Panslavisti


Mirko VIDOVIC
Akademik


SAMO ISTINA LIJECI AMNEZIJU I
I SUZBIJA  POVIJESNI   ZABORAV


TRI RAZDOBLJA ZLOPORABE SLAVENSTVA :


I. Kako su pogani podijelili krscanstvo

Nikakvi nastupi sadizma ni mazohizma nisu mogli nadrediti izmisljotine istini ! Jedna od najtragicnijih izmisljotina u bitnim stavrima europske povijesti je – presucivanje, suzbijanje ili minoriziranje velike i u Antici mocne Ilirske Civilizacije.

Kad dobro shvatimo poruke antickih kronicara i analista, od Herodota do Halkokondilesa, otkrit cemo (ako to prije nismo bar djelomicno znali) da su Iliri bili stoljecima gospodari mora bar na podrucjima Istocnog Mediterana. Otimanje za podrucja na kojima je razvijen i prosiren jezik Helena, dovelo je do Punskih ratova u kojima su svi izgubili jer je pobijedila latinska vjestina da okupi oko sebe saveznike 'nomini latini', a onda, kad opasnost prodje, da ih podvrgne odlukama Senata.

Plinije Stariji nam (u svojoj 'Historia-i naturalis'), navede cinjenicu ,da je ondadasnja Italija dopirala do rijeke Rubikon  (v.P.S. : »H.N. », III.,XX : 'Fluvius hinc Rubico quondqm finis Italie') i da je na tom prostoru zivjelo osam naroda koji su govorili razlicitim jezicima. Latio je i u Plinijevo vrijeme bio izmedju rijekaTibra i Circei – dug svega 50.000 koraka (v.Id. IX). Slicna plemenska zajednica je postojala kako u Galiji, tako u Germaniji pa i u Iliriku. U ukupnosti zbivanja u pridruzivanju ilirskih drzavica 'latinskom imenu', sto milom, sto izdajom i silom, povjest je zapamtila velikog Zupana (danasnje Bosne) Daisitihatskog vojskovodje, Batona (Ban-dojn), koji nije mogao podnijeti latinske nasrtaje s raznih strana, pa je, godine seste po Kristu, krenuo na Rim s dvjesta tisuca ratnika (prema Suetoniju, u poglavlju o Tiberiju)  i s njima se utaborio na domak Rima.

Rimski Senat je, u strahu od te ogromne vojske ljudi (kako to zapisa Tit Livije, disertirajuci o porazu rimske vojske prilikom prvog nasrtaja na Epulonovu Istru) divovskog stasa (kao i sam njihov zapovjednik Baton) uredio stvari tako da su ilirske drzavice, malo po malo, kad ih je on ujedinio u jedinstvenu vojsku, u cjelini prihvacene kao 'socii nomini latini'. Bez toga je nemoguce shvatiti cinjenicu da su ilirski Imperatori (od Deciusa do Valentinianusa III, i u vrijeme Justiniaja I. i II.) vladali Imperijom i – u vrijeme Dioklecijanove Tetrarhije, od strogo centralisticke uzurpatorske Rimske Imperije, reformama iz 297. Iliri su nacinili decentraliziranu Imperiju u kojoj su grupe naroda, jezicnih skupina i krvnih srodnika dobile solidnu unutrasnju autonomiju (poput Dardanije) i tako bili motivirani da brane Ukupnost da bi sebe ocuvali na svom teritoriju.

Dioklecijan je iz nemirnog i neposlusnog Rima izmjestio Vojno i Politicko srediste u Nikomediju (danasnji Izmit), a nakon potresa koji je srusio velebnu mramornu imperijalnu palacu u Nikomediji, udario svoj vojno-politicki stozer u Byzantiu, kasnije Konstantinoipolisu, odnosno Carigradu, danas Istambulu.

Iliri su bili i Konstantin, i Justinijan – veliki slobodonosci i zakonodavci. Kao zakonodavci, vrijedi spomenuti iza njih je ostao : « Codex Dioclétiani » (297) sastavljen od tisucu trista restricta, dok se « Codex Justiniani » (god.529.) smatra najsavrsenijim zakonikom i ne samo u to doba. Na temelju tog zakonika razradjivani su zakonici i Istocne i Zapadne Europe kroz stoljeca. Francuski strucnjak za doba Tetrarhije, W.Seston tvrdi (u svojoj monografiji 'Dioclétien et la Tetrarchie', da je Dioklecijan bio osobno konceptor reformi i da je reforme izveo prema ilirskom obicajnom pravu).

Sukob Rima i Carigrada poceo je odmah po prelasku vojne vlasti Imperije u ruke Theodozija Velikog, ilirskog zeta (ozenio je sestru Valentinijana II.). Theodozije je stoga podijelio Imperiju na istocni i zapadni sektor, a kopnena linija razlucnica tekla je uz vodotokove : Drina, Sava, Dunav. Zapadni dio Carstva nedugo nakon te podjele je propao zbog nesloge i ljubomore a u povodu prodora barbara sa Sjevera Europe. U obrani zapadnog sektora Imperije najmanje su sudjelovali – Rimljani.

Istocni dio Imperije odrzao se je nakon pada Rima u ruke Odoakara (Odoakar ili Odovacer, germanski vojskovodja, zauzeo je Rim 476.), jos tisucu sto i pedeset godina. Politicki raspad carstva poceo je s odlukom Basileiosa Heraklija  (575-641. – rodom iz Kapadokije, medske pokrajine Hatpatuke, vjerojatno medskog podrijetla) da uvede grcki kao sluzbeni jezik i u civilnim i u crkvenim poslovima, a latinski stavi u drugi plan. Raskol je, nakon politicke podjele, usao i u krscanstvo i borba za prestiz u tumacenju Kristove poruke isla je sve do vjerskog raskola 1054. godine.

