u zube novih kljusina upregnutih u kola vlade bez vlasti - su sramotna klafranja u 'Jelsi'. Krajnje je vrijeme da sudionici i podnosioci napora i stradanja iz onog junackog razdoblja borbe za 'neodvisnu Hrvatsku', kako bi to reako Dr Ante Starcevic, dodju do rijeci i objasne narodu kako je doslo do ostvarenja samoodredjenja i kako su svi napori oko 'konfederalnih odnosa' pali u vodu. Zdrav razum se je pokazao daleko blizim dusi hrvatskog naroda od ikakve 'dijaljektike' i koritarskih obalina.

 

II.

NEZNANJE ILI OMALOVAZAVANJE

Hvala opet i opet lordu Eshdawnu na reagranju u stvarima koje se ili ticu ili uopce ne ticu Bosne! U Bosni je vodjen specijalni subverzivni rat dopunjen invazijom susjednih vojnih formacija, kako regularnih trupa Srbije u Hrvatske, tako i paravojnih formacija svake vrste, ukljucujuci tu i 'internacionalne' postrojbe iz blizih i udaljenijih zemalja. Ukratko, Bosna je bila nesto kao poligon za sva vrsta eksperimentiranja u planiranom i sukladjenom nacinu unistenja domaceg sjedilackog pucanstva i razbijanja samoodredjene drzave clanice OUN. U pitanju je sama legitimnost u medjunarodnim odnosima. Kao da je fantom "Breznjevljeve doktrine o ogranicenom suverenitetu" ozivio u dijalogu Istok-Zapad...

Suludi rat u Siriji ni po cemu ne slici na Bosnu - kad se vec radi o specijalnim ratovima koje velesile ili poticu ili pomazu u svakom sukobistu na specifican nacin. U Siriju nisu upale jedinice stranih vojnih postorjbi i tu nije doslo do 'spontanog' gradjanskog rata. U Siriji je - nakon Tunisa, Libije i Egipta nastao pokret ambicioznih formacija s izricitim ciljem da svrgne postojece drzavno-pravno uredjenje i u to ime postavljene vlasti i da se pozivom za pomoc vanjskih sila obracuna s vladinim formacijama pod izgovorom da je Siriji potreban pravedniji 'demokratski' ustavni poredak. U Siriji je, u to ime, izradjen jedan novi ustav koji je na Referendumu usvojen. Ustanicke formacije su proglasile taj ustav 'oktroiranim' jer on predvidja nove izbore i za sefa drzave i za Parlakent, a ustanici znadu da ni na ovim izborima, kao ni na Referendumu za novi ustav ne ce dobiti vecinu.

PITANJE: Da li zbog Referenduma za samoodredjenje u Bosni vodje kriminalnih organizacija koje su ustale protiv Referenduma za Nezavisnost, ne daju da novi Bosanski Ustav udje u Stvarnost Bosne putem posebnog Referednuma za ustav?

I u slucaju Bosne i u slucaju Sirije - velesile, sudeci po njihovom ponasanju, smatraju da narodi nemaju vise pravo na samoodredjenje... U oba slucaja, pogazena je i to s prezirom - slobodno izrazena volja naroda - i u Bosni i u Siriji. Najnevjerojatnije je da se o tom legitimitetu nije do sada izjasnio ni Ban Kimun, a za druge manje ili vece sile da i ne govorimo...

 

III.

STRAST ZA RAZARANJEM

Vec smo se osvrnuli na mentalno stanje ljudi koji glorificiraju rusenje i rusitelje govoreci o "Strasti za razaranjem" - remek-djelu americkog filozofa njemackog podrijetla, Erich Fromm-u. O nekrofilnoj sklonosti koprofila koji su zadovoljavali svoje perverzne strasti - rusenjem i ubijanjem - Fromm je upravo svojom znanstvenom virtuoznoscu podvrgao psihoanalizi Hitlera i Staljina u grupi nekoliko minornijih slucajeva, ali - onih koji razaranje dozivljavaju kao prorodni okolis svog mentalnog sklopa.

Ivo Andric je bio bosanski prebjeg u srpstvo iz castohlepnosti. Kad je uspio u svojim mambicijama i postao ambasador Kraljevine Jugoslavije u Berlinu, on je svoju vjestinu intrigiranja okrunio, Beckim potpisivanjem kojemu je i sam kao ambasador nazocio - pristupom Jugoslavije Trojnom paktu - u tor s Hitlerom i Musolonijem. U toku drugog svjetskog rata, Andric je u srusenom Beogradu pisao svoje knjige i u njima prikazao svoj poseban dar obozavanja rusenja i rusitelja. Za one koji nisu citali ilu su zaboravili temu Andriceva romana "Na Drini cuprija", recimo da se radi o dvostrukim teskocama graditelja i cuvara Visegradskog mosta na Drini - prvo sam tok vilovite i valovite Drine, a onda divljaci u okruzenju koji su na tom gradilistu htjeli dokazati da su oni u stanju vise srusiti nego li naiemari otesati i ugraditi.

Sto bi graditelji podigli u toku dana - Sbijanci bi potajno, nocu isli to rusiti. Andric te rusitelje glorificira i zenitisitcki prikazuje kao 'balkanske barbarogene nadcoveke' kojima nitko nista nemoze, jer malo toga se moze izgradiit, a sve sto se gradi moze se lako i brzo srusiti.

Eto, to toliko, da ljudi znadu u cemu se sastoji Kusturicina strast za GLORIFIKACIJU RUSENJA I RUSEVINA, uz suludo objasnjavanje da ce on od onoga sto srusi izgraditi - LAZIGRAD - koji nikom nije pao na pamet, koji nicem ne sluti i koji nikad ne ce biti ni izgradjen. A sto se moze spasiti pred rusilackom furijom tog elementarnog mazohista, nek se spasava. Budno, jer premda na nebu Bosne zora dolazi, ludjacka strast za razaranjem ne spava...


Lipanj 2012.