Tamni vilajet


U petom, posljednjem razdoblju dolazi do stanovitog demografskog oporavka, ali socijalni položaj raje i općenito nižih društvenih slojeva postaje sve teži (nered i teške zloporabe vezira i lokalnih vlasti vrlo je plastično opisao kadija Isević 1809. godine). Prema jednom računanju, između 1732. i 1789. broj se kršćana povećao 130 % (od 30 + 113 na 79 + 253 tisuće katolika / pravoslavnih). Ovo je teško zamisliti i kad se prihvati činjenica vraćanja Posavine i velikog useljavanja iz okolnih zemalja. Dosta je siguran podatak o 43 000 obveznika glavarine 1732., 68 tisuća 1763., 78 tisuća 1775,te 100 tisuća 1803. Možemo nagađati da se najveći skok zbio prividno 1732. - 1763. zbog uključivanja u popis bivših filuridžija (možda i početka stvarnog popisivanja svih punoljetnih muškaraca bez obzira na kućanstava), a dalje bi bilo razmjerno pri­hvatljivo rast tumačiti intenzivnim doseljavanjem. Prema nekim indicijama, napose u slučaju pravoslavnih, nije bila riječ samo o pritjecanju kolonista iz bližeg susjedstva nego i nesrpskopravoslavnih iz udaljenijih balkanskih predjela.


Ni sada nema kvalitativne razlike u usporedbi sa starim „čiftlučenjem", samo što ta pojava više nije ograničena na rubne zone i nestabilna razdoblja, jer je smanjena" Bosna sada cijela postala na neki način pogranična zona, a čiftluka je barem pro­porcionalno više. Narav je proizvodnje na njima ostala ista. U nahijama Sarajevo, Visoko i Fojnica takvih je zemljišnih jedinica na kraju 18. stoljeća bilo više od 900. Na posjedima spahija (kojih je zbog usitnjenosti posjeda bilo veoma mnogo) i kapetana naseljeni kmetovi nisu često posjedovali ni kuću u kojoj žive. Glede agrarnih odnosa, oblikovale su se dvije zone: srednja Bosna i dio Hercegovine te Posavina i Podrinje. U prvoj su zoni kmetovi davali posjednicima veći dio uroda, petinu ili više, ali su age i drugi gospodari za to davali sjeme, vučnu stoku, podizali kuće i sl. U drugoj su zoni odnosi bili dosta slični čiftlučkim odnosima u Srbiji, gdje su posjednici uzimali samo desetinu, ali se inače nisu brinuli za zemlju i ljude, što je, uz pritisak dodatnog tereta obveza prema državi jače antagoniziralo raju. Ondje se (u istočnoj Bosni) masovno ukmećivanje provodilo tijekom cijelog 18. stoljeća naseljavanjem kolonista iz Crne Gore i istočne Hercegovine na opustjele zemlje u posjedu spahija i drugih osoba. Za zapadni dio Posavine (od Dobora do Kostajnice) te i za širi prostor Krajine možemo ponoviti zapažanje kako je nakon velikoga rata oko 1700. više tisuća seljačkih posjeda došlo u ruke lokalne elite, te je središnja vlast tražila da se povratkom raje ona opet uvede u posjed. Čak je 1737. sastavljen pravi katastarski defter "starinskoga" tipa za teritorij koji je vraćen od Austrije. Ondje se može vidjeti da je agrarna proizvodnja davala kudikamo veće rezultate negoli drugdje u Bosni. Po svoj je prilici podulje tra­jalo prijelazno razdoblje, dok napokon Porta nije prestala tražiti nerealno, i na neki se način suglasila sa stanjem u kojem su prevladali odnosi novoga tipa, aga - kmet.

Tako se može reći da su ove tendencije u agrarnim odnosima mogle voditi povećnju socijalnih polarizacija i iscrpljivanju radnih kapaciteta seljaštva, a da ga nisu, ma­kar i posredno, približavale modernijem" životu. Ipak je mjestimično pojačano ko­rištenje zemljišnim fondom i dalje omogućavalo dovoljne količine žitarica, a održao se i izvoz u mletačku Dalmaciju, premda ne više iz istih krajeva i s istim značenjem. U Osmanskome Carstvu kao cjelini zapadni kapitalizam počinje odlučnije utjecati na gospodarstvo, pa zatim na društvene odnose i šire, tek oko 1750., a definitivno ga je pretvorio u periferiju i polukoloniju nakon 1830. To se dakako nije očitovalo u Bosni. Ipak su na neki način i mjere središnje vlasti u bosanski ambijent unosile nove i vre­menu primjerenije ustanove i postupke. Tako je uz uzmak desetine kao temeljnoga podavanja u korist zakupa i slobodne pogodbe uvođenje doživotnog, pa i nasljednog zakupa (malikana) nad najraznovrsnijim izvorima prihoda, te samog taksita vodilostabilizaciji monete i državnih prihoda s jedne strane, a jačanju i napretku samih kapetana i ajana u Bosni, s druge. Malikana je tako umnogome pridonijela osamo­staljenju i izgradnji dinastičke moći obitelji stolačkih Rizvanbegovića.