U povodu Theodozijeve podjele Imperije a osobito Hraklijeve delatinizacije Istocnog dijela Imperije, u ukupnosti nesnosljivosti izmedju helenista i latinista (helenisti su svojatali ilirske imperatore, a latinisti su ih ili proklinjali, ili presucivali pa na kraju i nijekali) najzesce strijele mrznje usmjerene su na – Ilire. Njih se je cas velicalo (na istoku) cas ocrnjvalo (na zapadu). Budici da je Ilirija (zajedno s Dalmacijom) bila krstena jos u vrijeme apostola Pavla (kojeg su, nakon sto je uredio Crkvu u Ilirikumu i Dalmaciji pa otisao u Riim,  Rimljani obezglavili!), i kako je vjera u Iliriji bila opsluzivana ni na grckom ni na latinskom, nego li na domacem ilirskom jeziku (tako je nas jezik nazivala Sveta Stolica sve do Drugog Vatikanskog koncila), otimanje za Ilirikum kao podrucje na kojemu je prisilnim uvodjenjem latinskog u ilirsko bogosluzje postalo je sve zesce. Nijekani su ilirski punktovi krscanstva, a prisilno nametani u primosrskim gradovima poglavito neki 'sveci' kojie su poubijali latinski pogani, a ne ilirski imperatori jer to potvrdjuje Povjest Rimske Imperije, pa i sami izvori Povijesti Crkve. Najoklevetaniji, Dioklecijan je imao u redovima Kosmokratorove Tjelesne straze Dalmatince koji su svi – kako nam je to posvjedocio Dioklecijanov suvremenik – Lactantius (u svom djelu 'De mortibus persecutorum'). A ondasnji rimski biskup (papa) bio je Dioklecijanov ujak Sveti Kajo, kojeg latinasi i dan danas presucuju i bojkotiraju. Umjesto da u Diokleijanovu Apadanu u Splitu (Sacrum Palatiumu) prenesu kosti mucenicki umorenog u Rimu pape Svetog Kaje, oni su tu polozili neke druge kosti pa i dan danas tvrde kako je to sveti Duje bio Petrov ucenik, a da je poginuo u Dioklecijanovo doba, sto je nelogicno, a sto nije logicno to nije moguce !

No, dok su ilirski Imperatori vladali cijelom Imperijom (decentraliziranom), jedan Dalmatinac, Jerolim Stridonski, je shvatio pouku Svetog Pavla, da vjeru medju poganima treba siriti na jeziku koji i oni razumiju. Pa da bi krscanstvo bilo bolje primljeno kod latinskih pogana, preveo je Bibliju na pucki latinski jezik – Vulgatu.

Otimanjem za Iliriju izmedju Rima i Bizanta bilo je sve zesce, a gravni argumenat Latina bio je – prisiliti Ilire da uvedu u bosgosluzje latinski, jer to je jezik i Rimskog biskupa, kao nasljenika Petra apostola (premda nemamo ni jednog podatka da je Isus govorio latinski).

Od Heraklijevog heleniziranja krscanstva i Imperije pocinje – u fazi otimanja za ilirik – i mrznja prema ilisrstvu a osobito ilirskom jeziku. No, tu mrznju su Iliri suzbijali stalnim pozivanjem na svetog Jerolima, koji je, kao 'Doktor Crkve' i sam govorio i pisao i latinski i ilirski, a za potrebe Latina preveo je Sveto pismo. No oduvijek su latinisti sv. Jeru nazivali Dalmatincem, a ne Ilirom. Na temelju toga su i svojatali Dalmaciju kao – latinsku zemlju, pa onda cak i talijansku, premda je Italija kao dzava sklepana tek polovicom devetnaestog stoljeca po Kristu.

II. Paljenje svjetionika u srednjem vijeku :

Tesko je znati kako bi se stvari razvijale i na politickom i na kulturnom planu – ukljucujuci tu i evoluciju krscanstva kao kuci molitve svima narodaima – da nije doslo do prodora Islama na europsko tlo. No, kako su Iliri sudjelovali i u ekspanziji islama, kao vrlo sposobni vojni zapovjednici i organizatori, posebno kad je vojska  fatimidskog kalifa Al Moisa zauzela u Egiptu Al Faustat  (za hrvatskog kralja Stjepana Drzislava, 969 godine), pa ga preimenovala u Al Qahira (Kairo, sto ce reci na arapskom 'Pobjeda') – zajvajujuci sposobnom vojnom zapovjedniku Al Dawharu Al Sikili, rodom iz Cavtata, i kao tkvi oduvijek bili kosmopoliti, otvorenost islama istocnoj pa i grckoj mudrosti i znanosti bila je dobar znak da ih u njihovom odnosu prema drugima ne ce voditi mrznja, nego li zelja za znanjem i tolerancija.

Procvat islama u Kordobskom Kalifatu i djelovanje velikih ucenjaka i knjizevnika koji nisu bili Arapi potakla je i Svetu Stolicu u Rimu da razmisli o otvaranju dijacezijalnih ucilista u kojima bi studenti, uz krscansku teologiju, asimilirali i pozitivna znanja, poput muslimana. Tako je, paralelno s pripremama slanja 'krizara' u Palestinu, « I.Latranski koncil « (1059) donio prvu demokratsku odluku od dalekoseznog dometa – slobodni izbor pape – sto je uvod u izbor po savjesti u javnim poslovima – magistralni zacetak parlamentarizma po onoj : 'Dobar pastijer sto kazuje inom, i sam svojijem potvrdjuje cinom'. Tada je omoguceno i pregrupiranje biskupskih skola u Sveucilista (Universitas), najprije u Bologni (1088), zatim u Oxfordu, 1096, Salamaci, Parizu, Heidelbergu, Krakowu itd.  Kod nas je najstarije takvo uciliste otvoreno u Zadru  (1396), pri Dominikanskom samostanu.

