Milom ili silom


Mirko VIDOVIĆ

Akademik


Nevjerojatan rimski 'Zakon' o okupaciji strane zemlje:


PREDLOŽAK


 I.


 Povjesničari prava ni sami nisu načistu kad je i kako i u samom Rimu došlo do razdvajanja vjerskih načela o etičkom ponašanju i civilnog prava koje je dogovarano među prvacima na vlasti, i prije decemvira. Tzv. rimsko “Pravo XII ploča” nastalo je najvjerojatnije iz regula Etruščana dok su još vladali u Rimu (do Tarkvinija Mlađeg), a zatim i upliva grčke pravne baštine, posebno reformatora grčkih pravnih normi, Solona. Natezanje oko “Prava XII ploča” počelo je između rimske aristokracije i plebejaca, sve dok se u to nisu umiješale i pontifikalne vlasti, koje su napokon za dulje vrijeme bile u stvari arbitri u projektiranju, a osobito u interpretiranju zakona.

Bilo kako bilo, u ukupnosti više vremenske kompilacije pravila s XII ploča nego li pravnog koherentnog sustava, danas – kad su sva ta pravila uglavnom rekonstruirana – ne vidi se da bi Rim i u kom slučaju imao bilo političko, bilo vojno, a još manje pravno nadleštvo nad stranim zemljama, pogotovu onima koje nisu bile neposredni susjedi Rimske Republike.


No, kako je postalo nedvojbeno da su Heleni dospjeli na jug iz sjevernih, zapravo ilir­skih krajeva, oni su sobom tamo donijeli i pravila ponašanja, ako ne u odnosu na druge, ono sigurno između tamo doseljenih grupa – plemena i rodova.


U povijesnom paralelizmu pravnog kodeksa možemo uzeti sumerski pravni kodeks Lipit-Ishtar, koji je sastavljen početkom drugog milenija pr. Kr. (oko god. 2000. pr. Kr.), i znatno kasniji Hamurabijev zakonik u Babilonu, koji je mlađi od Lipit-Ishtarovog blizu dvjesto godina. Povijest je nekada pisana na temelju legendi i usmene predaje, no u zadnjih stotinjak godina potreba za materijalnim dokazima u filozofiji povijesti temelji se na onovremenim izvorima ili na arheološkim nalazima.

Zna se da je rimski Senat slao grupu učenih ljudi u Atenu da tamo proučavaju atenski pravni sustav, a posebno Solonove reforme, koje su bile Rimljanima od nemale pomoći da usklade stajališta rimske aristokracije s predstavnicima plebsa. G. Noah Kramer, autor dobro sastavljene povijesti Sumera Povijest počinje u Sumeru, obrazložio je u navedenom djelu pradavni običaj da je “jači odlučivao o nejačemu” (str. 47), govoreći o “ratu živaca” između Sumerana Enmerkara i gospodara bogatog dalekog grada (u današnjem Iranu) Aratta. Igra živaca bila je složena i slabiji je popustio bez rata, a za osvajanje Aratte bio je potreban ipak vojni pohod.


Otprilike po onome što je sačuvano od grčkih pravnih spisa, možemo pretpostaviti da se nešto slično odvijalo i u ilirskim zemljama čije su Heleni navike i običaje ponijeli na jug. To bi bilo teško dokazati, da nije npr. svjedočenja Polyba o pomorskoj vojnoj velesili Ilira koji su se usprotivili prodoru rimske ratne flote u Jadran i tako postigli nagodbu između rimskog Senata i Dmitra Hvaranina (polovicom trećeg stoljeća prije Krista). Činjenica da su Makedonci, prema Polybu, tražili od kraljice Teute zaštitu na ušću Vardara u more, znači da su obje kraljevine, Makedonija i Ilirija, imale kompatibilan pravni sustav.


Zakon koji je donio rimski Senat početkom četvrtog stoljeća pr. Kr (381. pr. Kr.), ukazuje nam, iz prve ruke, da je ilirska kraljevina Istra imala vrlo modernu vladavinu koja je svoje poslove rješavala primjenom svog pravnog ustava i unutar zemlje i prema vani.


II. 


Početkom četvrtog stoljeća prije Krista (godine 372. po utemeljenju Rima) Rimska je Republika stabilizirala vlast Senata (SPQR) na područjima Italije južno od rijeke Rubikon. Senat Rimske Republike planirao je proširenje vlasti Rima i na bliže i na udaljenije zemlje od strateške važnosti za opstanak i proširenje Republike. O svemu je u zakonskim nadležnostima jednostrano odlučivao Senat Republike Rimske, pa i osobito o strateškim podvizima uz upotrebu dostatne vojne sile.

