Bosanski Muslimani

Povodom polemike o nacionalnoj pripadnosti Bosne i Hercegovine

 

Napisao: Hrvoje Bošnjanin (Krunoslav Draganović)

Islamizacija Bosne počela je vrlo rano iza dola­ska Turaka u ove krajeve. Zato se vrlo često u starim dokumentima susrećemo s imenima bos. muslimana, čiji se otac zvao Abdah, Abdulah, Abdulgafur, Abdul­haj i sl. A to sve znači, da im je otac bio kršćanin, a oni mu ime sakrivaju, označujući ga arapski kao »ro­ba Božjeg« i sl. Zanimljiv turski dokumenat o prvim danima širenja islama u Bosni i Hercegovini objelo­danio je H. Mehmed Handžić u kalendaru »Narodna Uzdanica« (1938., str. 29-45), koji govori o starim danima islamizacije Bosne. I tko se zvao »Živko« prozva se »Jahja«, atko »Vuk« »Kurt«. Mnogo na­roda prigrli islam, ali mnogi također, izvana muslima­ni, ostadoše još dugo vremena u srcu kršćanima. Zato im se spomenuti turski dokumenat duhovito ruga i ismjehiva radi njih Bošnjake.

Imade vijesti o prelazu bosanskih »krstjana« na islam. Pod Jajcem ih se je za jedan dan 36.000 po­turčilo, kako Zinkeisen, izvrstan poznavač turske po­vijesti, pripovijeda (Gl. Zem. Muz., 1912., 3), premda ta vijest izgleda uveličana. O islamizaciji okolice Jajca govori i jedan stari sidži! (zapisnik sudskog poslovan­ja) iz god. 1869. p. H.: »Sultan Fatih podijelio je i osta­vio u vlasništvo zemlje sela iz okolice Jajca patarenima, koji su prešli na islam. Ali kad su se isti patareni iznevjerili islamu i opet prešli na kršćanstvo, kad je kralj Matija osvojio Jajce, nevjerne te patarene protjera u Anadol i oduze im zemlje iz vlasništva« (Hamdija Kreševljaković, kalendar »Danica«, 1916., 326.). - Zadnje vijesti o prelazu bogu mila na islam nalaze se u Bakulinu Šematžzmu franjevačke provin­cije Hercegovine god. 1867. (str. 124): »U selu Du­bočanima (kod Konjica) pred malo je godina prihvatila islam obitelj Helež, koja se zadnja držala ludosti bogumilske«.

Uz patarene prešao je na islam i jedan dio ka­tolika. Stari pisci spominju često dva brata, jednog katolika, a drugog muslimana. Prema izvještaju pa­pinskog vizitatora Petra Masarekija (god. 1623.) prešlo je u okolici Visokog i Sutjeske, dakle oko gor­njeg toka Bosne, malo godina prije njegova pohoda 6000 katolika na islam (Starine Jugosl. akademije, sv. 39). Sam taj broj je dovoljan, da nam protumači, oda­kle je veći dio muslimana kotara Visoko i Zenica. Medu tim islamiziranim katolicima nalazili su se i naj­bliži rođaci kasnijeg provincijala fra Martina Brgulja­nina i kasnijeg biskupa fra Jeronima Lučića, pa neki stari spis priča, da su se »pomiješale mitre i turbani«.

1. Kojem su narodu pripadali bosanski musli­mani?

Čujmo, kako o tom sude turski pisci i što sami b. h. muslimani u starim spisima o tom vele!

