Telegram iz Hercegovine

Друг Човић Драган - Шеф ХДЗ-а БиХ

...vratimo se malo unazad

PRIČA O DRAGANU (Lik i nedjelo jednoga SOKOLA)

 

(29 Rujan 2008)

Još dok je bio sasvim mali, Dragan je odlučio postati veliki. Ali ne onoliko veliki koliko se moglo izrasti u siromašnoj radničkoj, hrvatskoj obitelji doseljenoj iz Ljutog Doca na Đikovinu, nego puno veći. Veći nego li je to itko njegov ikada bio.

 

Još kada je postajao Titov pionir i omladinac, Dragan je shvatio da njegovo pleme nije na cijeni u bratskojedinstvenom Mostaru i socijalističkoj, samoupravnoj i nesvrstanoj Jugoslaviji. Obilježeni pečatom izgubljenog rata, pod sumnjom za restauraciju reakcionarnog, građanskog društva, pritisnuti mržnjom zbog vjernosti Katoličkoj crkvi i ustrajnosti u svojoj kulturi, Draganovi sunarodnjaci nisu imali puno šansi izrasti onoliko koliko je on to htio. 

 

S druge strane imponiralo mu je kako susjedi iz drugoga plemena trpaju pod noge sve što im se ne sviđa i što im stoji na putu. Iako često priglupi i polupismeni vladali su gradom i dolinom. Ime im je bilo propusnica na sve položaje, a prezime garancija za daljnje napredovanje. Jednom je Dragan shvatio da ima njihovo ime, a ni prezime ga ne isključuje iz kruga vladajućih i moćnih. Samo još da se barem simbolično riješi ćaće Franje i brojnih rođaka koji su ustrajavali na nečemu, što je značilo sigurnu stagnaciju, na nekakvom hrvatstvu, nekakvom katoličanstvu, nekakvoj kulturi i jeziku… 

Svega toga Dragan se odrekao jednim potpisom-ćiriličnim. Bojao se odmah postati Srbinom, jer bi ga mogli priupitati za rod i slavu, pa je utočište našao u „jugoslovenstvu“. Bio je to siguran put do uspjeha, do položaja, do vlasti. Jugoslaven Dragan, koji se čitav studij mašinstva potpisivao ćirilicom dobio je odmah po svršetku studija posao u vojnoj namjenskoj industriji SOKO u Mostaru. Bio je to posao namijenjen mladim pouzdanim i provjerenim kadrovima. Tamo je za desetak godina rada stekao različite vještine obrane i obmane, zaštite i podvale. To mu je bilo dragocjeno u vrijeme prevrata, kada se Jugoslavija raspadala zajedno s Armijom i njezinom namjenskom industrijom. Dragan je znao da je svaka kriza ujedno i šansa. Okrenuo je ćurak, cinkario je svoje dojučerašnje kolege. Neki su tek u zatvoru shvatili da Dragan nije Srbin, odnosno Jugoslaven i da su grdno pogriješili što su mu se kao pouzdanom drugu povjerili.

 

Kao što tada reče fratar Ševo: „Novo vino u nove mješine!“ Počeo je Dragan hrvatovati, veličati ćaću Franju, podsjećati na rođake i susjede, Hrvate i mučenike, proklinjati Srbokomuniste i njihovu strahovladu. Naročito je žalio za adžom Ivanom što je nestao negdje na Dravogradu. Poletio je Dragan na krilima hrvatskog zanosa, više i dalje nego ijedna SOKOL-ova bespilotna ili pilotna letjelica. I dok su Hrvati bili zauzeti ratom s Karadžićevom i Mladićevom vojskom, Dragan je ukazivao na „opasnost od Muslimana“. Kada je zaratilo s Muslimanima on se zabavio „privatizacijom“ SOKO-la. Doktorirao je nadzvučnom brzinom, zakićen titulom upisao se u Lions klub, u HDZ i polako slagao ekipu koja će mu omogućiti još viši uzlet.  

Kako se stranka tokom rata rasula, a vojska postala glavna snaga u društvu, bilo je logično da vojska preuzme i politiku. Vojni liferanti, bageristi, zagrebački hohštapleri i nekoliko korumpiranih fratara uz pomoć Druge gardijske brigade posadili su na čelo stranke bivšeg poručnika JNA i šefa skladišta na Palama. Njemu su Dragan i njegovi ubrzo nasapunjali dasku, tako vješto da mu ni danas nije jasno što mu se dogodilo. Ostao je slobodan prostor za Dragana. Postao je viši nego li je to ikada itko njegov bio: predsjednik Hrvatske demokratske zajednice i član Predsjedništva Bosne i Hercegovine iz reda hrvatskog naroda,  kojega se davno odrekao ćiriličnim potpisom.

 

Okupio je sebi slične: udbaše, komunističke milicionare, vozače viljuškara, radodajke i gomilu sitnih seoskih lupeža koji su dobili priliku krasti u ime viših, nacionalnih interesa. Njih prate i brojni neodlučni, uplašeni, oni koji misle da je svaka promjena izdaja, ili oni što ocjenjuju da su oni što su otišli gori od ovih što su ostali.  

