Na lijepom zelenom Plehanu

- Tata idemo na Markovo na Plehan, ići će Mijo sa nama da vidi gdje i kakav je Plehan, predloži Mario.

 

  Ta česta njegova želja me veseli. Bi li ga tako vukla da sam se negdje drugdje rodio? Zbog opakih kiša i niske temperature, za Markovo mu se želja nije ispunila. No, jest na Ivanj.

 

  Prelijepo lipanjsko jutro obećava isti takav dan. Plehan je ionako lijep. I po kiši i po suncu. Sasvim dovoljno razloga da se ode tamo. Ovih sedamdeset minuta u kolini preko savskog mosta i nije dovoljno da nam bilo što pokvari. A onih sedamdeset prije ovih, koje smo proveli kod Mijina brata Ivana u Slavonskome Brodu, na bosanskoj rakiji, kavi, slavonskoj šunki, kobasici, siru, kajmaku i vlastitim znamnjem pripravljenom domaćem jogurtu, što nam je pripremila i ponudila Ivanova lijepa snaša Nada, ugodna je stanka nakon ugodne vožnje koju nam je darovao Mario. Kao ispravne putnike, kraj graničnih kućica ništa nas ne iznenađuje. Osim dobrodošličke ploče na kraju mosta s oznakama grada Broda, sada bez pridjeva kojim se donedavno svojatalo.

 

  Ostavljamo iza sebe Bosanski Brod i hitamo prema Plehanu., gledajući uokolo tragove koji „nečovještvom smrde“. Iza mnogih ruševina i sablasno zadivljalih proplanaka Mijo nam skreće pozornost na put koji se odvaja prema njegovim Vrelima. Kompjutorskom točnošću i brzinom Mario svladava suncem zapečenu asfaltnu zmijurinu kroz tundru. Danas mu njegova Jela svojim cvrkutanjem ne olakšava obveze za upravljačem, niti mu osamnaestomjesečna Laura svojim „brm-brrm-brrrmmm“ pomaže pri vožnji. A žurimo k misi.

 

 

  I evo nas. Fra Mirko, gvardijan, pred dvjestotinjak misara (ostalih petstotinjak je otišlo u Podmilačje i Bijelo Brdo) izgovara uvodne riječi. Snjim u misnicama su još: fra Filip (poznatiji kao Pilko), fra Stanko (poznatiji kao Svalina) i fra Ivan (poznatiji kao Coco). Opačak, franjevački roker (pročitah to u tekstovima ozbiljnih glazbenih kritičara, molim…) doveo iz Gornje Dubice svoju grupu pjevačkih ljepotica i s njima uz elektronski harmonij (joj, fra Ćoso da Vi to vidite!) – glazbom prati misu. Potaknut današnjim blagdanom, biblijskim Ivanom, tim vikačom iz pustinje, Mirko u propovijedi viče o pravome putu, putu kojeg pokazuje i nudi Isus Krist, koji je i sam Put. A ja se nadam da se s toga puta vidi i Plehan i da će mnogi, i današnji i budući, Plehančani s njega ugledati i onaj za Plehan i njime se vratiti na Plehan. Misa se, inače, slavi – između ostalih – za Ivanku Bubalo Ivana Jerkovića (Marina). U molitvi se spominju i vjernici u Podmilačju, gdje se također slavi Sveti Ivo.

 

  Za mise je vođen razgovor između boga i ljudi, a sada, iza mise, vodi se samo između ljudi. U razgovoru se ne može zaobići voda iz plehanskog bunara. Stopostotna okrepa. Susreću se i pozdravljaju koji to dugo nisu učinili. Tek iznikli trometarski zidovi nove crkve kao da snimaju svaki naš pokret, prisluškuju svaku našu riječ, vesele se svakom našem osmijehu. Ponosni već sada kada su visoki tek toliko. kako će tek biti ponosni kad budu visoki dvadeset pet! Pomozimo da to dosegnu.

