Kako su izgledala kmetska selišta u Bosanskoj Posavini


Izgled kmetskih selišta zavisio je uglavnom od veličine selišta koje je kmet obrađivao i veličine domaćinstva, odnosno zadruge na tom kmetskom selištu, te drugoj imovini s kojom su raspolagali. Kuće su bile od brvana ili od šepera olijepljena gazom (nogama gaženo i obrađeno blato miješano pljevom) ili čak kombinirano u nekim dijelovima brvnima i šeperom. Na plavnim dijelovima Posavine, kuća i ostale zgrade bile su dignute od zemlje kamenim kûćama, a u nekim slučajevima na debljim panjevima do visine od jednog metra. Bolje kuće bile su pokrivene drvenim daščicama (šindrom). Kuće su bile uglavnom od dvije-tri prostorije, gotovo iste površine, s jednim ulaznim vratima i dva-tri manja prozorčića.

Rogata stoka zatvarana je i vezana u njaves (košara, štala). Njavesi su pravljeni od kratkog pletera zvanog šeper, pletenog pruća i vi dijelu obloženog slamom. On se obično nalazio u ograđenom toru i jedna mu je strana potpuno otvorena, obično i po mogućnosti prema jugu. Njavesi su pokrivani daščicama - šindrom, ali ipak češće klasurom ili slamom. Njaves je u osnovi nabijen zemljom i podignut nešto iznad visine tora.


Kukuruz je spreman u vrške, gdje se preko zime vrlo kvalitetno sušio. Vrške su pletene od pruća, imaju jači drveni okvir, u nižim predjelima podignut i do metar od zemlje. Stoji na jakim nosačima koji ujedno učvršćuje bočne strane pletera. Vrška je pokrivena klasurom (suha stabljika kukuruza), a rijeđe je to bilo pšeničnom ili zobenom slamom.

Prostrane avlije ograđivale bi se sa svih strana pletenom ogradom, pletenom od pruća. Ograda je rađena tako da su se udarali kolci od tvrda drveta: duda, bagrema, i hrasta u zemlju i oko njih pleten dugački prut od brijesta, vrbe i topole. Prut je bio debljine štapa, a ponekad i dosta deblji od toga da bi ograda bila što čvršća. Plela se visoko koliko se željelo, a mogla je trajali i do pet-šest godina, tj. sve dok kolje pri zemlji ne istrune.


Klikni na foto...

Na najpodesnijem mjestu za ulaz sa zapregom, kolima ili stokom u avliju, nalazila se šira kapija koja se zvala ljesa. l ona je bila pletena kao ograda, samo što ljesa nije imala kolce zabijene u zemlju. Okretala se i otvarala na dvije gužve napravljene (uvrnjene) od jačeg pruta od žestike koja je dosta savitljiva. Poširoke dvije gužve vezale su ljesu sa čvrstim kolcem ograde na kome se ljesa okretala, otvarala i zatvarala. Prilikom zatvaranja na drugi kraj ljese, na kolac ljese i na jedan čvršći kolac ograde nabijala se treća samostalna gužva. Ponekad se to činilo sa komadom jedeka pletenim od konoplje ili od konjskog repa. Sve je ovo rađeno bez ijednog čavla.


Za ulazak pješaka u avliju, da se ne bi otvarala glomazna ljesa, pravljen je prijelaz preko ograde. Pravio se tako, da se s vanjske i unutarnje strane ograde zabijao po deblji kolac u visini polovice ograde. Kroz ogradu se onda provlačila daska ili dvije podesne oblice i pričvrste na te kolce. Na tom se mjestu, da ne bi smetali pri prelazu, porube dva-tri kolca do visine ograde, a sa strane se ostavi po jedan duži za rukohvat pri prelasku. U imućnijih domaćina u avliji su se još nalazili i ambar ili udžera, a obvezno svinjac, također pleten od pruća, najčešće u obliku kruga.

Kokošinjac nije posebno građen, jer su kokoši hodale nesmetano, a noću se skupljale u krošnji stabla, uglavnom duda i to pretežito na sjevero-zapadnom dijelu avlije, nedaleko od kuće.

 

Vrelo: Posavski narodni kalendar 1995.


Listopad 2011.