 

Osamnaesto je stoljeće, posebice njegova druga polovica, u kontekstu svih ovih opisanih pojava, razdoblje iznimno dobro dokumentirane povijesti nasilja" u svim svojim oblicima: onoga izvana, onoga iznutra, odozgo" i odozdo". Posjedovanje oružja proširilo se više no ikada. Crnogorska četovanja na osmanskom području, pljačkaški teror pojedinih ajana i njihovih ljudi (kao zakupnika regalija) te naoružanih raspuštenih dobrovoljačkih skupina smjenjivali su se ovisno o području i socijalno-političkim prilikama, nerijetko se ispreplećući, dok bi se uloge zločinca i žrtve često zamjenjivale i relativizirale. Uz gospodarske i političke motive, nasilju su pogodovale i kaotične prilike koje bi znale pratiti migracijska kretanja. Ne na posljednjem mjestu ulogu je pri tome imala i pučka guslarska epika.

Proces postupne politizacije kapetanijske vojske i stanovite homogenizacije većine muslimanskoga stanovništva u Bosni tekao je razmjerno sporo. Početni su poticaj dali događaji oko suzbijanja austrijske provale 1737. Sredinom 18. stoljeća tek su malobrojni pripadnici tih trupa pristajali uz bune protiv središnje vlasti jer nisu bili podložni novim, omraženim porezima (taksit), a sami su kapetani često bili zaku­pnici poreza. Tek 1827. dio se tih trupa pridružio progonjenim janičarima, a konačno je 1831. većina (s iznimkom Hercegovine) prišla Gradaščevićevu pokretu. Njih nije motivirala nacionalna svijest, ni teškoće u financiranju, nego strah da će biti izda­ni i prepušteni neprijatelju (problem napuštanja šest nahija u Srbiji). U osmanskoj Bosni 1831. nije bilo čak ni supstituta za moderno građanstvo u obliku zapadnjački obrazovanih i nacionalno zagrijanih" časnika i književnika ili intelektualaca (kao u Turskoj).

U situaciji kada dolazi do bune protiv Porte 1831. homogenizirana je velika većina muslimana svih staleža. No u tome nedostaje i stvarni nacionalni i socijalno-modernizatorski program. Nije postojao toliko zahtjev za autonomijom, koliko za konzer­viranjem već postojećeg. Nema zahtjeva da se ne daju porezi centralnoj vlasti, niti je a priori isključeno davanje nekog kontingenta vojske kao prije. Ne traži se uvođenje bosanskog jezika kao službenog. Osnovni je zahtjev bio da se ništa ne mijenja", od granice sa Srbijom do uvođenja odora. Ovo je dvoje izričito spomenuto, a u prividno nejasnoj formulaciji da sve ostane po starom krije se želja za ostankom esnafskih mo­nopola, timara, zakupa poreza, kapetanijskog sustava itd. lako tada još nije službeno najavljivano ukidanje kapetanija, preustroj vojske je već bio počeo i takav potez vlasti nije bilo teško predvidjeti. Politika Porte već je davala naslutiti da se neće zausta­viti na uvođenju nizama, nove vojske. Buna s elementima općenarodnog pokreta muslimana bila je nošena razumljivim strahom za opstanak, ali i socijalno krajnje konzervativna, do toga da nije mogla integrirati posebne interese kršćana. Oni jesu u nekoj mjeri sudjelovali u vojnim aktivnostima, no koliko bi oduševljenje među njima »to za rat sa Srbijom, odnosno Austrijom, posve je drugo pitanje. Sve je ostalo na zahtjevu da se ništa ne mijenja, pa ne bi smetao ni Turčin kao valija kad ne bi provodio novotarije". Da je Porta prihvatila zahtjeve ustanika, kako bi u jednoj novoj" Bosni kapetani uvodili regularnu vojsku, begovi provodili agrarnu reformu, esnafi slobodnu konkurenciju, ulema civilni zakonik, a svi zajedno modernizaciju i demokratizaciju, tako da napokon sami sebe ukinu? Za razliku od pokreta velikaša - pojedinaca na Balkanu i drugdje, ovaj pokret u Bosni autonomiji je težio nevoljko.