Uza sva nastojanja da se latinski jezik nametne silom cak i u Batonovoj Bosni, nasi glagoljasi, a kasnije i franjevci su odrzali zivom rijec materinsku. Glagoljaska misa opstala je neprekidno i ne samo u crkve sv. Amselma u Ninu sve do – Koncila Vatican II., koji je svim narodima dao pravo slave Boga na svom domacem jeziku.  Naime na celu nase domace Ilirske crkve oduvijek je bio Djed (patriarhos, doslovni prijevod s grckog), a Djed je zivio uz kraljeve i za vrijeme Trpimirovica i Kotromanica, kao moralni autoritet bez kojeg se nista nije sluzbeno odlucivalo. Tako je ilirski jezik i u vjeri odnio pobjedu nad centralistickim sustavom i politicke i vjerske vlasti u Zapadnoj imperiji ili onome sto je od nje nestalo.

Zna se da pritisak latinasa na Ilire nije prestajao sve do Tridentskog koncila (koji je sazvao papa Pavao III. od 1545 do 1563), a  koji je, u otporu luteranstvu, priznao ilirski jezik  (lingua illyrica i littera illirica) i  dao mu konacno znacaj 'sakralnog jezika u Katolickoj crkvi'. O tome je vrlo metodicki pisanu knjigu objavio hrvatski suvremeni dominikanac Dr Stjepan Krasic (2004). Uza sve pokusaje panslavista u Zagrebu da ga u tom plemenitom poslu onemoguci.

No, u tom odporu mrziteljima Ilira, vec u petnaestom stoljecu, nakon nemoci da nam se nametne latinski, forsirana je u latinskom svijetu ideja da smo mi pocam od Istocne jadranske obale – ne vise Iliri, nego li neki dotepenci sa sjevera – 'Slaveni'. To je jedna od najsramotnijih izmisljotina nametnutih znanosti, koje su mogli smisliti samo vojni strateski manipulatori...

Otpor toj najnovijoj latinskoj podvali bio je na visini svog vremena. Tada je hrvatski dominikanac, rodom s Hvara, Vinko Pribojevic (l4.. - 1532.), revoltiran tim pokusajem da nam se nametne alternativa identiteta, ako vec nije islo s amnezijom. Dom Pribojevic je napisao knjizicu 'De origine successibusque Slavorum' (O podrijetlu i naslijedju Slavena), gdje on vrlo vjesto i uvjerljivo izlazi s tvrdnjom da su ti 'Slaveni' zapravo Iliri, koje sad drugacije pokusavaju imenovati. Buduci da nema nikakvih dokaza a su na tim prostorima iscezli Iliri (kao sto nisu iscezli ni Heleni u Grckoj, ni Latini u Italiji, Gali u Francuskoj, itd., tako nisu iscezli ni Iliri na golemim prostorima svoje postojbine Ilirije seu Pannonije) .

Ta vrlo dobro napisana knjiga na latinskom jeziku (1532), bila je prilicno brzo prevedena na talijanski u Mlecima (1595), a kasnije je bila koristena sve dalje i sve vise do Jurja Krizanica ili njemackog filozofa Herdera.  Svi su oni u Pribojevicevoj knjizi citali svoje misli, a ne misli autora ! Naime, tocno je ono sto je Pribojevic naveo – da su ilirskog podrijetla bili i Dioklecijan i sveti Jerolim, pa i Arsitotel i Aleksandar Makedonski, jer i Makedonci, kao potomci Dorana su bili ilirskog korjena.

No, u povodu odluke Svetog ureda 'Propaganda fidei', hrvatski isusovac Juraj Krizanic (rodjen 1618. u Obrhu kod Ozlja)  bio je poslan, kao papski nuncij, na dvor ruskog Cara Aleksija (1647), sa zadacom da privoli Rusiju i kao politicku silu i kao Pravoslvnu zemlju da uspostavi odnose povjerenja s oni katolickim zemljama u kojima zive 'Slaveni'. Krizanic je bio odlicno skolovan, vrstan govornik i erudit, plemenitog roda i iskusan u dilomatskim odnosima, otisao je u Rusiju najprije u lingvistickoj misiji : da uvjeri ruskog cara da su svi 'slavenski' jezici bliski i da bi se reformom ruskog jezika i uvodjenjem novog alfabeta (na bazi ilirice, tj. bosancice), mogao stvoriti jedan - 'panslavesnki jezik', da bi se napokon pozabavio – humanizacijom Rusije.Bojari oko ruskog cara su shvatili kamo zapravo smjera taj 'papin agent' : da uvodjenjem tog hibridnog jezika udalji ruski jezik sto vise od 'starocrkvenoslavenskog' jezika i tako umanji impakt pravoslavlja na politiku i strategiju u cjelini ruskog Carskog Dvora.

