Zvonimir i prvi križarski pohod 1096.


Krešimir KUŽIĆ

 

„Hrvatska kronika", koju je početkom 16. st. (-1508. god.) pronašao splitski plemić Dmine Papalić u kući kneza Jurja Markovića iz kuće Kačića, donosi nam odlomak u kojem „cesar rimski s voljom svetog oca pape" šalje poziv u rat za oslobođenje Svetih Mjesta, upućen kralju Zvonimiru. Taj detalj, a još više apokrifni retci o kraljevoj smrti koji ga slijede, izazivali su i izazavaju već dugo prijepore u znanstvenim krugovima. Naime, cijela „Kronika" „boluje" od nedostatka precizne datacije, a ni u ovom odlomku ne možemo pronaći nedvojbenu vremensku odrednicu, pa se moramo služiti analizom drugih izvora, ali pri tom dolazimo u opasnost građenja teze na tezi. Prvo, imamo sigurne podatke o vremenu vladanja kralja Zvonimira, i ravnajući se po njima znamo da Zvonimir nije mogao biti sudionik Prvoga križarskog pohoda, koji je pokrenut tek šest godina nakon njegove smrti (vidi rodoslovnu tablicu L). Raščistivši to, postavlja se pitanje, o čemu je riječ? Radi li se tu o pozivu „cesara romejskoga", a ne „rimskoga"? Šišić i Mošin misle da bi to mogao biti poziv cara Aleksija I. Komnena (1081.-l118.), koji je u prvim godinama svoje vlasti bio ozbiljno ugrožen od Seldžuka, a o utemeljenosti i izvornosti (sličnog) poziva govori i Charanis, i Ostrogorski. Druga skupina znanstvenika zastupa mišljenje da je cijela pričanastala mnogo kasnije kao produkt teške situacije u kojoj se našlo hrvatsko društvo krajem 15. st. pritisnuto turskom invazijom. Bilo kako bilo, nema vijesti da su Hrvati pokazali interes za organizirano sudjelovanje u oslobađanju Svetih mjesta, pa bi se moglo govoriti da su, u sumrak hrvatske državne samostalnosti, propustili mogućnost da njihovi manji ili veći odredi sudjeluju u nekom obliku zajedničke akcije Zapadnog kršćanstva.

 

Prvi križarski pohod (1096.)

