Fojnička korešpodencija


Dragan PAVELIĆ


Oko deset sati svakoga radnog dana uz samostanski brijeg penje se fojnički poštar. Penje i stenje. Psuje fratre i fratarsku poštu. »Dokonjaci, svaki dan nekome pišu. Nije čudo što im ljudi odgovaraju... Besposlena čeljad... Da nije njih, dočekao bih penziju na nogama, a ovako uprćen skapat ću ja ubrzo! Nisam ja za magarca tečaj u Sarajevu polazio! Ali, ko te pita, Huso, za poštarski tečaj? Niko.«

Tako Huso kuka i proklinje dan kada su ga posta­vili za poštara. »Nisam ja za hamala učio. A ispade da sam hamal: po cijeli dan torbu oko vrata nosam, čaršiju obilazim i na kraju moram fratrima uz ovo brdo, k'o uz nos strmo...«

Poštar Husein, skraćeno zvan i svima poznat kao Huso, dugo je bio jedini poštar—listonoša u Fojnici. Ranim jutrom raznosio je poštu po fojničkim lječi­lištima i čaršijskim kućama, a onda u kafani ispod samostanskog brijega kafenisao. Tamo se, pušeći ci­garetu na kratku čibuku, spremao k fratrima; uz uz­brdicu. Strmina ga je ta sve više brinula. A sve zbog njihove »korešpondencije«! Tako je listonoša, nala­zeći nešto podozrivo u toj riječi, nazivao fratarsku poštu, da se naruga i sebi olakša dušu.


»Odakle im sve ne pišu? Da sam ja nešto vlast, pit'o bi' ja nji'. Cijela fojnička čaršija ne prima toliko pisama koliko fojnički samostan sam!« bunio se i onda kada bi se popeo na zaravan pred samostanom. A znao je da ga fratri vole, da im »nije mrzak«, kako se u Bosni kaže, znao je da će kavu i kod njih popiti, znao je kako među njima ima ljudi i ljudeskara — osim onih koji često pišu pisma...

»Evo nama našeg Huse!« pozdravljao je prvi tko bi zapuhanog poštara ugledao.

»Evo Huse, evo pošte! Uđider, ako se ne bojiš! Ima li što za nas ili si nam samo na kahvu došetao?« šalio se brat—laik koji se s poštarem poznavao od malih nogu. U istoj su mahali bili rođeni.

»Tobe ja rabi!* I još pitaš, naletu jedan! Briga tebe za mene, vidim ja!« jada se poštar i vadi već u svežanj svezanu samostansku poštu — »korešpondenciju«.

Doista, samo fra Boni stizalo je svaki dan bar jedno pismo. Bivši potprefekt konviktoraca, sada u mirovini, u svome fojničkom refugiju, imao je gojence razasute po cijelom svijetu. Kao da im je rođeni, a ne samo duhovni otac, on ih je sada jedne na druge upućivao i, kada je trebalo, savjetovao.

 

* Kod nas od turskog: Tovbe ya Rabbim, tövbe estagfurullah! Uzrečica iz arapskog prešla u turski, a iz turskog u bosanski govor. Arapsko znače­nje: Bože oprosti! (što rekoh).


 

I tog jutra stiže pismo ispisano krasnopisom koji se kroz tolike godine nije izmijenio. Rukopis je odavao pošiljaoca. Sam je Eberhard priznao kako su ga pri-

mili za učitelja zbog rukopisa. Četvero djece je imao i svi su pisali ružno — nijedno na oca! — žalio se Eberhard fra Boni — kao da je rukopis neko važno pitanje. Da su sva pitanja u familiji važna, da nevažnih nema, naučio je fra Bono, pa se tako prema njima i odnosio — obazrivo.

Eberhard je pisao naširoko i nadugačko.

Dragi oče odgojitelju, poštovani fra Bono!

Dođe i do mene, doduše zaobilazno, lijepa novost: konačno je cijeli visočki samostan i franjevačka gimnazija u rukama vlasnika! Čuo sam kako su tamo poslije rata silom bile ugurane dvije državne škole, dva internata i nekakav štab omladinskih radnih brigada, a da u našem konviktu još i danas stoluje vojska.

Sve se ponavlja! U Prvom svjetskom ratu morali ste iskali milost od zemaljskog poglavara, sada, nakon ovoga, ni manje ni više nego od maršala. A da se opet turska vremena vrate, opet bi fratri mo­rali sultanu u Carigrad ići! Daj Bože da se i naš konvikt u staro svoje krilo vrati i slavom učilišta opet zasja!