                
Juraj Krizanic je, razumije se, bio proglasen papinim agentom i uhodom, osudjen na robiju i poslan u Sibir, u Tobolsk (1661), gdje je proveo 15 godina zatocenistva u progonstvu (a tako ce proci i Dr Ante Ciliga trista godina kasnije!). No Krizanic ne bi bilo ni dobar krscanin ni pravi hrvatski plemic da je prihvatio tu sudbinu – da ostatak zivota provede u drustvu s lopuzama i provokatorima, pa se je dao na posao. U Sibiriji  - koje li ironije - Juraj Krizanic je napisao prirucnik za opcu politicku strategiju u kojem je ruskom Caru predlozio kako ce svoje podanike sto vise zbliziti – najprije po izgledu, a kasnije i u ponasanju : brijanjem brade, borbom protiv alkoholizma, protiv stranih uljeza trgovackih mesetara, koji siromase narod da bi ga pripremili na pobunu i osobito protiv Zidova koji misle samo na zaradu, a mrze krscane vise od ikog na svijetu.Taj prirucnik, pod naslovom « POLITIKA », dostavlejn je na dvore ruskih careva. Aleksejev sin i nasljednik Petar Veliki je prihvatio mnoge preporuke Jure Krizanica, pa je reformirao i rusko pismo u koje je uveo znakove koji dolaze iz bosanske ilirice, a i odluku da prisili muzike da briju brde i zabranu Zidovima da se bave ekonomijom u Rusiji, osim u sitnim obrtima. N.B. Vidjet cemo nesto dalje kako je Staljin aktualizirao Krizanicevu Politiku i izvadio je iz strogo povjerljivih pretinaca, tako da je Krizaniceva « Politika » prevedena na hrvatski odmah nakon II.sv. rata, objavjena kod nas (1947.), a  li i ovdje brzo stavljena pod strogi nadzor. Juraj Krizanic je, po izlasku iz Sibirije otisao u Poljsku. Dobrovoljno je sudjelovao u obrani Beca u redovima poljskih vitezova  Jana III Sobieskog, i tu je i poginuo – 1683.

III. Kako izmisljotina uhvati korjena
i nametne se zbilji i kod imperijalista

 U slozenim odnosima Rusa i Prusa, upotrebljen je smisao besmislice – panslavizma. Ovdje na pozornicu javnih raspra i strateskih planova stupaju – dinasticki odnosi. U prvom redu ruskih careva, a paralelno s time i drugih jacih europskih vladarskih dinastija.

Podsjetimo se da je Ivan Grozny imao u planu ozeniti englesku kraljicu  'Djevicu' Elizabetu I. - oboje su imali prilicno slican karakter – ali do tog braka nije doslo zbog ugavnom vjerkih razloga. Cini se da Elizabeta I. nije htjela prijeci na pravoslavlje. U to ju je, cini se, uvjerio poljski kralj Sigismund-August, objasnjenjem da je taj ruski grubijan jedan veliki i nekulturni prostak.

No, Rusija je u vrijeme Petra Velikog dozivjela duboke civilizacijske promjene (moglo bi se reci po Krizanicevoj viziji) i Petar Veliki je uspio potisnuti Svedjane s obala sjevero-istocnog Baltika i tu podici buduci Sankt Petersburg. Nakon Petra doslo je do nove mutacije u Rusiji : Slabasni Petar III. ozenio je Prusku kneginju Sofie-Augusta Fredericka  von Anhalt-Zerbst (1745) i ona je na ruskom dvoru dobila naziv Ekaterina II. Velikaia. Legenda svoje vrste, nadahnuta djelima 'racionalista', ona je najprije svrgla s vlati svog muza ((1762) i postala vladar apsolutist strasna ljubavnica nimfomanka, koja je svoje ljubavnike (u prvom redu kneza Potiomkina!) koristila za osvajacke ratove  na istocnim krajevima Rusije.

To saveznistvo Rusije s Prusijom uvjetovalo je u vrijeme Napoleonovih odvajanja i stvaranje Svete Alijanse (Rusija, Prusija, Austrija) koja je bila i jos jedna mutacija u kulturi i misaonosti Rusija. Naime, mada to moze biti nazvano svojevrsnim paradoksom, nakon poraza Napoleona na Berezini u toku Povlacenja, Od Velike Armije francuskog Prvog carstva ostalo je toliko materijala, a i zarobljenika, da je francuski jezik i rekviziti slomljenog francuskog I. Imperija u Rusiji postao – ideal ruskog plemstva. Francuski jezik je postao – jezik ruske elite, a ne pruski. Francuska je daleko, a Prusija preblizu...

Vjerojatno u tim zaokretima i lomovima (koje inace nazivamo 'ruska brda i doline' u cirskuskim zabavama), javlja se u Prusiji jedan novi i prilicno prodorni filozofski nazor « Sturm und Drang », koji je potaknuo pruski filozof Johann Gottfried Herder.

Herder je, u sijasetu svojih romanticarskih carki i privida, napisao i posebno opsjenarsko djelo « Ideje za filozofiju posijesti  covjecanstva» (1764). Iz Pruske perspektive, germanski svijet je bio razdvojen u istocni i zapadni dio nizom naroda koji su govorili jezikom nazvanim 'slavenski'.  U mogucnost povezivanja Prusa i Germana, postojale su razne opcije koje su se smjenjivale vise u virtuelnosti nego u stvarnosti, sve do pojave vrlo slozene patuljaste i mizogene i osobito ratoborne osobe Friedrich-a der Gross (1712-1786), prijatelja Voltaire-a.  Buduci da je Friedrich Veliki na poslijetku udario neocekivano i nenadano svojom vojskom na Habsburge, koji su pretendirali na naslov Imperatora Svetog Rimskog Carstva, pa su im u tome sad Prusu pomrsili racune. A Rusi su bili u nekoj vrsti paralelizma odnosa s Prusima, jer su se bojali utjecaja Habsburga i u zemljama sjevernih 'Slavena'). Petar Veliki je stoga dao muciti i ubiti svog sina, carevica Alekseia, jer se je sprijateljio s Habsburzima (Gogolj je tu strasnu povijesnu istinu zbaguljao u svom morbidnom romanu 'Taras Buljba')..