Jedna od tih odluka rimskog Senata bila je formulirana u obliku “zakona” koji je, jednostrano, osudio Kraljevinu Istru da, milom ili silom, podvrgne svoju zemlju, svoj narod, svoju vojsku i svoju novčanu masu – vrhovnoj nadležnosti rimskog Senata pod nadzorom cenzora.


U tom nesrazmjeru mogla je odlučiti samo – jača vojna sila.

Očito je da Kraljevina Istra nije bila voljna priznati, i to bez otpora, primjenu tog rimskog “zakona” u svojoj kraljevini. Do rimske vojne invazije Istre došlo je tek 218 godina kasnije, u vrijeme vladavine istarskog kralja Epulona i južnoilirskog kralja Gencija, kad je Makedonijom vladao kralj Persej.


No, ovaj zakon nabraja vrlo važna svojstva Kraljevine Istre i za nas je u iliristici ovaj rimski zakon veoma važan izvor podataka o strukturi i civilizaciji Istre kao jedne od ilirskih kraljevina. Ovaj zakon ukazuje da je ilirsko društvo toga doba – u četvrtom stoljeću prije Krista (381. pr. Kr.) – bilo odlično organizirano, i to vrijedi uočiti u cjelovitom tekstu te rimske senatske odluke.


Zakon kao podloga diplomatskom ugovoru između Republike Rima i Kraljevine Istre: 


Prihvaćen godine 372.1 po utemeljenju Rima, pod nadleštvom konzula Severusa Liciusa i Marcellusa Marcusa Claudiusa, na prijedlog Konzulata Poussinusa.

U ime čvrstog prijateljstva između Ilira i Istrana, kao i u ime teritorijalnih i gospodar­skih interesa obaju zemljovidnih područja Republike Rimske, potvrđen je statut savezničke pokrajine Istre. 


PREAMBULA: 

Zakon kojim se regulira diplomatski ugovor između Republike Rimske i Kraljevine Istre, koji je stupio na snagu godine 374. po utemeljenju Rima, pod nadleštvom konzula Publiusa PETRONIUSA Sabinusa i Colegiusa BARREUZUSA Patronusa, na prijedlog savjetnika Actarusa POUSSINUSA i Juliusa VANSTENUSA Sanctusa – treba biti primjenjivan u svim pokrajinama, gradovima i zemljama koje se nalaze u jurisdikciji Republike Rimske.


I. glava: U pokrajini Istri: 


Čl. 1: Senat i narod Rima potvrđuju status savezničke pokrajine Istre. Tako, pokrajina zadržava svoju pravnu nezavisnost, osim na diplomatskom području i u stvarima vojne uprave, koji pripadaju Rimu.

Čl. 2: Rimska Republika preuzima obvezu da brani interese pokrajine Istre ukoliko bi ona došla u opasnost od neke strane zemlje. Zauzvrat, pokrajina Istra priznaje svim plovilima rimske flote pravo na pristup istarskim vodama.

K tome, pokrajina Istra morat će staviti pod konzularno zapovjedništvo svoju ukupnu pomorsku flotu kao i kopnene snage kad god se to od njih zatraži. Konzuli će moći slobodno tražiti od istarske vojne sile postrojbe koje oni kao saveznici imaju isporučiti.

Čl. 3: Mobiliziranje zatražene vojne sile, njezina uporaba i oprema oružjem, njezino uzdržavanje i trošak Istrana u mobiliziranim jedinicama idu na teret Istre. Vojno obrazovanje spada u ovlasti Rimljana uz suradnju istarskih vojnih stručnjaka.

Čl. 4: U svojstvu posebnosti nove pokrajine, Rim prihvaća autonomiju u stvarima upravljanja pokrajinom Istrom. U to ime Istra i dalje zadržava status kraljevine, kao vazal Rima, kao i unutrašnje međe, svoje pravosuđe i običaje.