Znameniti turski povjesničar Aali, rodom iz Ga­lipolja, koji je 30 godina u Bosni na dvoru valija bo­ravio, piše o Bošnjacima, u prvom redu bosanskim muslimanima slijedeće:

»Što se tiče plemena Hrvata, koji se pripisuje ri­jeci Bosni, njihov se značaj odrazuje u veseloj naravi; oni su po Bosni poznati i po tekućoj rijeci prozvati. Duša im je čista, a lice svijetlo; većinom su stasiti i prostodušni; njihovi likovi kao značajevi naginju pra­vednosti. Golobradi mladići i lijepi momci poznati su (na daleko) po pokrajinama radi naočitosti i ponosi­tosti, a daroviti spisatelji kao umni i misaoni ljudi. Uzrok je ovo, što je Bog - koji se uzvisuje i uzdiže - u osmanlijskoj državi podigao vrijednost tomu hvaljenom narodu dostojanstvom i čast njihove sreće uzvisio kao visoki uzrast i poletnu dušu, jer se među njima nasilnika malo nalazi. Većina onih, koji su došli do visokih položaja (u državi) odlikuje se veliko­dušjem to jest čašću i ponosom; malo ih je, koji su tjesnogrudni, zavidni i pohlepni. Neustrašivi su u boju i na mejdanu, a u društvu, gdje se uživa i pije, pro­stodušni. Obično su prijazni, dobroćudni i ljubazni. Osobito se odlikuje ovo odlično pleme vanrednom ljepotom i iznimnim uzrastom ... Bez sumnje Bošnjaci, koji se pribrajaju hrvatskom narodu, odlikuju se kao prosti vojnici dobrotom i pobožnosti, kao age i za­povjednici obrazovanošću i vrlinom; ako dođu do časti velikih vezira u upravi su dobroćudni, ponosni i pravedni, da ih velikaši hvale i odlični umnici slave« (Tarihi Aali, sv. IV., knj. 1., str. 12; prijevod Dr. Sa­fetbega Bašagića u Gl. Zem. Muzeja 1912., 6-7.).


Nitko nije tako krasno opisao bosanske musli­mane i nitko ih nije tako jasno pribrojio hrvatskom narodu, kao vrli turski historičar Aali.

Sačuvani su nam spisi, stari 300 i 400 godina, u kojim se jezik bosanskih muslimana naziva hrvatskim, bosanski muslimani Hrvatima i njihova zemlja hrvat­skom. Hodavendija, čauš bosanskog paše Sofi Meh­meda, piše god. 1589. mletačkom providuru u Zadar po dva pisma turskom jazijom i bosanskom ćirilicom. On sam, musliman iz Bosne, veli na kraju: »Zato mi, rečeni Hodavendi čauš, hotismo učiniti viru od toga posla i dvoje knjige pisati turske, a dvoje horvatske rukom.« (Starine X., 14-15). - Mehmedpaša Soko­lović, veliki vezir Osmanlijskog carstva, izdaje god. 1566. naredbu povodom harzaula grčkog patrijara, u kojoj kaže: »Car daje ferman, da rimski fratri po Bu­dimu, Temišvaru i Dubrovniku i uopće od naroda hrvatskoga ne pitaju milostinju, ako taj narod spada na grčkog patrijara ... No ako pak narod pod patrijara ne spada, zabranjeno mu je napastovati fratre i njihov puk« (Spomenik 67. Srp. Kralj. Akademije, str. 211). Za Sokolovića su Slaveni po turskom Budimu, Te­mišvaru i Dubrovniku Hrvati, a isto tako i narod, koji od Budima do Dubrovnika po turskoj zemlji stanuje. Onda su i u Bosni Hrvati, jer put iz Budima i Te­mišvara turskom zemljom u Dubrovnik vodi nužno preko Bosne, osim ako se za Sulejmana Velikog nije putovalo avionom.