I u vrtlogu osamnaestog stoljeca, kod Prusa se javlja jedan svojsvrstan raspirivac romansticarskog nacionalizma, Gottfried Herder. U svojoj knjizi o 'povijesti covjecanstva', on je prema 'Slavenima, imao prakticki nevjerojatno idilicno misljenje. Herder je od 'Salevena' nacinio idealnu 'slavensku rasu' vrlo pitomih, miroljubivih i prijateljskim odnosima sklonim ljudima. Kod 'Slavena' Herder nije uocio nikakvog militarizma – naprotiv, oni vole umjetnot, glazbu, trgovacke poslove, a bas takve istocne partnere i treba ratoborna i nemirna Europa. Njegovo laskanje 'Sklavenima' imalo je za svrhu uspavati 'slavene' u granicama Habsburskog cartva, u prvom redu Cehe, Poljake , koji su razdvajali germanske drzavice, a koji su se, u njegovim ocima, odlikovali  ceskom sposobnoscu asimilacije tudjih vrlina i 'poljskim slavenskim mesijanizmom'. Poljska je, napomenim, bila izlozena ratovima s raznih strana, prilikom oruzanih napada Svedjana, Rusa, Prusa pa i Turaka. U drugoj polovici osamnaestog stoljeca, Poljska je bila okupirana i dijeljena,   u tri navrata : 1772, 1793 i 1795.  izmedju Germana i ruskih 'Slavena'...

Uzmemo li u obzir koji su se sve stratezi koristili Herderovim fantasmagorijama, shvatit cemo i bit filozofije ekstremnog nacionalizma osvajaca i heroizma naroda koji su ginuli da bi ocuvali svoj identitet. Herder nikome nije pomogao da shvati tko je on. Pristranost, naime, nije svojstvena znanosti, nego li ideoloskim sarlatanima i zavodnicima u sluzbi vojnih stratega. I dok su se zapadni politicki krugovi rugali sa slavenskim prostacima, nedovoljno svijesnih sebe i premekanima za ratnicke naroda, ruski stratezi su prodirali sve dalje na istok, do Vladivostoka te preko Beringova moreuza u Alasku, sve do Yukona.

Herder je inspirirao humanoidne papige koji su poceli sazivati seriju 'Panslavenskih kongresa' razradjivati jednu izmisljotinu o 'Slavenima' sve dalje i bezobzirnije, ni ne sluteci da time sovjim narodima ne stvaraju slavu, negol li propast do koje dovodi obezlicenje. Naime, prvi 'sveslavenski kongres' je odrzan u Pragu 1848,  koji je iznjedrio ideju federalizma u Habsburskom carstvu. Naredni 'sveslavenski kongres' je odrzan u Moskvi 1867, koji je podrzao carski dvor, a na koji su odbili doci poljski predstavnici. O tragediji podijeljene Poljske grof Tolstoi je napisao kratki roman « Pocemu », gdje se pita zasto Rusija progoni i raseljava sve do u Sibiriju Poljake, a zaklinje se na sveto 'Evandjelje'. I Becki Dvor je pocinio smrtnu gresku jer je odbio ideju federalizma i priklonio se ideji Dualizma (Austrijanci i Madzari). Madzarska je bila i ostala izolator izmedju Rusa i Ilira. Kao i izmedju pravoslavlja i katolicizma. To je bio povod da se 'Slaveni' zapitaju da li Germani stvarno misle da su 'Saleveni' rasuta stada ovaca po istocnim europskim prosorima. I tu je stvoren teren koji ce podijeliti misljenja i odnose i na samom Ruskom Dvoru !

U vrijeme carevanja Nikole II. Romanova, na Ruskom dvoru su djelovala dva vrlo lukava i efikasna sarlatana (medju sobom ljuta neprijatelja) Rasputin i Sergej Trufanov Illiador, rodom iz Tsaritsina (buduceg Staljingrada).

Rasputin, posebna ruska vrsta sibirskog samana (kakvog Dostojevski opisuje u svojm romanu 'Braca Karamazovi)  tj. - starec, tj. Saman podrijetlom iz dalekog Sibira je postao poznat po svojim 'lijecnickim sposobnostima' pa  je dospio i na ruski Carski Dvor, gdje je uzivao posvemasnje povjerenje kod carice rodom Njemice, i to ne slucajno.

Naime, slabasni i za carevanje nedovoljno pripremljeni Nikola II ozenio je god. 1894 njemacko-englesku kneginju Alix von Hesse-Darmstadt (kcerku nadvojvode Ludwiga IV von Hesse i engleske princeze Alice of England), koju su Rusi nazivali Aleksandra Fiodorovna. Ona je Nikoli II. rodila nasljednika, carevica Alekseija koji je bio hemofilican. Na dvoru se proculo da neki lutajuci saman Grigorij Efimovic Rasputin-Novy s uspjehom lijeci i neizlijecive bolesti. On je, naime, bio nazocan kanonizaciji ruskog monaha Serafina Sarova, pao u trans i tom prilikom da je, navdno, 'prorokovao' rodjenje carevica Alekseija.  

Drugi utjecajni manipulant, Illiodor je bio redovnik, ali nevjerojatno vjest u manipuliranju ljudskom svijescu. Njegov suhi nastup bi opustosio svijest zrtava a onda ih proghramirao tako da budu jaki i efikasni, mentalno restabilizirani odnosno utjecajni u drustvu. U biti, taj ruski redovnik Illiodor, za kojeg neki tvrde da je bio najveci govornik u XX stoljecu u Rusiji, stvorio je tajnu organizaciju « StotinaCrnih ». On je uvjerio cara da ce uciniti sto treba kako bi careva strategija, sazeta u devizi »Samovlasce, Pracvoslavlje Nacionalizam » pobijedili sve koji mu se budu suprotstavili. Ta svojevrsna banda je bila protivnikom : engleskih, americkih, kapitalistickih, parlamentarnih, liberalnih i semistskih krugova. Organizacija « Sto Crnih » uspjela je stvoriti provjerene i povjerljive grupe i u inozemstvu. Ukratko, koliko god je Rasputin, u okruzenju Carice bio sklon dobrim odnosima sa Zapadom, toliko je u intimnom krugu oko Cara Illodor bio suprotnog misljenja. Da bi kompromitirao Rasputina, Illiodor je dao objaviti neko 'tajno pismoi' Carice i jedva je umaknuo potjeri carskih agenata. Skrasio se je u Americi i tu je radio pod laznim imenom u New Yorku, odakle je na tajni nacin nastavio djelovati. Sigurno je, da je u Beogradu Crna Ruka bila u vezi s Ruskim strateskim stolom, ali nije posve jasno koji je od dvojice manipulatora, Rasputin ili Illiodor narucio i organizirao – Sarajevnski atentat 28.06.1914. Jer u razmaku od svega nekoliko sati izveden je 'Sarajevski atentat' i  prvi Atentat na Rasputina. Ovom prvom atentatu Rasputin je jedva prezivio.Nije jasno je li Illiodor sve to isplanirao, i to u isto vrijeme ili je Rasputin bio napadnut od strane onih, koji su njegovu smrt upotrijebili kako bi eliminirali jednog opasnota koji bi mogao kompromitirati Ruski Dvor. Ocito je da je Ruski Car imao dvije paralalne obavjestajne sluzbe,  s posve razlicitim ulogama, i koje su usput radile jedna drugog o glavi. Sam Car je znao zasto.