II. glava: U gradu Metellumu:  


Čl. 5: Istra, kao nova saveznička pokrajina Rima, imat će na raspolaganju zajednički pravni poredak koji je na snazi u Rimu, s Metellumom kao glavnim gradom. Općina Metellum2 imat će tako svoje Veliko vijeće, u kojem će sjediti bivši suci kao i odabrani ugledni građani. Organizacija sudstva i Velikog vijeća pripada odlukama kralja, pod nadzorom cenzora. U to ime nitko im ne će moći zabraniti pristup Sudskom vijeću pod izgovorom već posjeduje rimsko građanstvo. Ipak položaj suca u Velikom vijeću u Metellumu ne može biti dodijeljen već postojećoj časti senatora ili pripadnika Viteskog reda.

Čl. 6: Status rimskog prava podrazumijeva i to da grad Metellum i dalje čuva svoj pravni i običajni poredak i kao takav predstavlja dio Rimske Republike. Što se tiče Rima, ona uzima nadzor nad novcem i nad vanjskom politikom.

Čl. 7: Svi građani Metelluma su građani rimskog prava.

Čl. 8: Činjenica da sjede u Velikom vijeću u Metellumu daje sucima pune ovlasti da traže rimsko građanstvo, i u to ime sva prava i obveze koje proizlaze iz toga, u skladu sa zakonom Actae iz 330 g. Kad dobiju rimsko građanstvo. oni mogu obavljati iste službe kao i ostali rimski građani.

Čl. 9: Svake dvije godine rimski cenzor odredit će popis pučanstva u gradu Metellumu.

Čl. 10: Počevši od godine 374., istarske rimske i latinske građane cenzor će svrstati u pet klasa prema kojima će biti određivan tribut (porez).


Glava III: Investicije u pokrajini i u gradu:


Čl. 11: Da bi ubrzao proces integracije te nove pokrajine u Rimsku Republiku, Rim se obvezuje da će, tijekom narednih deset godina, financirati primjenu sljedećih ugovora:

– podizanje hrama božici Junoni u Metellumu,

– ustanovljenje tržnice u Metellumu,

– pristanište dostojno tog naziva u luci Senia3.

Čl. 12: Veliko vijeće u Metellumu također preuzima na sebe teret podizanja dviju kuća kulture i vjere, koje moraju biti ostvarene u okviru odredbi ovog ugovora.

Čl. 13: Dom kulture. Veliko vijeće će izgraditi jednu rimsku građevinu Capua4 u kojoj će djelovati rimska delegacija, sastavljena u suglasnosti sa sodalitetom5, kako bi u njoj mogli djelovati predstavnici raznih obrtnika. Ta delegacija moći će uglaviti i suradničke odnose s Istranima.

Čl. 14: Kuća za vjerske potrebe. Veliko vijeće izgradit će i jednu rimsku građevinu Capua u kojoj će djelovati i vjersko poslanstvo od petnaestak članova, a o čijem sastavu će odlučiti Kolegij Pontifikata. Ta će ustanova biti mjesto za teološko usaglašavanje između rimskog i istarskog svećenstva, kako bi se našlo usklađenje između naše dvije vjere.

Čl. 15: Održavanje svih građevina koje se navode u ovom ugovoru ići će na teret Velikog vijeća u Metellumu, uključujući tu i one koje su podignute u Istri.


*****

KRATKA ANALIZA ZAKONA RIMSKOG SENATA

O BUDUĆIM ODNOSIMA

RIMSKA REPUBLIKA – KRALJEVINA ISTRA


Ovaj, za nas prvorazredni, izvor za uvid u način postojanja i na unutrašnjem i na vanjskom planu ilirske Kraljevine Istre (a time i ostalih ilirskih plemenskih kraljevina), nalazi se u originalu u zborniku CODEX CIVILIS ROMANORUM, u kojem su sačuvani sljedeći pravni dokumenti rimskog Senata:

Complectens. Justituta. Ivrem. Civium. et. omnes leges romae. dispositas.tabularii.praefecto.rei.publicae. U nedostatku teksta Diplomatskog ugovora između Rima i Kraljevine Istre na izvornom latinskom jeziku, imamo točan prijevod na francuski jezik koji nam je poslužio za podlogu prijevoda na hrvatski jezik.


U načelu, po logici rimskog prava na snazi je i dalje princip “Lex debet essere justa, possibilis utilis”. Ugovor podrazumijeva bar dvije ugovorne strane i usvaja se kad ugovorne strane dođu do zaključka da nagodba ne ide nikome na štetu i da uređuje mirne i trajne odnose ugovornih stranaka. Inače se ne radi o ugovoru, nego o – diktatu.