Strah od popuštanja Porte Srbiji mogao je vodstvu pokreta dobro doći u prvome trenutku da djeluje (samo) na muslimansko seljaštvo, no dalje je konačno sve teklo sukladno Bašeskijinu opažanju iz nešto ranijeg vremena kako (parafraza) danas jedan nešto priča te ga svi hvale i podu za njim, sutradan pak netko drugi, i tako dalje".

Muhamed Emin Isević opisao je u zatočeništvu na Lemnosu (1809.) u memorijalu sultanu ponašanje vodećih slojeva muslimanskoga društva u Bosni. (O kadijama.) Oni su općenito nepravedne neznalice. Većina ih nema pojma šta je zakon, šta je divan, šta su porezi, šta je ispit. (...) Sve zemlje Rumelije, Anadolije i Arabistana zapale su u nered zbog nesposobnih, ali Bosna više od svih. (...) U njoj ima preko pet stotina kadija, naiba i muderisa mještana (feudalizacija" službe, op. autora). (...) za jedan nijabet licitira po njih petnaest do dvadeset. (...) Za vrlo kratko vrijeme nijabet od trideset groša popeo se na trista groša, a nijabet od trista groša na hiljadu i trista groša. (...) Taj se novac uzme od sirotinje i nemoćnih, htio ne htio, silom i nasiljem".

(O alajbegovima i spahijama.) Namjesnici koji dolaze, ne traže sposobne, nego svaku budalu koja da više para učine alajbegom. (...) Mada je u starim defterima upisano više od tri hiljade timara i zeameta i pet do šest hiljada onih što s njima uživaju zajednički timar, ima dvadesetak godina, kako se protiv neprijatelja ne može da sakupi pod jedan bajrak ni po pedeset vojnika". ,,(O sakupljačima džizje.) Biju, prisiljavaju i hapse. Osim mučenja, čak i od djece od jedne godine, od dojenčadi koja nije ni prohodala, suprotno šerijatu i zakonu oni uzimaju džizju i tako čine nasilje. (...) U nekih kršćana ima mnogo djece, a nemaju novaca, jer su siromašni. Da ne bi na toliku djecu dali harač, oni noću sa svima bježe na neprijateljsku stranu. (...) Oni koji traže džizju od djece, ne mogu da uzmu ni od njihovih očeva".

,,(O kapetanima.) Njihove su tvrđave ruinirane i napuštene. (...) Topovi su u blatu do pasa, jedan od stotinu nije za upotrebu. (...) Ne daj Bože da se neprijatelj izne­nada odnekud pojavi (...)".

U kontekstu svih ovih silnica i odrednica osobit je izazov primjereno vrednovati kulturnu djelatnost franjevaca provincije Bosne Srebrene (Bosna Argentina) i njezinu ulogu u povijesti Hrvata u Bosni i Hercegovini. Ona prelazi okvire same zemlje i od­lučno djeluje povezujuće i integrativno na kulturnorazvojne procese medu gotovo svim Hrvatima - štokavcima od Dalmacije do Slavonije. Od kasnosrednjovjekovne vikarije, 1517. nastala je provincija Bosna Srebrena, a u 18. stoljeću nakratko je bilasvedena na kustodiju, no ubrzo opet proglašena provincijom.