Glasoviti turski putopisac XVII. vijeka. Evlija Čelebija, putuje 1660. i 1661. Bosnom i spominje u njoj više puta Hrvate. Pravo imade Fehim ef Spaho, danas reis-ul-ulema svih muslimana u Jugoslaviji, kad kaže: »Za proučavanje naše hrvatske prošlosti osobito je značenje, da nam se otvore i učine pristupnim tur­ski izvori« (»Hrvati u Evlija Čelebijinu putopisu, Hrv. kolo XII!., 41). Čelebija ne čini krivo Srbima, jer u Bosni češće puta spominje »Srbe i Bugare«. Čini to valjda stoga, što su među doseljenim Srbima u Bosni bili i mnogi Bugari i Vlasi, ili barem ljudi s bugarske granice. Čelebija više puta govori i o srpskom jeziku, ali ga smatra »iskvarenim dijalektom, premda su Srbi u neposrednoj blizini Bugara i Bošnjaka« (vidi kod F. Spahe, str. 44). Jezik bos. muslimana nikad i nigdje ne zove srpskim. Ali zato mu je »jezik bosanskog i hrvatskog naroda« čist i »latinskom sasvim blizu« (Glasnik Zem. Muzeja 1908., 191). Čelebija pretpo­stavlja, da je jezik Bošnjaka i Hrvata jedan te isti, hrvatski. A navodna srodnost hrvatskog i latinskog je­zika (zapravo tu misli talijanskog, vidi. G. Z. M. 1908.,317) upućuje nas na misao, da Čelebija želi da pokaže blize veze naroda u Bosni sa Zapadom i za­padnom kulturom. Po Čelebiji su Livno i Bihać hrvatski gradovi. U Boki Kotorskoj nalazi on također Hrvate, jer su mu stanovnici Herceg-Novog Arnauti, Bošnjaci i Hrvati (kod F. Spahe, str. 48). U Dalmaciji, Hrvatskoj i Slavoniji stanovnici su Hrvati. Ali za nas je ovdje najvažnije, da dva puta spominje izvjesne muslimane u Bosni, koje naziva Hrvatima. U nepo­srednoj blizini Foče na Drini, u starom gradu Plaču, Čelebiji »dadoše 50 hrvatskih momaka pod oružjem za pratioce« (Gl. Z. M. 1908., 313). Na Gatačkom polju opet »dobi 300 lijepih po izboru hrvatskih juna­ka« (Gl. Z. M. 1908., 322). U originalu te momke kiti Čelebija imenom hrvatskih gazija, a pridjevak gazija mogao se dati jedino muslimanima (kod F. Spahe)

I tako barem po umnom Čelebiji nailazimo na Hrvate islamske vjere, ne samo u Hrvatskoj i Dalma­ciji nego i u Bosni.

H. Mehmed Handžić osvrnuo se u »Obzoru« od 11. VII. 1938. na orijentalne rukopise Jugoslavenske akademije u Zagrebu. Govoreći o spisu banjalučkog muderiza Muslihudin binAli-ja (»Munjetul-talibin ve gunjetur ragibin), pisanu god. 1609., citira iz njegova predgovora ove riječi: »Sva dosadanja djela i knjige došle su od Arapa i Perzijanaca iz raznih pokrajina i Herata, a ovaj je sastavak nikao u pokrajini Hrvata«. Na skrajnjoj granici Ruma (Evropske Turske) nalazi se piščeva domovina, današnja Her­ceg-Bosna u nešto širim granicama, koju on smatra zemljom Hrvata.

Mnogi se glasoviti turski paše i veziri, pa i oni iz Bosne, ne stide svog hrvatskog podrijetla i uz samo ime stavljaju pridjevak »Hrvat«. Dr. Safvetbeg Bašagić, povjesničar i pjesnik, nabraja ih više u svom djelu »Znameniti Hrvati Bošnjaci i Hercegovci u Tur­skoj carevini« (Zagreb, 1931.). Tako je Mahmutpaša Hrvat, koji »stoji na čelu svim vezirima, učenjacima i pjesnicima iz naših krajeva«. Postao je velikim vezi­rom iza osvojenja Carigrada (1453.). Takav je i Memipaša Hrvat (iz Gradačca) i Rustempaša Hrvat (po mišljenju Kreševljakovića rodom iz Sarajeva), i Sijavušpaša Hrvat, i Tahvilpaša Kulenović Hrvat, sadr' azam Selima II., i još po koji drugi veliki dostojan­stvenik Turskog carstva.