Filozofija vrijednosti u odnosima: Temeljni postupak u odnosu svijest – savjest, uvodi nas u međuljudske pa i međunarodne odnose. Intuicija koja prethodi znanju, razvija pristup ulaska u područje nepoznatog u podrobnostima koje se daju shvatiti u koherenciji spoznatog i kao etapa u hodu u nepoznato. Znanstveni istraživači to znadu. To znanost čini univerzalnom. Npr. u djelima kineskog mudraca Lao Tsea (Tao to king) minuciozno je razrađen skoro savršeni labirint podrobnosti u logičkom odnosu potpuno različit od mišljenja europskih mislitelja, ali dolazi do istog zaključka do kojeg Europljani dolaze po shemi asocijacije i transcendencije koju nazivamo i logičkim mišljenjem. Ma koliko bili različiti načini mišljenja, istina uvijek ostaje jedna.

Dakle istina je jedna i jedinstvena za sve ljude zdrava razuma, ali iskustva u misaonosti različitih civilizacija za to imaju svom mentalitetu prilagođene kognitivne postupke. Razumije se da sličan odnos u spoznaji istine možemo naći i u zapadnjačkom odnosu prave vjere i prave znanosti.


Tu dolazimo i do uvida u način supostojanja sjedilačkih civilizacija i nomada pljačkaša. Sjedilački način mišljenja i ponašanja mora biti konsekventan da bi bio i suživot u miru, a za to je potrebna dobra memorija koju, u sjedilačkim civilizacijama, održavaju svećenici kao tajnici vladara i čuvari skupne memorije. Nomadi se više orijentiraju prema smjelosti i grabežnim uspjesima svojih prethodnika i predaka. Kod njih je pitanje mentalnog sklopa osobe sekundarno jer ovisi o ponašanju rulje čiji je ideal – pljačkati.


U tom smislu, što se tiče odnosa sjedilačkog i nomadskog pučanstva, uzmimo u obzir onaj Horacijev stih: “Gaetia capta ferum victorem coepit ut artes intulit agraesti Latio” (“Grčka, premda pokorena mačem, osvojila je nasrtljivi Latio svojom umjetnošću”).


No, posve neovisno o logici prava, recimo, kod Otanesa u Iranu (isonomia) ili Solona u Ateni, Rimljani se nisu mnogo brinuli o istini i pravednosti – glavna preokupacija Senata u Rimu bila je – učvrstiti vlast u Gradu – održati vojsku u aktivnoj službi u neprestanom osvajanju zemalja koje bi htjele izbjeći vlasti Rima, a ne samo oslabiti Rimsku Republiku.


Da bi logika ponašanja rimskog načina mišljenja i ponašanja bila i pragmatična, Rim se već od petog stoljeća načelno ponašao po onoj – Roma est Imperare Orbi Universo (Sudbina Rima je da postane gospodarom svijeta).


Nekim čudom do nas je došao Zakon kao podloga diplomatskom ugovoru između Republike Rima i Kraljevine Istre. Rimski Senat je donio taj “zakon” još u četvrtom stoljeću prije Krista (godine 372. po utemeljenju Rima – 381. pr. Kr.), i dao mu snagu “ugovora” Rima s Metullumom (najvjerojatnije Motovunom), u kojem je tada stolovao kralj Istre.


Danas mi takve zakone koji su silom nametnuti nekoj stranoj zemlji nazivamo – diktat. Nije ni čudo što je primjena tog ili takvih rimskih “zakona” dovela u Cezarovo doba do uspostave imperije (diktature). No, sam naziv civilizacije Dinaraca, najprije oko Jadrana, a zatim onkraj Jadrana – ILLYRI – znači na zajedničkom prajeziku Ilira i Helena – SLOBODNI.


Slobodni ljudi, tj. Iliri, imali su svoje navike i običaje pravno kodificirane u ljudske i plemenske međuodnose kao apsolutne i neizmjenjive(naslijeđene dobrim dijelom i od dolaska Medijaca i utemeljenja Darijeve Skudre, od koje je Aleksandar odvojio Trakiju i pripojio je Makedoniji). Temeljni rudimenti tog našeg običajnog prava postoje u duhu našeg načina miš­ljenja i u kontekstu našeg bogatog jezika s polivalentnim impaktom u svijesti naših ljudi i danas ih možemo naći i shvatiti u našem lijepom bosanskom govoru, gdje su okupatori unijeli daleko manje civilizacijske štete nego u naše ostale krajeve u kojima dijalekti sadrže mješavinu tesaura nostra nova et vaetera na leksičkom i sintaksnom planu.