Cini se da su na Dvoru bila dva covjeka koji su vodili povjerljivu sluzbu s dvostrukom ulogom, a one su bile iza  tog pokusaja atentata na Rasputuina : panslavisti Sazonov i njegov surjak Stolypin. Njihov panslavisticki zanos je iskljucivao ulazak Rusije u rat jer Rusija nije bila spremna za ratovanje po svoj duljini njezinih i ne samo zapadnih granica. U tu zbrku upade jos i smrtni Atentat na Stolypina,koji je izveo ruski Zidov Dimitri Bogrov, ujedno komunisticki fanatik i policijski dousnik. Piotr Arkadievic Stolypin bio je Sef vlade Nikole II...

No, to da je i Panslavenski pokret u Rusiji bio i te kako umijesan u Sarajevski atentat, ukazuje i cinjenica da je Sazanov dugorono radio na pripremanju saveznistva na Zapadu u slucaju udara Rusije na Habsbursku carevinu. Sazanov je bio neko vrijeme ruski Ambasador u Parizu i cini se da su Francuzi bili doslijedni svom strateskom stavu stabilizacije postojece situacije na Balkanu, kao i Englezi, uostalom. Shvatio je da je, nakon habsburske Aneksije Bosne, 1908, Francuska odbila da se svrsta na stranu Rusije, i savjetovala je Srpskom dvoru da bude oprezan i ne udari na Becke interese i da bude na odstojanju prema Rusima koji bi to mogli planirati (v. « Srpski knjizevni glasnik » od 16.05.1921).

Po povratku iz Pariza u Moskvu, Sazanov je smislio novi plan : isprovocirati 'casus belli' na tlu Habsburske monarhije, upetljati u to Srbiju i navesti Austro-Ugarsku da vojnom silom udari na Srbiju. I ovdje slijedeci trag zmije od St Petersburga  nalazimo zmijsku glavu u – Beogradu.

Plan Sazanova da uvuce Srbiju u sukob se Becom, povjeren je ataseu Ruske ambasade u Beogradu, pukovniku Artamanovu, koji je vec uspostavio solidno prijateljstvo sa srbijanskim pukovnikom Dragutinom Dimitrijevicem. U famoznom « England World Empire » Stvari su shvacene i (1916) definirane kao 'panslavenska ideologija pretpostavlja nestanak Austrije i Njemacke'. To kao svrhu Sazanove globalne politike i upotrebe 'panslavenskog opsjenarstva'. Tek nakon toga bi doslo na red unistenje Turske kako bi bio osiguran izlazak iz Crnog Mora u Mediteran. A za to mu je potreban 'Trojni savez'.

Sad shvacamo zasto ruska Carica  Aleksandra nije bila u krugu  Illodora i zasto je o tome nije obavijestio ni Sazanov. On je rodom Njemica i podrijetlom Engleskinja. Njoj sigurno panslavizam nije bio u srcu pa ni na kraj pameti.  I zato ju je 'starec' Rasputin upozorio da dokaze Caru Nikoli II da bi rat za Rusiju bio tragican. Carica Aleksandra je pokazala  Caru Nikoli II. tu poruku u obliku telegrama, a koju je Nikola II. Poderao (on sam je znao zasto).  On je vec tada bio na strani pustolova Sazanova. Ovaj je uvjerio Cara da bi pangermansku koaliciju s preko 160 milijuna stanvnika trebalo suzbiti a to ne moze bez sudara panslavenske i pangermanske ideologije.

PCELA UMIRE OD VLASTITE ZAOVICE


Za izvodjenje tog programa Sazanov je pripremio svoj plan – sve izvesti oslanjajuci se na srbijansog pukovnika Dragutina Dimitrijevica zvanog 'Apis' (pcela). Apis je imao iskustva u intrigama i atentatima, pa on je organizirao svirepi masakr prozapadno orjentirane obitelji Aleksandra Obrenovica i kraljice Drage, da bi na srbijanski priestol ustolicio Karadjordjevice.  Godine 1913. Apis je imenovan celnikom srbijanske vojne Obavjestajne sluzbe. I u tom svojstvu, unutar te sluzbe, on je osnovao ultratajnu organizaciju « Crna Ruka » - tocno po uzoru ruskih « Stotinu Crnih » . Jos dok je bio aktivan u Rusiji, redovnik Illodor je osnovao male ogranke « Stotine Crnih » u inozemstvuz , dakle, i u Srbiji. Apis je imao u planu ubojstva : crnogorskog kralja Nikole, grckog kralja Konstantina, cara Franje-Josipa i bugarskog kralja Ferdinanda. To je Apis priznao Karadjordjevicu prilikom sudjenja na 'Solunskom procesu'.