I kad se bosanski prvaci izričito i ne nazivaju Hrvatima, ipak ih njihovo prezime odaje, da su krv naše krvi i list naše gore. Tako se barem gdjekad iz carskih fermana i starih pisama jasno vidi, da su npr. bezi Kulenovići, Kapetanovići, Evlijići, Filipovići, i mnogi drugi hrvatskog koljena. Sarajevski Mutevelići potomci su Muradbega Tardića, Hrvata iz Šibenika. Oni se gdjekad dopisuju i rođaju sa svojim rodom ka­toličke vjere s onu stranu Save i Dinare. A drugi opet, kao Kopčići, Kulovići, Hrasnice, Gradaščevići, Korići, Dugalići (Malkoči), Starčevići, Dženetići (nekad Raj­kovići) itd. potomci su sredovječnog bosanskog plem­stva patarenske i katoličke vjere. Interesantno je, da su izvjesna prezimena sačuvana samo kod bosanskih katolika i muslimana; pravoslavnih Đikića, Svrza, Čengića, Križevaca i slično nema, premda se neki mu­slimani baš iz tih obitelji osjećaju Srbima.

Da ne ostanemo samo kod muslimanskog plem­stva i prvaka, kod aga i begova, valja nam se zabaviti i o onom čestitom i vrijednom malom čovjeku sa sela i iz grada, koji sačinjava kičmu i srčiku bosansko-her­cegovačkih muslimana. Samo tu pisani spomenici nisu tako česti i mi ćemo se uteći drugim vrelima.


Prezimena kod Muslimana, izvedena iz riječi Hrvat, vrlo su česta. Tako su npr. Hrvo, Hrvat, Hrvačić, Hrvatović, Hrvatinović itd. Istotako i imena sela, mahala i brda, osobito u Istočnoj Bosni. Ne smijemo zaboraviti, ni da se čitav jedan gradski kotar Šeher Sarajeva naziv još i danas Hrvatin. Samo neki, kojima hrvatsko ime ne miriši, pokušaše to ime izvesti iz perzijske riječi »hur-vatan« tj. slobodni dom. Oni zaboraviše kod toga, da se prvotno nije nikakva ma­hala nazivala tim imenom već izvjesna pećina (Hrvatin megara) i vrelo, koje izbija iz nje. A da neko jedno vrelo i pećinu u Sarajevu, sredovječnoj Vrhbosni, nazove »slobodnim domom«, to je i od­više smiješno tumačenje, koje ne treba, mislimo, ni pobijati. Uostalom pametan čovjek neće tražiti tu­mačenje toga čak u perzijskom jeziku, kad zna, da sredovječne bosanske povelje upravo vrve imenom Hrvatin.

Mistični kamen na njivama "Hrvati" Vražići-Brčko
Mistični kamen na njivama "Hrvati" Vražići-Brčko

 Imena brojnih sela, zaselaka i brda, osobito u Istočnoj Bosni, izvode se od imena Hrvat. Tako se kod Zvornika na Drini nalazi predio »Hrvatske nji­ve« i selo Hrvačići, mahala Kalesija. U brčanskom kotaru Hrvati su kod Čelića, a u tuzlanskom opet zaseoci Hrvati kao dio Turskog Lukavca i Brnjičana, te dalje na jug dio Repnika; nad Repni­kom je Hrvatsko brdo (kota 503). Hrvati su nadalje mahale sela Sladne i Babunića kod Gračanice, a Hrvatovići zaselak Donje Zeline u kotaru Gra­dačac. Istotako postoje mahale Hrvati u selu Soko­lovićima, rodnom mjestu velikog vezira Mehmeda Sokolovića, i Hrvatinovići u Tešnju. Hrvatskim brdom zove se jedno brdo jugozapadno od Travni­ka. Sva navedena sela i zaseoci pripadaju muslima­nima.