 

Kad su nedavno zatvorili Dragana, mogli smo pomisliti da je netko moćan izvana odlučio zavesti reda. Ali, bila je to samo predstava koja je Draganu dala aureolu mučenika za hrvatsku stvar i alibi za služenje strancima. Oni sada hvale njegovu konstruktivnost i „državničku mudrost“, te naglašavaju njegovu važnost u pregovorima oko novog ustava BiH, koji bi uskoro trebao biti usuglašen i potpisan. Ako ga bude Dragan potpisivao, sigurno će ga potpisati ćirilicom, samo još ne znamo hoće li srpskom ili bosanskom.  

 

P.S. Dovršimo započeto.

Da se ne bi pomislilo da se 1975. radilo samo o Čovinoj prolaznoj mladenačkoj fazi, o nekom trenutnom hiru, u srijedu ćemo objaviti novi dokument. iz godine 1978. Te godine punk je već bio na zalazu, svjetskim nogometnim prvenstvom vladao je Mario Kempes, a budući hrvatski nacionalni lider  još je uvijek bio Jugosloven. I potpisivao se kako drugačije nego ćirilicom. Punih 7 godina nakon hrvatskog proljeća...

Htjeli ste se ćerati pa ćete ćeranje i dobiti....

 

OVIH DANA

(30. Listopad 2009)

 

Ovih dana u komentarima na pojedinim portalima procurile su informacije da je Dragan Čović kupio Poskok. Kako ništa nismo krili obraćamo se svojim čitateljima pismom u kojemu objašnjavamo pozadinu ovoga događaja.


Negdje prošle godine obratili su nam se naši dosadašnji sponzori (Lijanovići, HDZ 199 nula, HSP Đapić-Jurišić-Ivanković-Lijanović-Kebo-Silajdžić, SDP, Anarholiberalna Internacionala, Velika Masonska Loža Trinidada i Tobaga itd.).

 

Nakon 5-6 kila janjećih rebara i 5 plata meze u Borku sakupili tako oni hrabrosti da nam kažu kako zbog ogromnog odljeva sredstava iz proračuna na projekte  poput izgradnje Vjetroelektrana, poticajne stanogradnje za 2000 mladih hercegovačkih obitelji u općinama ZHŽ, pronatalitetne isplate dvostrukih porodiljnih naknada, te otvaranja Nove Burze u Rakitnu koja bi trebala uzdrmati konkurenciju na Dalekom istoku  a zbog koje Frankfurtska  već mete urede neće više biti u mogućnosti isplaćivati Poskoku 40 000 eura mjesečno za formiranje poželjne slike o Vladi ZHŽ.

 

Naše zadnje traženje bilo je tek da nam se sredstva doznače iz tajnih fondova Ministarstva financija na što se naš pošteni  i izuzetno sposobni ministar financija rasplakao izjavivši kor suze da je taj fond do zadnje marke posušen a sva lova iz njega prebačena je  na Maltu u projektu zaštite od neprijateljskog preuzimanja od strane Bosansko-podrinjskog kantona.

Nije bilo druge nego smo krenuli u potragu za novim financijerima. Teško je održavati na životu ogromnu i profesionalnu mašineriju Poskokovih kolumnista od kojih je prvih 15 plaćeno više od Denisa Kuljiša i Davora Butkovića skupa.


Kako su pare kuljale na sve strane Poskokovi kolumnisti su se iskvarili do krajnjih granica.

Nećete vjerovati jedan je od njih, koji ne teži ni 55 kila sa školskom torbom za prvi razred,  u jednom elitnom istarskom restoranu pojeo dvije dva kuljiševasta bifteka a onda je na zgražanje sirotih Engleza iz ormara oteo tartuf od kile i dvadeset deka i prasnuo ga ko zrelu najinsku kavadu u 6 mjesecu. Drugi je na privatnom druženju rasplakao Davora Butkovića prepoznavši niz od 328 arhivskih vina tek s jednom greškom kada je Burgundac iz berbe 1956. svrstao u berbu 1957.


Da vam dalje ne pričamo o ljetovanju na jahti na račun Vlade ZHŽ i kako su Poskokovci  ishakali  Bernija Ecclestona  koji je na Hvaru pitao da ga pustimo u kokpit da pogleda koliko nam je jahta izgrafirana.
Ostala balahanja i perverzije Poskokovaca sa javnim parama mogu izmisliti samo najgori izdanci hercegovačke sirotinje kad ih pustiš da se najedu (primjeri Bandič, Rojs, Kutle, Mamić).

Hitno smo krenuli u potragu za novim sponzorom jer je jedan član Poskokovog uredništva nakon što je proteklu godinu klepao beluga kavijar k'o puru od tanjura materine raštike doživio anafilaktički šok.
Prvo smo se obratili našem najvećem obožavatelju i podupiratelju Željku Komšiću koji je lud za nama i mjeseca ne može živjeti bez naših dobronamjernih savjeta i intimnih pisama koja prikazuju svu ljepotu njegove antifašističke duše.