U drugoj polovici 16. stoljeća broj franjevaca iznosio je oko 80, u 17. (1623.) nevjerojatna" 273, a u 18. provincija nije imala niti tridesetoricu braće (doduše, 1735. odvojena je dalmatinska, a 1757. ugarska kustodija). U zlatnom" razdoblju 17. stoljeća red su snažno podupi­rali katolički trgovci, no oni će gotovo nestati kao gradski živalj nakon najveće ratne katastrofe potkraj toga vijeka. Brojni su prvaci prosvjetnoga rada što su pripadali bosanskoj i hercegovačkoj provinciji postigli temeljito obrazovanje i prihvaćali tečvine tadašnjih humanističkih i prirodnih znanosti u inozemstvu, posebice u Rimu, no, budući da su konkretne prilike nalagale uporan rad na elementarnom prosvje­ćivanju i pomoći u egzistencijalnim pitanjima, to su i njihova djela zbog te činjenice, a ne zbog pomanjkanja naobrazbe, praktično-nabožne naravi. Od leksikografa do povjesničara i od ljekarništva do slikarstva djelovali su brojni franjevci, kojima na čelu stoji didaktičar Matija Divković, a na kraju povjesničar Filip Lastrić. Posebna su dragocjenost franjevačke kronike, koje tek danas možemo usporediti s osmanskim izvorima i tako ustanoviti njihovu punu vrijednost. Na njihov se opus izravno nadovezuju znameniti kulturni, pa i politički djelatnici - subraća u 19. stoljeću. Čuvajući ideju i osjećaj još podosta srednjovjekovno obojenoga bošnjaštva, pripremali su tlo pogodno za povezivanje modernoga hrvatstva na velikom dijelu njegova rasprosti­ranja, kako u BiH, tako i u velikim dijelovima istočne i južne Hrvatske. Muslimanski kultura nadovezuje se na starija razdoblja i još je vrlo vitalna u književnom području i osobito historiografiji (Kronika rata 1737. Omera Novljanina), dok je u graditeljstvu s razumljivih razloga manje reprezentativna. Pravoslavni krug doživljava materijalno-kvantitativni uspon u tradicionalnim područjima likovnosti i dekorativnosti (knjige, ikone, freske), ali ostaje čvrsto vezan uz srednjovjekovne obrasce.

Ranonovovjekovno razdoblje na prostoru pod osmanskom vladavinom od Drave do Jadrana, nakon 1699. suženo na približno današnji prostor Bosne i Hercegovine, dalo je svoj doprinos budućem razvoju nacionalnih ideologija, time što će za njega prirediti" znatan dio sirove građe". Protuturska, pa i protuislamska retorika i raspo­loženje nisu samo plod književno-povijesnih refleksija i reagiranja na događaje učenih humanista i baroknih pisaca nego u vrlo različitim uvjetima nastaju svakodnevno pod Turcima" među seljacima, pastirima, redovnicima, trgovcima, harambašama i pučkim pjevačima. Više puta je kod pripadnika obiju kršćanskih vjeroispovijesti zasvjedočena nelagoda, do osjećaja krivnje, zbog sudjelovanja u akcijama na štetu kršćanskih podanika (Foscarini, 1572; Masarechi, 1623). Kod katolika ta strujanja imaju, najviše posredovanjem crkvenih komunikacijskih kanala, dodira s učenim" gradivom onkraj granice, a povratno djeluju i na njega. Kod pravoslavnih su pak oba potpornja takvih raspoloženja čvršće povezana i uzajamni su im utjecaji još više isprepleteni s obzirom na to da Crkva, pa i njezin vrh, sa svojom ideologijom djeluje tuzemno". Istodobno sukobi oko jurisdikcije (i prihoda od kršćanske raje), pri čemu pravoslavni mitropoliti imaju inicijalnu prednost, ideje o protezanju srpskih zemalja", zazor pravoslavnih spram rimske politike unije, te niz konfliktnih situacija usvakodnevnome životu, na svoj način postižu disimilacijske učinke. Protutežu tomu možemo vidjeti u oblicima suživota u težim životnim uvjetima, pobratimstvima, kumstvima, hajdučkim i ustaničkim zajedničkim djelovanjima i dosta slobodnom optjecaju raznorodnih elemenata pučke kulture. No te su pojave izraženije u „čisto" dinarskome svijetu gdje još ima snažne konkurencije elitnim" utjecajima izvana i odozgo.

Muslimani se izvan političko-ratne sfere nisu osjećali narodnosno suprotstavljeni susjedima. Glas pjesnika Kaimije (17. st., jedan otac, jedna mati"; hodte nami vi na viru") moglo bi se shvatiti kao vox populi. U nekoj mjeri slično se povremeno izraža­vaju i osmanski pisci (Mustafa Ali, Evlija Čelebi). No slijed vanjskog događanja - po­razi, protjerivanja, prevjeravanja i zatori - te unutarnji oblici razvoja vojnopolitičke i posjedničke muslimanske elite, pridonosili su jačanju ideje o osobitosti muslimana u cjelini i pozivu na obranu identiteta pod svaku cijenu. Tako se učvršćuje vjerovanje u povlastice stečene zbog obrane vjere, potom i Carstva još od uspostave osmanske vlasti.

 

Vrelo: Željko Holjevac, Nenad Maočanin, "Hrvatsko-Slavonska Vojna Krajina i Hrvati pod vlašću Osamanskoga Carstva u ranome novom vijeku, str. 166-171

 


Prosinac 2013.