Tajno oružje

Mirko KOVAČ


U jednom eseju o zlopamćenju Emile Cioran veli da se netko ne mrzi što je drukčiji, nego stoga što je sličan. Drukčiji je samo izgovor za slično. Sve ono odvratno u nama pripisujemo drugima, a kako su oni zli i opaki, onda to nije nikakav grijeh. Čini se da je u zadnjem krvavom balkanskom sukobu, barem u maštovitosti o uništenju drugog, prednjačila srpska strana, ali tko je u praksi bolje obavio posao, to će valjda prosuditi povjesničari i istraživači. Na tržištu zla svi su se pokazali spretnima, a srpske umne glave frcale su čudnovate zamisli i ideje, katkad posve iracionalne i dovedene do podsmijeha, ali unatoč tomu te su se luckaste ideje ozbiljno«razmatrale ne samo na intelektualnim seansama i posijelima, nego i u razredima SANU, kao i u Generalštabu. Hrvatski san o uništenju drugog doimlje se nemaštovitim. Gotovo nijedna otkačena zamisao nije sijevnula na toj strani, pa se čini da takvog sanjarenja i nije bilo, te da se sve odvijalo samo po planu i u dubokoj tmini.

San o tajnom oružju opće je mjesto političke shizofrenije. Čim je počeo rat 1991. godine, u Beogradu je utemeljeno tajno društvo okupljeno oko projekta Teslini zraci. Istupi nekih članova toga druš­tva, poput akademskog slikara Milića od Mačve, koji je brbljao o Teslinoj energiji, djelovali su šaljivo, ako ne i groteskno, ali obrazo­vani dio članstva držao je da "nastupa sudbonosno razdoblje za naciju" i da se rat bez znanosti ne može voditi, te da ozbiljno treba ispitati ostavštinu Nikole Tesle, posebice paket formula pohranjenih u trezoru Teslina muzeja u Beogradu koje zasigurno otkrivaju tajnu smrtonosnog oružja, jer je veliki učenjak bio "izabran Božjom voljom da spasi svoj rod". Kada su ratni zrakoplovi JNA bacali "paučinu" iznad Slavonije, i kada se o toj "paučini" govorilo kao o misterioznoj pojavi koja je začarala hrvatske "zenge", spomenuti je slikar to obja­snio kao prvi pokus s Teslinim zracima. O tim zracima čulo se čak do Japana, pa su u Beograd tajno stigli trgovci oružjem i eksperti AUM-a, japanske sekte koja je pustila otrovni plin u podzemnu željeznicu. Oni su nudili goleme svote novca za otkup formule toga Teslinog oružja kako bi napokon i oni ostvarili san o uništenju svih industrijskih postrojenja u Japanu.

Dragoš Kalajić, publicist, slikar, geostrateg, "umna glava", kako kaže sam za sebe, obznanio je mnogo prije pukovnika Stojadinovića, da je u Generalštabu VJ osobno vodio sekciju Srpsko ogledalo, vjero­jatno kao glavni mag, čija je zadaća bila da magijskom tehnikom "dosegne odraz željene slike u ogledalu", a to znači da se zazrcale leševi neprijatelja, vojne katastrofe, smrti mrskih tipova, masona i tvoraca Novog svjetskog poretka. Mnoge tragedije i nesreće išle su mu naruku, pa su to istodobno bili uspjesi njegova magijskog tabora. U isto vrijeme mag je Kalajić bio i stručni savjetnik vojske Krajine, kasnije senator u Karadžićevu parlamentu, a donedavno je zabavljao raju na TV Pale svojim komentarima na temu parapsiholoških fe­nomena.

Dolazak Žirinovskog u Srbiju pao je kao melem na rane i poraze, pa se ponovno javio tračak nade u konačno uništenje neprijatelja. Žirinovski je tada besplatno ustupio nacrte i planove za proizvodnju tajnog oružja elipton koje također ubija "zracima na daljinu". Li­cencu za izradu toga oružja dobilo je jedno malo poduzeće iz Šapca, specijalizirano za uvoz dječijih tuta koje puste glazbeni zvuk kad se beba pokaki. Iza tih kahlica i "kaka", trebalo je prikriti serijsku proizvodnju eliptona. Na jednoj sjednici Vijeća srpskih političkih i vojnih prvaka, Žirinovski je tvrdio da se elipton može programirati da ubija samo muslimane, što je kod nazočnih prvaka izazvalo pro­valu oduševljenja. Ali elipton je bio samo uvod u posao stoljeća.