 

Željko nam je otkinuo par stoja od dnevnica koje je nedavno pukao po Americi dok je Bosnu uvodio u Vijeće Sigurnosti. Rekao je da bi zajmio 200 000 eura od Damira Hadžića i Zlatka Lagumdžije da se ovi njihovi talovi oko građevinskih dozvola s Nihadom Imamovićem u Sarajevu nisu skroz pojebali u zadnje vrijeme.

Tako smo, na žalost, bili  dovedeni pred zid da se prodamo Draganu Čoviću. U tom svijetlu realizirana  je i nedavna kupnja kuće u Podacama koju su naivni portali pripisali prepoštenom Draganu Čoviću. Ovo je bio čisti Poskokov spin jer se  ustvari radi se o transakciji prikrivanja traga novca i tih 300 000 eura samo je prešlo preko privatnog računa za fiktivnu kupnju kuće a u stvari isplaćeno je za osmomjesečnu kampanju veličanja Dragana Čovića koja tek kreće.


Kako nije lako zaraditi tolike pare evo da odmah počnemo.

Malo bismo korigirali razne stavove iznesene o Draganu Čoviću u proteklih nekoliko godina a u čijem otrovnom i bezobraznom tumačenju je Poskok brutalno i bez ikakave logike prednjačio.

Istina je naime da je Dragan rat dočekao kao član UJDI-a (Ujedinjene Jugoslavenske Demokratske Inicijative) ali činjenica koja se prešućuje je ta da  je član postao vidjevši kako se osnivač tog pokreta preziva Horvat i da je osnovan na Filozofskom fakultetu u Zagrebu .
Dragan je dakle oduvijek bio prohrvatski orijentiran i mislio je da se radi o nekoj preteči HDZ-a.

 

Kako nam je prepričao Petar Milić, njegov drug iz UJDI-a, kad su uočili zabludu nisu htjeli odmah izaći te tako smanjiti utjecaj hrvatskog faktora u UJDI-u  nego su iznutra srušili zadnji pokušaj probijanja UJDI-a u Zapadnu Hercegovinu jer je prema tada dostupnim informacijama u općinama Zapadne Hercegovine čekalo 50 000 ljudi spremih da se učlane u stranku iz istih prohrvatskih motiva kao i Dragan.

Što se tiče Sokola za koji smo pisali da ga je Dragan ojadio, upropastio i podijelio svojim stranačkim prijateljima ( a dobro su se okoristili i oni koji su danas neovisni gospodarstvenici i intelektualci)  shvaćamo da je Dragan odrastajući u Mostaru i gledajući Galebove i Jastrebove JNA na hercegovačkom nebu zavolio zrakoplovnu tehniku i da je u Soko pohitao da ga zapravo spasi. Tko ne vjeruje neka na sajamskom stropu u glavnoj hali pogleda aviončinu koju je SOKO proizveo u Draganovo vrijeme.

Iako se čini da je napravljen o probušenih limenih i plastičnih lavora poznavatelji kažu da ne leti samo zato  što NATO ne želi da u javnosti dospije informacija o letjelici superiornijoj od F117 a jednako nevidljivoj.

Što je mogao Dragan kad je SOKO propao. Ništa nego napraviti seoski sajam i teniske terene kako bi se hrvatski političari oslobađali stresa prouzrokovanog borbom za ustavnu poziciju Hrvata.

 

Podijelio je Dragan i 50 državnih stanova za eksere i šušanj. Tad smo mu to zamjerili ali danas vidimo veličinu tog poteza. Pa gdje bi danas odsjedao najveći hrvatski poštenjak Božo Ljubić kad s najvećim pobornicima hrvatske jednakopravnosti, SDP i Strankom za BiH dogovara treći entitet.

Dok sjedimo na torbi od 300 000 Draganovih EUR-a kao na najvećoj ikad ukupljenoj jabuci u Hercegovini  moramo korigirati i jednupoluistinu koju smo objavili i tako predočili najčuvaniji hrvatski misterij. Naime objavili smo njegove prijavnice s mašinskog fakulteta potpisane ćirilicom .
To se onda učinilo kao ćirilica ali naknadnom grafološkom analizom smo utvrdili smo da ono što se tada činilo kao ćirilica, ustvari jedan pokušaj (doduše neuspio) potpisivanja starim hrvatskim pismom glagoljicom.

Jest da sliči na ćirilicu, ali gdje je mogao jedan mladić iz mostarskog predgrađa naučiti pravu glagoljicu. Nigdje. Ali smo uvjereni da je ponesen Hrvatskim proljećem tih 70-tih godina Dragan svojim glagoljaškim potpisom iskazivao svoje hrvatsko i bunt protiv sistema na najbolji mogući način.

To vam je prava istina pa nek' dušmani plaču.


redakcijski komentar "plaćeničkog" Poskoka - portala za društvenu dekontaminaciju

>>> pruzeto od: www.poskok.info