Već sam Vam o tome pisao, ali i ovaj put ponav­ljam: rat je bio za sve strašan. I za Nijemce koji su ga započeli! Bog mi je svjedok, meni je najmiliji od svih đaka u visočkoj gimnaziji bio jedan Židov. Braće nisam imao i tog Montilja, tog druga, volio sam kao brata. S njime sam subotom išao u avru, tamo u Jevrejskom sokaku, i glavu jamulkom po­krivao. Koliko sam puta subotom ujutro žurio u kuću njegovu upaliti vatru jer vjera ukućanima to u vrijeme sabata strogo brani! Sve je bilo spremno za potpalu a nitko se šibice nije smio dotaknuti!


Nastrada moj Montiljo. Nesta svijeta iz Jevrej-skog sokaka! Moji roditelji, kao što znate banatski Švabe, poslije rata završiše u logoru. Mati, ni živa ni mrtva, ode u Njemačku da tamo umre. Ocu se izgubi trag. Pogotovo je moja sestrica bila izložena brutalnostima. Zbog gubitka građanskih prava, tek je u devetoj godini primljena u prvi razred osnovne škole jer bila je Njemica!

Nitko od mojih nije surađivao ni s Nijemcima, ni s Mađarima, ni s Rumunjima. Ja jesam. Ne mogu poreći istinu: u Sarajevu sam godinu dana bio prevoditeljem pri SS. I zbog toga dopadoh svojih muka: ostah bez domovine, svugdje stranac i neprijatelj. Kaznu u smislu internacije nisam isku­sio, ali sam kao zvijer lutao šumama i dolinama, vodu iz lokvi pio i strvine jeo; sam i u zbjegovima koji su tumarali između gornje Austrije, Alsacea, Lotaringije i okupirane Njemačke. Tako dvije go­dine. Sve dok nisam nekim slučajem sreo rođake u Aachenu ljude koje sam prvi put u životu vidio i teško razumijevao zbog njihova naglaska. Godinama sam patio od nesanice. Imao sam priviđenja. Nisam jednom vidio kako mi maše neki dječak, bucmast u licu i sasvim nepoznat. Govorio mi je kako se za mene zauzima, da se ne bojim, da će moje lutanje prestati.


»Nisi ti Ahasver Eberharde! Ne brini! Svoj grijeh ćeš okajati. Ali, pazi, čuvaj noge! Čuvaj se vlage! Možeš izgubiti oba stopala ne utopliš li noge! Nas si od hladnoće spasio ja ću tebe spasiti svojim zagovorom. Vjeruj mi! Petero mrtvih za tebe se moli svaki dan.«

Tako me je tješio dječak, smješkao se i kovrdžavu, kao zift tamnu kosu sklanjao s čela. Tako je govorio i ostavljao me u nedoumici i strahu. I sada ga vidim: mrtvac se mrtvacu obraća! Dugo mi je tre­balo da ga prepoznam bio se moj Montiljo ne­kako promijenio.

Jedva me njemačke vlasti primiše. Jedan me či­novnik napade: »Po ocu i majci jeste Nijemac, ali to ne znači da imate pravo na državljanstvo! Nika­ko! Kad bi se sada svi Nijemci u Njemačku vratili, Njemačka bi bila tijesna i za nas i za vas!« A što bi tek rekli da sam se u svoj Banat vratio! U rodni kraj, tamo gdje smo odrasli i gdje su moji dvije kuće imali, jednu u Jaši Tomiću, drugu u Zrenjaninu!

No, pustimo sada staru priču! Prijatelj mi piše kako Vas je ljetos posjetio i izdaleka prepoznao. Oslonjen na ogradu, zagledao se naš prefekt u Fojnicu kao daje prvi put gleda, a ljubimac mačak igra se njegovim redovničkim uzetom. Mačak skače, a naš fra Bono sve više podiže uže i brk mu se smije. Po smijehu Vas je, kaže, prepoznao! Još mi piše kako ste ga grahom i vinom ugostili. Valjda ću i ja do Vas jednom doći i na onom divnom vidikovcu ispred drevnog fojničkog samostana s Vama koji čas u šetnji provesti! Pogled otamo je nezaboravan. Sje­ćam se kako ste nas u Fojnicu prije rata vodili na đački izlet majales. Svakog svibnja sjetim se tih svetkovina u prirodi. E, sretnih li konviktorskih vremena!


Ako Vam štogod ustreba, a ovdje se može naći, molim Vas, ne ustručavajte se od mene zatražiti. Svaka bi usluga čast i hvala za mene bila.

Vaš Eberhard

Tako je pisao otac obitelji i aachenski učitelj Eber­hard ocu Boni u Fojnicu, u Bosnu; uzvišenim stilom, zašiljenim perom, kao da školsku zadaću ispisuje. Dok je lijepio omotnicu i poštansku marku na nju pritiskao, bilo mu se grlo stislo.


Srpanj 2012.