Apis se je posvema stavio na raspolaganju pukovniku Artamanovu, vojnom atase-u pri Ruskoj ambasadi u Beogradu.  Agent za vezu s krugom oko Gavrila Principa bio je Voja Tankosic, uz 'strucnu pomoc' Rade Malobabica. Pukovnik Simic je izjavio na tom sudjenju Apisu : 'Apis je imao svakodnevne kontakte s Rusom Artamanovim'.

Prema francuskom diplomati i povjesnom analiticaru Alfredu Fabre-Luce, koji je prezirao Nikolu Pasica i smatrao ga velikim mutikasom na Balkanu, premda nije bio Srbijanac (majka da mu je bila Turkinja, a otac pak Bugarin – sto je iznio i Carlo Sforza u svojoj knjizi 'Neimari Europe') (u knjizi 'Povijest bez sminke', Apis je bio surevnjiv na 'Solunskom procesu i 'sam sebi je iskopao grob, a zatim sam zapovjedio streljackom vodu da puca'. Naime, na vrijest da je izbila Revolucija u Rusiji, Apis je dobi mig da ubije regenta Aleksandra i taj pokusaj nije uspio. Pcela koja je ubola zrtvu, poginula je od gubitka svoje zaovice.

Uloga Hrvata u tome, i to s obje strane, bila je uloga pukih statista. Kako Ive Andrica kao clana te teroristicke srbijanske bande 'Mlade Bosne', tako i s druge strane, Vladimira Preloga, kao naocitog i dobro odgojenog sarajevskog gradjanskog  djecaka koji je bio izabran da velikoj vojvotkinji Sofiji preda buket lijepih ruza. I jedan i drugi su dozivjeli cudnu sudbinu : dobili su oba Nobelovu Nagradu...

Zlo je pocinjeno, predvidjanja Sazanova su se ostvarila : Srbija je napadnuta. Rusija je usla u rat. U tom ratu Germani su spakovali ruskog zidova, Lenjina u jedan 'plombirani wagon' i poslali ga u Sankt Petersburg. Da povede radnicku pobunu. I tako unisti i Rusko Carstvo i pobije carsku obitelj Romanovih.

 U posljedicama Sarajevskog atentata ostvarile su se, dakle, ideje i Rasputina i Illodora. Kao dva 'suprotno' postavljena dijela skara...


Apis je strijeljan nakon 'Solunskog procesa' dne 26.06.1917. Po svom vlastitom 'skriptu'. Iz toga je,valjda, i nastala ona narodna u Bosni : « Tko za tudjim runom podje, sam ostrizen kuci dodje ».

Apisa je rehabilitirao je Mosa Pijade nakon dolaska Komunista na vlast u Beogradu, kad je unistena Kraljevina Jugoslavija i izbacena iz Srbije obitelj kralja Aleksandra I. Karadjordjevica. Aleksandar je ostao u Oplencu – sam u grobu.  To ukazuje na mogucnost da je Apis dobio mig iz Rusije da postupi prema Karadjordjevicima kako su oni postupili prema Romanovima. Apis promasi Aleksandra, Aleksandar smaknu Apisa, a Aleksandra izreseta tjelohranitelj Vance Mihajlova, Vlada Sofer.

 Zanimljivo je da je deviza  « Crne Ruke » bila : « Ujedinjenje ili smrt »,  dok je deviza Makedoinskih separatista DPMN - VMRO  bila  obrambenog znacaja « Sloboda ili smrt » -  tetovirana na ruci Vlade Sofera. Zanimljivo je da su, nakon likvidacije Apisa, crnorukasi promijenili devizu i uzeli novu – « Sloboda ili smrt » . Logika napada kao samoobrane dokazala se je u Srpskim ratovima u zadnjoj deceniji dvadesetog stoljeca, kad su Karadzic i Mladic u okupitranoj Bosni ponavljali : 'Mi se branimo'...

No panslavenska mitologija se nije zavrsila tim svestranim fijaskom. Godine 1922. Jovan Cvijic je bio gostom praske « Cesko-Jugoslavenske lige » gdje je procitao svoj uradak :

U referatu : « Osnove juznoslovenske civilizacije ». uzalud je tu traziti ikakav trag neke znanosti, a pigotovu ne povijesti i antropologije. Cvijic tu navede, izmedju ostalog, slijedece hokus-pokusarije : « Tip samostalne juznoslovenske civilizacije moze se stvoriti na osnovu najoriginalnijih  i najplodnijih narodnih osobina... Imamo dakle da utvrdimo one psihicke osobine Srba, Hrvata i Slovenaca. Srpska narodna tradicija najvise ceni tri licnosti svoje proslosti : Sv.Savu, Cara Lazara i Milosa Obilica. O Kraljevicu Marku se istina najvise peva i prica jer je on predstavnik zivota, sa svim osobinama zivota, i dorbim i zlim...  Te se osobine na prvom mestu mogu obeleziti kao duboka i cista etika, teznja za istinom, za duhovnim i 'nebeskim carstvom'. Za pravdom i za potpunom 'bozjom pravdom'.... Kod Srba ima u znatnoj meri promatrackoga dara, sposobnosti intuicije i fantazije, koja, istina, nije uvek disciplinisana... »

A zatim, da sve bude po Jovanovom : « Iste se osobine javljaju u hrvatskom delu naroda koji je sa srpskim istovetan – osim izvesnih uticaja Katolicke crkve u Dalmaciji i u Bosni i Hercegovini... Kao da su kod njih skucene pomenute stvaralacke osobine, mozda usled vekovne podcinjenosti i danasnjih sitnih ekonomskih prilika, a prevladjuje mekota, meka osecajnost i sentimentalnost... »

Klikni na foto...

Zanimljivo je da Cesi nisu smatrali Slovake svojtom, kao sto ni Srbijanci to nisu mislili za Hrvate. Ta panslavenska magla puna zlosretnih marifetluka , kao zlih duhova, i zaludjivanja zastrasenih, prezivjela je okvire opce strateske situacije u odnosima izmedju 'Salvena i Germana' i nadzivjela je i Ruskog Cara i upliv Ruske pravoslavne crkve.