 

  Pa opet malo vode iz bunara. Pa još. Ali, napiti je se ne možeš i za sutra, prekosutra. neki više vjeruju konzerviranom pivu. I njega je tu. Puno je tu Ivana pa se barem jednome ne bi smjelo odbiti imendansko pivce za živce. Dapače. Pa nema moje Vere, Mijine Zdenke, ni Mariove Jele. Dva oraha, dva debela hlada. Pitam se hoće li tu zuvijek ostati. – Ako se budu uklopili u ovu arhitekturu, reče netko. Ma, nema arhitektonskoga rješenja u koje se ne bi mogao uklopiti orah. kao i u pjesmu. Pogledaš gore, vidiš izraziti plavo nebo, oslikano bijelim i sivim oblačnim kulama. Iz sunčeve mašte. pogledaš u okolne daljine, uočiš da se danas tornjevi đakovačke katedrale ne vide. nešto nije u redu sa očima? Ili tamošnjim zrakom?

Pa opet gucneš malo vode. Neugasiva žeđ, nepresušan bunar. I sjetiš se kako se tu nekad, poslije svake mise, napilo stotine i stotine usta. Lijevo od oraha šepuri se mali cvijetnjak. Visoki bijeli ljiljani i niske crvene ruže, muškatli i pelargonije. Ljepota. konkurira joj desno od oraha Danijela. Plehanska socijalna radnica.- Prodaje na tezgi rakiju Plehanku i koziji sir te med. Eko proizvodi, eko fratara, eko Plehana. Pomaže joj sveprisutni Marijan. Novac od prodaje die za gradnju crkve. Lijepo od njih. Ali i od onih koji će to kupiti. Pridružujem im se. Promatram lijepo dizajniranu bocu. Pogledam malo sliku na njoj, malo Danijelu. Znatiželjno. Pimjećuje se. Skromno i s laganim osmijehom mi priznaje da je ona na toj slici, strpljivo ukroćujući neposlušni spiralni plamen kose na čelu. Bez dvojbe, ja se opredjeljujem za rakiju a Mario za knjigu Mijata Jerkovića „Hrvati plehanskog kraja sredinom XVIII. stoljeća“. Davno mi je prigovorio zašto je i njemu nisam nabavio.

 

  Napuštamo orahe, cvijetnjak i tezgu: Zove me rođeno ognjište. Ali dolje ništa novo.

 

  Po povratku nas ljubazni domaćini pozivaju na okrepu. Dok Jela prpirema, ćaskamo o koječemu. Danas je, kao rijetko kada, i Pilko sa nama. Nije otišao ni na Modran ni u Brezike, ni nikuda. Živi vicomat. Uključuje i počinje sa vicevima. A mi uživamo. Fra Slavku su bubrezi danas dobro. Fra Mirko uvijek ozbiljan: slikom, tonom i slovom. kako i dolikuje gvardijanu, naročito plehanskom. A mene kopka malodušnost nekih u pitanju gradnje plehanske crkve. Gotovo da odmahuju rukom. – Pa što osjećaju i vide plehanski fratri koji nose teret izgradnje?, pitam. Fra Mirko je razborit i odlučan: Teško je, ali izgradnja die i ići će. Veseli me to.

 

  Gle, pa mi već moramo krenuti kući. zašto za boravka na Plehanu vrijeme malo ne zastane? Pozdravljamo se sa dobrim i vrijednim domaćinima. slažemo njihove pozdrave za ponijeti drugima. I krećemo. Zbogom. Bog.

 

  Praznovijerni kažu da se ne valja okretati nazad kada se jednom krene. Ali, kako se ne okrenuti za Plehanom? Kako se ne okrenuti za tom usamljenom ljepotom? Tu su fratri, čuvari Plehana, sljedbenici, onih koji su to uvijek bili. Tu su povratnici, vjesnici daljnih povrataka. Tu su i desetci i stotine onih koji počivaju u vječnosti i svjedoče o našem ishodištu.

 

  Danas se na Plehanu nije pjevalo i igralo. Na Ivanj nikada i nije. Hodočasnici su se toga dana okupljali oko Svetca i molili za svoje i drugih. I danas su došli sa tom nakanom. To što nije bilo veselja u pjesmi i igri ne znači da ga nije bilo u duši i srcu. Naprotiv.

 

  Ostaje mi još jedno pitanje na koje ne mogu odgovoriti. Ono Kennedyjevsko: što JA činim za Plehan? Pitaš li se ti i znaš li odgovor?

 

Stipo Zubak

pv

03.05.2009