Vrijedni učitelj Ivan Zovko sabrao je u knjižici »Hrvatstvo u narodnoj predaji i običajima po Her­ceg-Bosni« (Mostar 1899.) mnogo dragocjeno zrnce, koje sjeća na hrvatsku prošlost Bošnjaka, osobito muslimana. Po njemu narodna pjesma, oso­bito muslimanska, često uzima riječ Hrvat. Ona pje­va o »Hrvi od Hrvata«, »Hrvat-bajraktaru«, »Rvackoj djevojci«, »sinu Hrvatinu«. Šteta da ne možemo donijeti cijelih pjesama, koje su i lijepe i značajne; tijesan prostor naše knjižice to nam ne dozvoljava. Zato donosimo barem kratke odlomke.

»Platno b'jeli rvacka djevojka U Krajini l'jepoj  begovini, Begovini, u Hercegovini...«

 A ta »rvacka djevojka« sestra je Mustajbega hercegovačkog, veli nam ista pjesma.

 

  Iz bijelog grla muslimanke djevojke često se iz­vije i pjesma, koja ovako počinje:

»Pošetala Arvatova Ajka,

Pošetala  preko Bazerdžana.

Ona sreta Arvatova Muju. Tri puta je njega pobratila:

Bogom brate Arvatović Mujo Naj ti ovu vezen u mahramu,

Pa je podaj Sarajliji Ibri. Koliko je na mahrami grana,

On'liko ga dopanulo rana!...«

 

Uz kolijevku pjeva majka svom čedu:

 »Majka sina u bešici nina,

Ninajuć' ga pjesmu zapjevala:

»Nini, paji, sine Rvatine,

Resti majci do konja viteza,

Do viteza i do bojnog koplja;

Dušmani ti pod nogama bili

Ko tvom dogi pod nogama klinci!«

U zbirci Mehmed Dželaluddina Kurta »Hrvatske narodne ženske pjesme (muslimanske)« nalazi se i pjesmica, koju je sabirač zapisao od svoje majke Na­zife rođene Selimhodžić. Pjesmica počinje:


»Pošetala Miza materina.

 Ala pirga na pirgu,

 Nek se pirga širi;

 Ala Hrvat na Madžar’

 Nek se Madžar ljuti.<<

     Pripjev, koji spominje Hrvate i Madžare, opetu­je se u svakoj kitici.

Kurt tumači u predgovoru knjige, da riječ »Madžar« ne znači čovjeka mađarske narodnosti, već naprosto svakog kršćanina, katolika. Tako i danas u Krajini, Turskoj Hrvatskoj, npr. oko Bišća, zovu kato­like »Madžarima«. Prema tomu izgleda, da ovdje riječ »Hrvat« označuje muslimana, vjerojatno kao i kod bo­sanskog pjesnika XVII. stoljeća, Kaimije, koji u vrije­me Kandijskog rata (1645.-1669.) Mlečanima poručuje:

»Nemojte se kladiti,

A Hrvate paliti,

Zlatom ćete platiti,

Kad vam od Kandija.«

Slično kao i putopisac Evlija Ćelebija naziva i znameniti turski historičar Ibrahim ef. Pečevija (Alaj­begović), pisac XVII. stoljeća, naš jezik bosanskim i hrvatskim. (Tarihi Pečevi II, 185; vidi kod H. Mehme­da Handžića, Ibrahim ef. Pečevija, str. 17). - U spo­menutoj knjižici Ivana Zovke zabilježeno je, da narod zove Zapadnu Hercegovinu »Starom Ervackom«. Osim toga riječ »Nam Hrvat« tj. koljenom Hrvat spo­minje se toliko puta po starim sidžilima i kjitabima npr. »Kjitab Sakj« sarajevskog kadije Lukšića, kad se govori o kakvom priprostu Bošnjaku, čovjeku iz puka.