UKRATKO: Vidimo kakvu je “pjesmu zapjevao” Rim prastaroj ali uvijek pomlađujućoj Istri kao granama masline koje stalno iznova niču na drevnom panju (starost najstarijeg ljudskog staništa u Istri procijenjeno je na – milijun godina). Istra je bila osuđena pokoriti se vlasti Rima, predati bez borbe rimskom Senatu sve svoje – i more i zemlju i novac i vojsku, pa i ljude koji su time određeni za latinske vojne ekspedicije s ciljem osvajanja tuđih zemalja koje bi odbile prihvaćanje ovakvih “zakona” rimskog prava za samo vanjsku uporabu.


No, da se Iliri nikad nisu dali ni zaluditi ni zastrašiti – dokazuje sudbina Istre. Očito je da kraljevi Istre nisu htjeli ni čuti da kapituliraju bez borbe, i to dalekom siledžiji čije su granice još uvijek dosezale (sve do Cezara) tek do rijeke Rubikon.

A da je to odbijanje pokoravanja “zakonima” napasnih osvajača (“Regnum regno non prescribet leges!”) bilo sudbonosno, dokazuje i slanje rimskih legija oko godine 173. pr. Kr., oko 220 godina nakon donošenja navedenog rimskog “zakona o Istri”! – da silom osvoje, pokore i razore istarske punktove vlasti i oružane te novčane snage. O tome je opširno pisao Tit Livije u svojoj knjizi Historia Romae (t. VII – knjiga XLIII, od poglavlja XXXIV do zaključno poglavlja XLII).


Povod za napad na Istru bila je smišljena provokacija Senata: kad su Gali (neutralni u odnosima Rim – Iliri) počeli graditi grad Akvileju zapadno od Istre, Rimljani su to protumačili kao – provokaciju varljivih Gala i odlučili prema tom gradilištu uputiti vojnu silu. Kad su u Akvileju stigli rimski legionari, istarski kralj Epulon smatrao je da se Rim miješa u stvari koje ga se ne tiču, jer se nalaze daleko od granica Republike. Istrani su očito dopustili svojim da­ljim ilirskim susjedima Galima da se tu nasele i u neku ruku služe kao prirodni saveznici. Ti Gali (koje Strabon smješta na područje ušća Drave i Tise u Dunav) imali su dosta jaku vojnu silu “na Dunavu” (u području današnje Vojvodine). Njima je uputio poziv na pomoć i surad­nju i makedonski kralj Persej, nezakoniti sin Filipa V., nudeći im plaću u zlatu. Kad se Gali, pod zapovjedništvom svoga vođe Solovetiusa, nisu uspjeli nagoditi za cijenu vojnog angažmana na strani Makedonije, a u obrani zemlje od vojne invazije Rima, vratili su se “retro ad Istrum”, kako navede Tit Livije. Tit Livije na to dodaje i onu latinsku didaktičku rugalicu: “ne graviores eos socios habeant quam hostes Romanos” (“Opasnije je imati Gale za saveznike, nego li Rimljane za neprijatelje”).


U toj kombinaciji otvaranja fronti s jedne i s druge strane ilirskih zemalja, nesporazum između istarskog kralja Epulona i rimskog SPQR stvorio je uvjete za vojni udar Rima na Istru. Tit Livije nam opširno tumači kako je počela i završila ta “primjena rimskog zakona” na sudbinu Istre.


No, nekim čudom je do nas došao sadržaj tog “rimskog zakona o Istri”, i on nam pomaže da shvatimo kako su tekli budući odnosi između Latina i Ilira i kako su, postupno, Iliri došli na vlast na samom vrhu Rimske Imperije, i u toku obnašanja te vlasti u trajanju od 230 godina – Iliri su ukinuli rimsku diktaturu i reorganizirali Carstvo u savez civilizacija, naroda jezičnih zajednica itd., po uzoru na međusobne odnose ilirskih plemena u suživotu i bez ratova, ali kad je bilo potrebno – udruženih u jednu jedinstvenu velesilu koja je udarila i na Italiju, pod vodstvom daisitihatskog velikog župana Batona.