O tome poslu potanko je govorio Predrag Ceranić, šef Resora dr­žavne sigurnosti Republike Srpske, na konferenciji za tisak, 20. studenoga 1997. godine u Beogradu. Prema pisanju tjednika Vreme, Ceranić je ispričao kako je Žirinovski prodao nuklearno oružje svojemu subratu Radovanu Karadžiću. Trgovina je išla posredstvom tvrtke Orbal Marketing Service LTD. Kako je oružje za masovno uništenje skupo, Karadžić je predložio da se rafinerija nafte u Bo­sanskom Brodu prenese na spomenutu firmu. Vrijednost rafinerije procijenjena je na oko 60 milijuna dolara. Žirinovski i trgovci pot­pisali su Ugovor, s tim da se u času isporuke isplati u kešu deset posto od vrijednosti rafinerije, što je na Palama prihvaćeno. Ceranić tvrdi da je narudžba stigla 18. ožujka 1995. godine. Vozilo s diplo­matskim oznakama dočekano je na graničnom prijelazu u Staroj Gradiški i uz pratnju naoružanih specijalaca, uz mjere opreza, tajno i noću stiglo je do Pala. Dragocjena tvar za razorno oružje bila je u pocinčanom kovčegu što ga je osobno preuzeo ministar pravde Milan Ninković. Nakon što su pročitane upute o uporabi nuklearnog oružja, pilo se i nazdravljalo konačnom uništenju neprijatelja. Tih je dana R. Karadžič dao više izjava inozemnim medijima kako ras­polaže "tajnim oružjem" dobivenim od "ruskih prijatelja". Veselje je trajalo kratko, jer su stručnjaci utvrdili da prozirne kuglice nisu radioaktivne i da je to obična želatina koja se koristi u kozmetici. Karadžičev san je propao, a vele da Žirinovski otada više nijednom nije spomenuo patnje svoje "srpske subraće".

Da je Karadžić dobio to nuklearno oružje, zasigurno bi ga i upotri­jebio. Cioran bi rekao da u jednom trenutku zloba toliko naraste da više i ne zna koga treba uništiti, pa se često sam zlobnik nade pred vratima samouništenja. Također je sigurno da bi svaki balkanski političar učinio isto, jer oni se razlikuju samo u nijansama. Oni su na cijeni jedino ako su žlice i ekstremisti, ako ih rese atavistički nagoni i plemenska mržnja. Oni štite vladavinu niskosti, daju ton svemu što ne valja, upetljani su u sva zla i nevolje. Oni svoje snove pretaču u kolektivnu paranoju, bez njih bi ludosti bile tek pojedi­načne. Za njih je vrhunac radosti onda kad je drugi u nevolji, oprost je čin svetogrđa, pojam oprostiti oni doživljavaju kao najtežu kletvu. Detalji iz te male zbirke blesavosti što smo ih u ovom tekstu jedva dotaknuli, duševna su snimka nacionalnih voda i političara. Oni su ta paučina, želatina, pahuljica, raketa od stiropora, ali su istodobno i gazde klaonice. Bolesnici koji vladaju pomutili su razum svojemu puku. Oni mrze zdravog čovjeka sve dok od njega ne naprave bo­lesnika. Tko ugrožava njihovu bolest postaje im smrtni neprijatelj i zaslužuje istrebljenje. Uostalom, bolesna psiha doživljava i genocid kao "božansku kategoriju".


I na kraju, preostaje nam da se nakon svih zala još jednom pozovemo na filozofa E. Ciorana koji veli: "U mojoj su zemlji postojale dvije vrste građana: bijednici od kojih se sastojala gotovo cijela zemlja, i nekolicina šarlatana, parazita, koji su iskorištavali njihovu bijedu."

 

         Vrelo: „Cvjetanje mase“, str.219-223 


Srpanj 2011.