 Iz davne hrvatske prošlosti Bosne ponosne, kao s kakvog užarenog ognjišta, potječu stotine i stotine sjajnih varnica, koje dopiru sve do naših dana i sjećaju nas naše starine. To su narodne priče i pjesmice po Hercegovini, Duvnu i Krajini o »arvackom kralju« i njegovim posjedima, o Krešim-kralju (Krešimiru), o banovima i banicama, koje su jedini Hrvati od svih drugih naroda imali. Mjestima kao Banbrdo, Bando, Banovići, Banica, Banovac, Banja Luka i Banja Sti­jena obiluje Bosna i Hercegovina, osobito u gornjim krajevima. A Banja Luka i po Farlatiju i po samom Dr. Vasi Glušcu jest stari oblik, koji bi danas trebalo izgovarati kao Banska Luka; a tako isto i Banska ili Banova Stijena. - Nadalje je u Bosni poznat hrvatski stil kuća (»arvacki tars«) i »kapa hrvatka«, koja se nekad nosila u Bos. Krajini, a sačuvana je i danas u sarajevskom muzeju. - Pod hrvatskim se barjakom bore ustaške čete Don Ivana Musića u Hercegovini i, u isto vrijeme, Fra Stipe Kreše u livanjskoj nahiji (1875.). Pod istom milom trobojnicom vojuje Alipaša Rizvanbegović (Stočević) i Alaga Dadić i Alaga Voljavica. Hrvatska trobojnica toliko je bila omiljela »hercegovačkom caru«Alipaši Stočeviću, da ju je dao urezati u svoj skupocjeni sat, a njegovu bajraktaru Durakoviću, da su njegov trobojni barjak zatakli vrh mezara (groba), dok ga zub vremena nije uništio. U obitelji Kulenovića čuva se dragocjen obiteljski barjak crven-bijel-plave boje kao svetinja. Tim istim hrvat­skim bojama bila je obojena džamija u Krupi, i mu­nara Fetije u Bihaću i još po koja druga džamija u Bosni.

Nekom se čini sitnicom činjenica, da su bosanski muslimani u svojim kalendarima, ruznamama (dnev­nicima) isainamama (godišnjacima) upotrebljavali specifično hrvatske nazive mjeseci kao sičanj, veljača, travanj, svibanj, listopad itd. To isto čine i katolici u Bosni počevši od fra Matije Divkovića, pisca »Nauka krstjanskog« (Mleci 1611.). Samo turski dokumenat s hrvatskim nazivima mjeseci, koji je nama poznat, stariji je za 60 godina od Divkovićeva djela i pisan je 1550. (Fehim Spaho, Narodni nazivi mjeseci, kal. »Napredak«, 1935., 42-44). Pisac turskog kalendara veli, da je taj pisan »bosanskim« jezikom. Dakle stari Bošnjaci XV!. i kasnijih stoljeća upotrebljavali su hrvatske nazive mjeseci, od čega su Srbi, makar da navodno revnuju protiv tuđih riječi, uvijek zazirali.

Isto tako izgleda sitnicom pojava, da se bosanski bezi i ajani služe istotako kao i bosanski franjevci, svjetovni svećenici i katol. narod bosančicom, dok je kod pravoslavnih u uporabi skoro bez iznimke crkve­no-slovenska ćirilica.

Konačno valja spomenuti rezultate antropo­loških istraživanja Weissbacha, Glücka, Filipesca i drugih o pripadnicima raznih konfesija u Herceg-Bo­sni. Muslimani i katolici pretežno su svjetlijeg tipa, dok pravoslavci više naginju crnomanjastoj pigmenta­ciji. Tamnookih muslimana ima 46.9%, katolika 46.8%, a pravoslavnih za 10% više (56.3%). Slično tako tamnokosih pravoslavaca ima za 10% više nego muslimana. Uopće tamnom tipu pripada 47.9% bo­sanskih pravoslavaca, a katolika i muslimana za 11 % manje. Čisto svijetlom tipu pripada 9.4% muslimana, 7.5% katolika i 5.6% pravoslavnih (Truhelka: O po­rijeklu bos. muslimana, str. 18-19). U jednoj svojoj ranijoj raspravi spominje isti pisac, da prema antro­pološkim istraživanjima plavokosih katolika ima 25.7%, muslimana 17.5%, a pravoslavnih tek 6.3%. - Kad bi se uzela u obzir Bosanska Krajina, gdje je pravoslavni narod mahom doseljenik s vrlo malo kon­vertita, onda bi taj razmjer postao još očitijim. Iz ovih činjenica rezultira, veli Truhelka (Cit. dj. 19), da su bosanski muslimani po intenzitetu pigmentacije naj­bliži, pače posve jednaki s katolicima. Po čisto svije­tlom tipu, koji je kod muslimana relativno najviše zastupan, zaključuje on, da su baš muslimani najčišći Slaveni u Bosni, drugim riječima ono, što veli Starčević, najčišća hrvatska krv.