Ovaj rimski “zakon”, ipak, sadrži niz podrobnosti o našem identitetu, državnoj plemen­skoj organizaciji, o tome da smo raspolagali svojim pravnim normama, svojim posebnim navikama i običajima, da smo imali svoj novac i svoju pomorsku silu i svoju kopnenu obrambenu vojsku. Iliri su već tada imali uhodane vanjske odnose i svoju diplomaciju. U ovom dokumentu vidi se da su Iliri imali i svojevrsne parlamente (Velika vijeća) kao i svoje sudstvo.


Ta činjenica da su Iliri i u Istri imali pravni sustav, sudstvo i vjerske ustanove ukazuje da je u svim ilirskim plemenskim državama postojao pisani jezik, odnosno pismo prilagođeno domaćem jeziku, što se slaže s tvrdnjom Polybiosa da se kraljica Teuta dopisivala sa svojim zapovjednikom vojne mornarice, Dmitrom Hvarskim.

Također je važno da je vjera Ilira bila različita od rimskog mnogoboštva. Rimljani su iznuđivali, za potrebe svojih kolona, podizanje poganskih hramova. No po tome što na području Like i Bosne nije podignut nijedan poganski hram, vidi se da tu Rim nije mogao ništa diktirati, da je sjedilačko pučanstvo i dalje živjelo po svojim zakonima, navikama i običajima – u svojoj vjeri na svojoj zemlji!


Prijenosom političke i vojne središnjice Carstva u Nikomediju, a zatim definitivno u Byzantium, Iliri su uspjeli sedantarizirati staru Italiju i prepustiti je – samoj sebi.


CONCLUSION:

Le ‘Décret de l’interdiction de mentionner le nom Illyrien’, dicté par la Maison des Habsbourgs, au mois de janvier 1843, a eu pour effet la dévastation d’un grand nombre de documentats relatifs à l’histoire des Illyriens et leur langue et culture en général. Les chercheurs et en particulier les historiographes ont eu du mal a rédiger une histoire des terres entre le Danube et l’Adriatique et ils devaient qualifier tout ce qu’ils abordaient de – yougoslave et timidement croate.

Or très récemment le déclin de la pression politico-idéologique sur les scientifiques en Croatie et en Bosnie a activé les inconditionnels de la vérité historique et nombreuses oeuvres ont été publiées au sujet du passé de la population sédentaire dinarique.

La très récente découverte, dans ‘Codex civilis Romanorum‘, d’un ‘Traité diplomatique entre Rome et le Royaume d’Istrie’ a mis en évidence un modeste nombre de prodigieux enseignements sur la structure du Royaume d’Istrie, sa politique, ses forces armées, sa monnaie etc. Cela, ajouté aux témoignages des auteurs anciens grecs et romains, nous aide à comprendre la maturité politique et stratégique des Illyriens dès la Première guerre punique et dans la suite de l’histoire des rapports entre Rome et l’Illyrie.


 *****


 Bibliografija:

 1. http://www.romejpem.wdmedia-hebergement.net

Le Sénat de Rome jpem – sujet: 372 – Traité avec le Royaume d’Istrie

2. Tit Livije: Historia Romae, t.VII, izd. Paris, Garnier Frères, 1848.

3. Strabon: Geographikon evdomon, t. VII, izd. Belles lettres, Paris, 1989.

4. Plinius Secundus: Historia Naturalis, Paris, Dub., 1848.

5. Polybios: Povijest, Punski ratovi, Paris, éd. Gallimard, 1970.

6. Samuel Noah Kramer: L’histoire commence à Sumer, Arth. Paris, 1986.

7. Mirko Vidović: Povijest jadransko-podunavskih zemalja, Zagreb, Škorpion – Napredak, 2012.


 Biljeske:

1 God. 372. po utemeljenju Rima odgovara godini 381. pr. Kr.

2Metellum – grad u Istri (možda onaj koji Tit Livije spominje pod nazivom Mutila, a koji se danas naziva Motovun).

3Senia – u ovom “zakonu” riječ je o pristaništu u Istri. No, pod tim nazivom Plinije Stariji imenuje “grad u Liburniji”, a postoji i kameni natpis “Senia”; vjerojatno se tu radi o Senju, dok bi ova Senia u Istri mogla biti današnja Savudrija, koju Talijani nazivaju “Salvore”.

4 Capua – vjerojatno etruščanska riječ koja bi izvorno značila – središnjica, upravna zgrada.

5 Lat. rijecsodalitas znači: društvo, grupa, prijateljstvo; ovdje: nadležnost.



*****



Siječanj 2015.