I nakon drugog svjetskog rata, Staljin je preuzeo ideju 'panslavizma' u namjeri da paralizira Europu i s ove zapadne strane 'Zeljeznog zastora'. Kao sto god se je Staljin posluzio da u interesu 'realnog socijaliszma', upotrijebi Rusku crkvu da pozove sto vise boraca na Staljingrad, tako je i juzno od Dunava ozivio rusko-srpsko prijateljstvo u nastojanju da pridobije i generala Drazu Mijhajlovica u zaledju pravoslavne Grcke.

Otimanje o Tita skupo je kostalo i Hrvate a i Srbe, a o Grcima da i ne govorimo. Njihov lijevi fanatizam razorio je, u toku Grckog civilnog rata, jedanaest tisuca naselja. Oruzje za samounistenja slali su im Anglosaxonci – jednima preko Tita, a drugima, royalistima - izravno. Na sanducima za streljivo pisalo je : 'Pali – ne zali !'.

Njemacka okupacija je bila prava idila u usporedbi s tim ljevicarskim  grckim pro-sovjetskim i pro-srpskim vezama – u ime pravoslavlja.

Godine 1946. u Beogradu – gdje je Staljin planirao podici velebnu palacu kao Centralu Kominforma – sazvan je zadnji Panslavenski kongres, na kojem su uzeli udjela Mosa Pijade, Gustav Husak, Zdenek i Boris Grekov i – Milovan Djilas. Djido se je pozvao na neki vampirski i drevni 'poredak kod starih Slavena', i predlozio da ga se uzme kao model za izgradnju modernog socijalizma. Na tom kongresu rehabilitiran je i Dragutin Dimitrijevic Apis. Na prijedlog Mose Pijade. Daj znaj zasto...


No, panslavizam kao da jos nije izisao iz glave svojih (prazno)vjernika. Po 'Doktrini Kozyriova', i danas je potrebno zbiti redove medju slavenskim i pravoslavnim zemljama, a u prvom redu Rusije, Srbije i Grcke. A gdje sta krcka, najbolje pokazuje – bankrotirana Grcka : nista nas ne cudi sto je u Grckoj danas najuporniji u svom panslavenstvu socijalisticki stranacki pokret Pasok. Nakon propasti svega sto je zamisljno na fiktivnim temeljima panslavizma, i danas se sa nja i sanjari. Ne toliko da se usrece zavedeni i unesreceni narodi koji su u tu iluziju polagali svoje nade, nego da se napravi sto veca smetnja u polaganom ali nezaustavnom sirenju NATO Saveza po europskim prostorima i po dnjegovi kisobranom solidarnost izmedju bogatih i siromasnih unutar Europeke zajednice. U glavi stratega  ostaje na snazi jedno pravilo: istina je ono sto sluzi nasim interesima.

U Hrvatskoj tinja zadnji ugarak panslavenstva pod devizom obnove « Hrvatske pravoslavne crkve » – s ruskim episkopima na celu. Tu ideju je pokusao servirati u zadarskom kaosu Ivo Matanovic, bosanski Krajisnik...

Nije za vjerovati da ce u  solidnoj i solidarnoj euroatlanskoj cjelini koja pokriva sav Balkan samo Srbija ostat kao – zadnja rupa na svirali...

NOTA : prica o Slavenima, slavenskim jezicima, o panslavenstvu i Herderovoj 'slavenskoj rasi' i makako ona njemu izgledala zenskasta, prica je koju su izmislili germanski sufleri uz strateske stolove Prusije i Austrije : Herder i Dumler. A sve to, toboze, na temelju svjedocanstava koja nam je ostavio Palestinac Prokopije iz Cezareje na starogrckom jeziku. Ocito je da ni ova dva navedena 'strucnjaka' za povijest i antorpologiju nikada nisu u rukma imali  Prokopijevu knjigu o 'Ratu s Gotima', gdje je rijec o mravinjaku nadkarpatske populacije SKLABENOI, koje su nekada nazivali SPORI. Druga rijc je grcka i znaci : rasuti (emigranti), a prva pak persijsko-arapska. Arapi pucanstvo sjeverno od Crnog Mora (danasnja Ukrajina) nazivaju SAKALIB. Rijec SAKA je staropersijska rijec i oznacava Skitiju, a sufiks LIB, arapska rijec znaci isto sto i na tursko sufiks LI (kao u izrazi hairli : hair-  cestit, poslusan i -li pridjevski dodatak na imenicu. Dakle SAKALIB znaci – SAKA (V)CI.

Prokopije za SKLABENOI-e tvrdi na dugo i na sriroko da su bili do tada najgori divljaci, ljudozderi i pljackasi , koji su uzivali u mucenju i ubijanju i obicnih seljaka koje bi sreli na svojim pohodima – najgore 'zvijeri u ljudskom obliku' (sto bi rekao Sveti Pavao) sto su se ikad pojavili na prostorima juzno od Dunava. A od tih surovih ljudozdera Herder je napravio idilicnu rasu bezazlenih pastira po 'Arkadiji'...


A da nije bilo tisucugodisnjih negiranja, bojkotiranja i kleveta Ilira, nikad nitko ne bi imao potrebe da spominje Slavene na europskim prostorima iz jednostavnih razloga sto nikad nikakvi Slaveni, ni kao narod ni kao narodi a jos manje kao rasa – nisu postojali. A ni dokazivati gdje se prostiru zemlje drzave koju su organizirali pocetkom sedmog stoljeca – Bielohorvati.

Nitko, ni Prokopije, ni Konstantin Porfirogenet nisu Hrvate ni aluzijom svrstali u Sakalibe.

Sapienti sat.


Veljača 2012.