Procjenjujući bosansko-hercegovačke muslima­ne po vanjskim, objektivnim kriterijima kao što su je­zik (vidi str. 39 i 40) rasa i izvjesne kult. pojave, nesumnjivo je, da su oni pripadnici Hrvatskog naroda, čisti Hrvati. Ne tvrdimo tim istim, da je i subjektivno, u njihovoj duši, bila trajno i živo sačuvana hrvatska svijest. Ali njezine iskrice, njezini tragovi, jasni su i nepobitni, česti i vrlo stari. Bos. muslimane smatraju Hrvatima izvjesni eminentni predstavnici turske kul­ture XYI. i XVII. stoljeća. Hrvatima se smatraju i sami mnogi ugledni prvaci muslimanske Bosne. Hrvatsko ime živi u prezimenima, pjesmi, nazivima mjeseci, stihovima i trobojnicama. Ono danas sve više prodire i u široke muslimanske mase, koje postaju sve svjesnije svog podrijetla i svoje historije. Dva najo­dličnija muslimanska kulturna radnika Bosne pono­sne zadnjeg pola vijeka ujedno su dva najveća muslimana Hrvata: Dr. Safvetbeg Bašagić, nježni Mir­za Safvet, pjesnik, historičar i osnivač danas srpskog »Gajreta« te Džemaluddin Čaušević, hadži reis efen­dija, preporoditelj naših muslimana, prevodilac Kur­ana.

Odlična svojstva duha, koja izdigoše brojne bo­sanske muslimane na prve položaje u Turskoj carevi­ni i učiniše joj neprocjenjivih zasluga, neka im danas pribave dostojno mjesto u radu za hrvatsku domovi­nu, za koju oni nikad nijesu ni »anacijonalni elemen­ti« niti roba za eksport u Aziju već jednako mili sinovi i jednakopravni Hrvati, kao i oni katoličke vjere, što više »najčišća hrvatska krv«.

Na kraju još nekoliko riječi o Srbima-muslima­nima, a isto to vrijedi i za Srbe-katolike. Zaslugom srpske crkve bila je srpska svijest visoko razvijena kod b.h. Srba. Srpski pravoslavac, jasno je, u nacionalnom pogledu, jest i ostaje Srbinom. Islam i katoličanstvo nijesu poput srpskog pravoslavlja nacionalne vjere već općečovječanske, svjetske i njihovi vjernici mogu pripadati svim narodima. Musliman i katolik ravno­pravni su kao Hrvati, jer hrvatstvo nema svoje nacio­nalne vjere. S pravoslavljem nije tako stalo. Izrazita nacionalna crta pravoslavlja ima u srpskom nac. po­gledu i svojih loših strana: ona odbija mnoge, osobito iz širokih narodnih slojeva, od srpstva, za koje bi se oni inače možda bili opredijelili. Jer nitko nije pravi, pouzdani, stopostotni Srbin, kojemu manjkaju važne značajke srpske narodnosti kao npr. narodni običaji, narodna kultura, krsna slava i, u prvom redu, - vjera. Tko nije srpske vjere, on je napola Srbin, nedovoljno čist i stalan, Srbin niže klase. »Čime je Srbin ­Srbin? Svetoslavljem. Tu je korenje i prakorenje naše narodne duše. Izvucite iz naše istorije svetosavlje, iz­vukli ste vid iz našeg narodnog oka, sluh iz našeg na­rodnog uha, dušu iz našeg narodnog tela, savest iz našeg narodnog duha ... Vratite se sebi! Srbin se vraća sebi, ako se vrati svetosaviju! Što važi za individualnu dušu svakog Srbina posebno, važi i za kolektivnu dušu našeg naroda ... «, piše arhimandrit Justin u »Srpskom glasu« (prema »Jug. pošti« od 10. I. 1940.).