Hodočašćenje u Svetu Zemlju bila je pojava koja je zacijelo bila poznata Hrvatima prije nego se i naslućivalo pokretanje naoružanih pohoda Zapadnog kršćanstva. Poznat nam je slučaj opata Gerarda (kasnijeg sveca) iz 1022. god., čiji je naum da otplovi u Palestinu bio onemogućen lošim vremenom, pa se morao neplanirano zadržati u Zadru. Ostaje dvojbeno u kojem smislu pak, možemo s Hrvatskom povezati retke iz jedne kronike: „... Nam ante eum per illaspartes nullus praeterierat, qulppe quia novella adhuc christianitas per Ungriam et Sclavoniam erat ...". A onda se krenulo s oružjem u ruci. Prvi križari krenuli su u jesen 1096. god., a kretali su se u tri kolone. Provansalske križare predvodio je tuluški grof Raimond IV. od Saint-Gillesa te biskup Adhemar od Le Puya - od pape imenovan kao vođa pohoda. Grof Raimond potjecao je iz obitelji koja je već generacijama sudjelovala u borbama protiv Maura na Iberskom poluotoku. Na tom području i protiv istih protivnika stekao je i on bogato ratno iskustvo, a u to doba bio je već starije dobi. Osini toga, papa Urban jedino je s njim raspravljao o pohodu te je i time stekao određeni ugled. Krenuvši na put, poveo je i svoju suprugu Elviru, aragonsku kraljevnu, i svog sina Bertranda (vidi rodoslovnu tablicu 19.), a pratio ga je i niz velikaša: grofovi Rambaud od Orangea, Gaston V. od Bearna (vidi rodoslovnu tablicu 12.), Gerard od Roussillona, Guillaume od Montpeliera, Guillaume III. od Le Poreza te Isoard od Gapa. Biskup Adhemar već je prije desetak godina bio u Svetoj Zemlji, a sada je kao papin legat pratio vojsku zajedno s Guillaumeom, biskupom Orangea, te svojom braćom, Francoiseom-Lambertom od Pevrina i Guillaumeom-Huguesom od Monteila. Iz zapisa križarskog očevidcaRaimonda od Aguilersa, i kasnijeg kroničara nadbiskupa Guillaumea Tirskoga, znamo da je ova križarska vojska, praćena od skupina običnih hodočasnika, prošla kroz Hrvatsku cijelom njezinom dužinom od Istre, odnosno Trsata, do Senja, pa kroz unutrašnjost do granice s Dukljom kralja Bodina. Možemo biti sigurni da je prvi dio njezina itinerara do Like pratio glavne rimske ceste, ali dalji pravac kretanja teško je rekonstruirati, iako se nameću dvije moguće varijante. Zna se da križari nisu bili u Kninu, a nisu bili ni u jednom primorskom gradu." A budući da je iz kroničarskog pričanja očito, da im Hrvati nisu htjeli dati vodiče, moguće je da su Raimond i Adhemar iz Senja dospjeli u okolicu današnjeg Bihaća, a od tuda u dolinu Unca. Dalje su nastavili preko Glamočkog polja na Livanjsko polje, a onda su negdje između Trilja i Imotskog izišli na rimsku cestu kojom su preko današnje Hercegovine stigli u Duklju. Druga vjerojatnija varijanta jest da su iz Senja nastavili preko Like, a onda slijedeći rimsku cestu prešli Velebit, te kod ostataka rimskoga Burnuma (jugozapadno od Knina) pregazili Krku i produžili na jugoistok do Trilja, dalje pružanje rimske ceste dovelo ih je u Duklju. Poznato je da rimske ceste nisu bile građene da izravno povezuju naselja, nego da omoguće lako i brzo povezivanje centara s provincijom. Sukladno tome, pet glavnih cesta zrakasto je izlazilo iz Salone u unutrašnjost, a samo je jedna magistralna cesta vodila dužobalnim gorskim zaleđem. Stoga bi i to mogao biti razlog mimoilaženja hrvatskih središta. Konačno, i loše stanje cesta moglo je uvjetovati spomenuto nesnalaženje križarske kolone. Zasigurno je da je teren kojim su se probijali bio za Provansalce neuobičajeno šumovit, a uz to nije bio priveden poljodjelstvu onoliko koliko je to bilo u njihovoj domovini. (Slične primjedbe o „abrupta montium et condensa silvarum" ostavili su pedeset godina kasnije, što je znakovito - opet Francuzi, ali što je zanimljivo radi usporedbe, bili su sudionici Drugoga križarskog pohoda koji su prolazili kroz Austriju pravcem Passau -Beč.) Zima, kamenita brda i loši putevi nisu bile jedine nevolje koje su otežavale pohod - opće izbjegavanje kontakta, te napadi na odvojene hodočasničke kolone,dodatno su zagorčavali križarima put kroz Hrvatsku. Raimond IV. od Saint-Gillesa nemilosrdnim je kažnjavanjem - kopanjem očiju, odsijecanjem ruku i nogu zarobljenih Hrvata - zacijelo ostavio u izuzetno lošoj uspomeni križem označene vojnike Prvog pohoda, a zbog takvih teškoća iduće križarske vojske nisu se usuđivale prolaziti planinskom Hrvatskom. Razlog tolikog nepovjerenja Hrvata možda je bio potaknut i lošim iskustvom iz pohoda ugarskog kralja Ladislava, koji je nekoliko godina ranije prodro u Hrvatsku. Kolika je bila Raimondova križarska skupina? Prema nekim procjenama u njoj je bilo oko 10.000 osoba, od toga oko 3000 vojnika. U svakom slučaju, u tadašnjim anarhičnim hrvatskim prilikama, niti se za toliki broj putnika mogla osigurati usputna opskrba, niti su nekakve hrvatske vojne snage mogle spriječiti ili regulirati prolaz križara.

 

Za razliku od tih neugodnih iskustava, koje nam prenosi Raimond de Aguilers, gradovi Trogir i Split, doduše pod mletačkim pritiskom, ustupanjem brodova potpomogli su križarske operacije na obalama Svete Zemlje, u kojima je 1100. godine oslobođena Jaffa. Usput su se Mlečani poslužili tim brodovima u suzbijanju svojih trgovačkih takmaca Pizanaca. Nešto kasnije, dolinom Drave od Varaždina pa do Osijeka, te dalje kroz Srijem, prošla je zasebna križarska skupina iz Burgundije. Potpuno nezabilježena u hrvatskoj historiografiji ostala je križarska skupina koju je je vodio norveški kralj Sigurd Jeruzalemski. Nakon što je svojim brodovima oplovio Europu, neko je vrijeme boravio kod svojih »rođaka«, južnoitalskih Normana. Nakon borbi u Svetoj Zemlji, 1111. godine uputio se u domovinu kopnenim putem preko Konstantinopola. Iako to nije izričito navedeno, on je u svom proputovanju preko »Panonije« u Njemačku, gdje se u Passauu sreo s carem Heinrichom V., morao proći Srijemom i istočnom Slavonijom. Dalmatinski gradovi ponovno su 1123. godine dali svoje brodovei mornare za flotu dužda Dominika Michielija kojom je on pomagao križare u Svetoj Zemlji pri osvajanju Tira. Ovaj put je pružen otpor traženjima Mlečana: pa je u odlasku nemilosrdno opljačkan Trogir, a dvije godine kasnije, na povratku, sravnjen je i Biograd.

 


Siječanj 2014.