Glasovi vrhbosanski

Dragan PAVELIĆ


Prvi glas: ...na Brdu, ponad Vrhbosne, krst...

Drugi glas: .. .pod Brdom, u Vrhbosni, nekrst...

***

Ne zna se pouzdano gdje je bila Vrhbosna, a ni vrhbosansko Brdo. Možda blizu današnje Čaršije, a možda negdje niže, pri dnu Sarajevskog polja. Možda je Brdo-džamija nekad bilo Brdo, a možda nije.

Između 1238. i 1244. na Brdu ponad Vrhbosne dominikanci udariše temelje prvostolne crkve ["in supra Vrhbosna Burdo (...) ubi ipsa ecclesia sancti Petri est fundata" (A. Theiner, Vetera monumenta Slavorum meridionalium)}.

Za one koji traže Vrhbosnu, slaba fajda od ovoga zapisa!

Premda je tuda prolazio važan put, razloga da tamo nastane grad dugo nije bilo. Ni izvor rijeke Bosne, ni sjedište drevne župe vrhbosanske, ni raskrižje putova — koje, ako i ne dovodi u pitanje svačiju odluku, usporava putnika u njegovu putovanju — ne bijahu dovoljni da se tamo zida gradina poput vrandučke ili jajačke, poput ključke ili bobovačke. Ni nedoumice ničije, izgleda, nije bilo. Izuzme li se Hodidjed na Vratniku, nigdje tu tvrda zida nema. Sve sama selišta i pustare, baruštine i udžerice — rijetko gdje vlasteličića krov. Ne, ne grade gradove samo njihovi položaji! Ni zavjetrine, ni vode, ni visine! Ponekad nešto, izvana nevidljivo, navede graditelja da gradi i svoj naum, pošto-poto, ostvari. Kada je u pitanju Sarajevo, grad koji će tu tek niknuti, čini se da je umor koji je osvajača uhvatio, i na tom mjestu zaustavio, u toj odluci najviše presudio.

Od Koševskog potoka pa nizvodno do potoka Sušice, uz Miljacku se sterahu dvorišća, trgovišća, crkvišća i grobišća... Ali, to je samo raštrkano i maloljudno, usputno naselje. Bez sklada i rasporeda, i, sudeći po svemu, bez čvrste namjere da se u njemu ostane. Ipak, i ono što se tamo zametnulo i održalo od najstarijeg vremena bi dovoljno turskoj prethodnici da se tamo utabori, digne konak i poravna ledinu za musalu — prostor namijenjen za molitvu pod vedrim nebom.

Tako je, od polovine petnaestog stoljeća, započeo preobražaj sred­njovjekovne Vrhbosne u novovjekovno Sarajevo. Od turske kasabe kroz pedeset godina posta šeher. Završilo je jedno i otpočelo drugo doba.

Vrhbosna je jedna od onih krajina koje se u grad preobraze, a prvi stanovnici njihovi ne ostanu ni po čemu zapamćeni - gotovo su bezi­meni, nepoznata karaktera i zanimanja. Nikako nije moguće da su tamo živjeli samo svaštari, bjegunci i izopćenici — ljudi nedostojni imena i pamćenja. Moralo je tamo i tada biti sposobnih i lukavih, odvažnih i ustrajnih. Moralo je biti onih koji umiju zapjevati.

Ima li snage u današnjem pripovjedaču da, dok opisuje taj još uvijek poganski kraj, tu bogumilsku idilu, pomiješa pobožne svjetovnjake sa šićardžijama i badavadžijama i, među njima, pronađe i one koji žive, a ni od koga ništa ne traže, ni na koga se ne žale, niti u išta vjeruju? One koji sami ne ulaze ni u čiju priču — iako je bez njih slika svakog pa i tog vremena nepotpuna, slika bilo kojeg društva promašena? Ima, naravno da ima. Zasuče li rukave i gusto sito pronađe.

Magribije* i oko "kaurskog groblja" na Vrbanji pružala se samo blatna pustopoljina s pokojim nazor sklepanim kućerkom, zabijenim direkom i heravim parmakom. Svejedno, morali su se preko dana čuti ljudski glasovi! To što muk vremenom njem jošte vlada, muk i tlapnja - ne znači da ih nije bilo.

 

* Kao porok od vrline, ozloglašena Hiseta od pobožne Magribije dugo je dijelila uska avlija Turhanija. Ali, to je već bliska prošlost — tako reći vrijeme jučerašnje, a ne ono o kojemu sada govorim i u koje se, bez čaranja, više ne može zakoračiti.

 

Tek što se diže kuka i motika, Osmanlije uzvratiše. Žestoko i bešćutno. Nasta opće kreševo i pogibelj svakojaka. Proli se ljudska i životinjska krv. Trupla bez glava, udovi bez prsta, prsti bez nokata ostaše na zemlji nepokopani. Domalo sve utihnu. Glavni otpor bio je slomljen. U kotlinu uđoše konjanici. Čarke i pripucavanja jenjaše, a Vrhbosnom zavlada tajac. Preživjela obrana pobježe u bespuća. Nesta u strminama i visinama.

Odviknuto od boja i bojevanja, od pobjede i poraza, ne ispuštajući iz ruku svakodnevni posao, stanovništvo se bilo pritajilo. Tamo, gdje je izričito traženo, spuštahu se na koljena ametice. I ako je komu došlo da se usprotivi, da udari motkom il' ćuskijom - bilo čime - i taj odustade. Tolika je bila snaga osvajačeva, toliko je bio strašan njegov izgled.

Žene vojnika i odmetnika pobjegoše s djecom put Huma i Gorice. Odozgo promatrahu vojsku koja se iskupljala i spremala porobiti ostatak zemlje. Šćućurene među voćkama divljakama, iza lijeski i čičkova grmlja, stiskahu uza se djecu. Vidjele su, kao na dlanu, kako se neprijateljski konjanici u odorama neobično živih boja čas rasiplju u metežu, čas jurcaju naokolo, a onda zauzimlju savršen poredak. Širio se glas da su velike kavgadžije i siledžije... Do večeri niknuše logorišta zapadno od potoka Sušice. Topot kopita, njištanje konja, zveket amova i uzengija (mnogi ostaše cijelu noć upregnuti i osedlani!) strašili su već ustrašene. Zlo, zlo... Zlo i naopako! Posvuda se čulo stenjanje i mumlanje. Da, i pogane i kršćane vrhbosanske obuze velik strah. Nitko nije znao hoće li zoru dočekati.

Najzad, nakon što je i začelje tursko ušlo, s prvim mrakom, na otetu kljusetu ujaha šejtansko oko. Šućmurasto, prijevarno i opako.

 

Vrelo: „Priče iz Ilduzina jastuka“ str.9-11 


Kolovoz 2011.