 Arhimandrit je srpstvu iz duše progovorio. Nego upravo zato jedan musliman ili katolik ne može biti korjeniti Srbin, on je tek tijelo bez srpske duše ili duša bez srpske savjesti. On postaje potpunim Srbi­nom tek onda, kad se vrati sebi tj. svetosaviju, »pradedovskoj veri«, a za to opet ni muslimani ni ka­tolici nemaju ni najmanje volje. I tako se oni i ne opredjeljuju za srpstva. To je činjenica. A drukčije ne može ni biti.

Odnošaj muslimana1) prema srpstvu još je mučniji nego li katolika. Jer srpsko pravoslavlje jest »svetosa­vlje«. Nikad se iz srpske narodne duše ne će moći istrgnuti sjećanje, da su kosti sv. Save upravo musli­mani, Turci, spalili, kao što se ne može istrgnuti ni spomen na proslavljeno Kosovo. Posve realno, vadeći iz duše naroda, pjeva vladika Njegoš u »Gorskom vi­jencu«:

 

>>Što će biti, ko će ugoditi?

Srb i Turčin ne slažu se nikada,

No će prije more oslačati...

A u jedan kota da ih staviš

Ne bi im se čorba smiješala!<<

     1) U tom pravcu karakterističan je razgovor, što ga je u Beogradu vodio bos. franjevac fra Anto Knežević sa srpskim ministrom Blaznavcem. Govorilo se o oslobođenju Bosne od Turaka. "Jedno je, u čemu se Knežević ni s ministrom Blaznavcem nije mogao složiti, a to je o budućem odnošaju kršćana prema muslimanima. Ministar Blaznavac zastupao je to mnijenje, da se na njih učini sila, da se ili krste ili isele, a ako ne bi ni na prvo ni na drugo pristali, da se isijeku. »Pazite - veli - što ću Vam reći! Dok se dignete, odmah na Turke izdaj te proglas: ol nek se odmah krste, ol nek se odmah sele, kuda znadu, ako ne misle biti sasječeni! ... « Knežević protestira, jer da su muslimani naša braća, ali Blaznavac ne po­pušta. "Mi smo sve moguće učinili, da naši Turci s nama u ljubavi i na bratimsku žive; slobodu višu su uživali od istih srbskih Hristijana, ali sve brez koristi, što mi njima bolje, oni sve gori. Najposlije videći da od pasje vjere ne može biti ništa, i da nam kvare druge građane, morali smo ih rastjerati.« Ministar Blaznavac još je puno govorio protiv muslimana, ali Kneževića za se nije nikako pridobio: »Oprostite, gospodine, što se s vama u toj stvari složiti ne mogu! Zar da mi počnemo raditi ono, što u njima osuđujemo?! Sve da bi nam to zakon dopustio, kao što nikako ne dopušta; sve da oni nisu naša jednokrvna braća, kao što jesu, opet bi se to protivilo našem izobraženju i našoj uljudnosti (kulturi)« (J e I e n i ć, Kultura i bosanski franjevci, II., 207-208). Izgleda, da rod Blaznavaca još nije izumro. Dokazuju to krvavi događaji u Pesočanima kod Ohrida (interpe­lacija Dr. M. Spahe od 1. X. 1920.» u Šahovićima kod Bijelog Polja (300 nevinih muslimanskih žrtava) i drugdje. Dokazuje to i pretvaranje izvje­snih džamija u crkve u Južnoj Srbiji. A i krštenje 40 muslimana u Malči kod Niša koncem god. 1939. upravo je po receptu trpeljivog min. Blaz­navca i po vrhovnom načelu: Brat je mio, koje vjere bio.

  .........................................................

 

Iz knjige"Herceg-Bosna i Hrvatska",str 44.-58. 

Studeni 2009.

nazad na početak